Zašto je kršćansko obožavanje nadmoćno
Vrhunci iz poslanice Hebrejima
JEHOVA BOG je uveo nadmoćnija obilježja obožavanja kad je poslao svoga Sina, Isusa Krista, na Zemlju. To je bilo zato jer je Isus, osnivač kršćanstva, nadmoćniji od anđela i proroka Mojsija. Kristovo svećenstvo ima veliku prednost u odnosu na Levitsko drevnog Izraela. Isusova žrtva daleko je nadmoćnija od životinjskih, koje su prinašane po Mojsijevom zakonu.
Ove činjenice bile su razjašnjene u poslanici Hebrejima. Po svemu sudeći, napisao ju je apostol Pavao u Rimu, oko 61. n. e., i poslao hebrejskim vjernicima u Judeji. Od samog početka grčki i azijski kršćani nisu sumnjali da je Pavao bio pisac, a to je bilo potkrijepljeno kako piščevom opsežnom upućenošću u Hebrejske spise, tako i njegovim korištenjem logičnog povezivanja, što je bilo karakteristično za apostola. Možda je on izostavio svoje ime zbog predrasuda koje su Židovi imali prema njemu i zato što je bio poznat kao “apostol za narode” (Rimljanima 11:13). Razmotrimo sada pobliže nadmoćnija obilježja kršćanstva, kako je to pokazano u Pavlovom pismu Hebrejima.
Krist je nadmoćniji od anđela i Mojsija
Prvo se ukazuje na nadmoćniji položaj Božjeg Sina (1:1–3:6). Anđeli mu iskazuju poštovanje, a njegovu kraljevsku ulogu podupire Bog. Zato bismo trebali pokloniti posebnu pažnju onome što je govorio Sin. Osim toga, trebali bismo zadržati u mislima da je, iako je kao čovjek Isus bio manji od anđela, uzdignut iznad njih i da mu je dana vlast nad cijelom nastanjenom Zemljom.
Isus Krist je također nadmoćniji i od Mojsija. Kako to? Mojsije je bio samo sluga u izraelskom domu Božjem. Nasuprot tome, Jehova je postavio Isusa nad cijelim domom, skupštinom Božjeg naroda.
Kršćani ulaze u Božji počinak
Apostol nadalje ističe da je moguće ući u Božji počinak (3:7–4:13). Izraelci oslobođeni iz egipatskog ropstva propustili su ući u taj počinak, jer su bili neposlušni i manjkalo im je vjere. Međutim, mi možemo ući u taj počinak ako pokazujemo vjeru u Boga i poslušno slijedimo Krista. Tada ćemo, umjesto da držimo samo tjedni Sabat, svakodnevno uživati veće blagoslove koji proizlaze iz toga što počivamo od svih sebičnih djela.
Ulazak u Božji počinak obećanje je njegove riječi, koja je “oštrija od bilo kojeg dvosjeklog mača i prodire sve do rastavljanja duše i duha”. To čini tako što razotkriva najdublje poticaje i stanovišta, što razlučuje tjelesne želje i duhovno razmišljanje. (Usporedi Rimljanima 7:25.) Ako je naša duša, odnosno život kao pojedinca, povezana sa Božjim “duhom”, ili načinom razmišljanja, možemo ući u Božji počinak.
Nadmoćnije svećenstvo i savez
Pavao nadalje ukazuje na nadmoćnost Kristovog svećenstva i novog saveza (4:14–10:31). Bezgrešni Isus Krist ima suosjećanja prema grešnim ljudima, jer je poput nas bio iskušan u svakom pogledu. Štoviše, Bog ga je postavio ‘svećenikom zauvijek na način Melhizedekov’. Za razliku od levitskih svećenika, Isus posjeduje neuništivi život i zato ne treba nasljednike u svom djelu spašavanja. On ne mora prinositi životinjske žrtve, jer je prinio svoje daleko nadmoćnije bezgrešno tijelo i ušao u nebo sa vrijednošću svoje krvi.
Novi savez, koji je učinjen punovaljanim Kristovom krvlju, nadmoćan je savezu Zakona. Oni koji su u novom savezu imaju Božji zakon u svojim srcima i raduju se oproštenju grijeha (Jeremija 31:31-34). Zahvalnost za to potiče ih na javno izjavljivanje svoje nade i sakupljanje sa suvjernicima. Nasuprot njima, namjerni grešnici nemaju više nikakvu žrtvu za grijehe.
Neophodna je vjera!
Da bismo se okoristili nadmoćnijim novim savezom, trebamo vjeru (10:32–12:29). Također je potrebna ustrajnost da bismo dobili ono što je Jehova obećao. Kao ohrabrenje da ustrajemo, okruženi smo ‘velikim oblakom’ pretkršćanskih svjedoka. Ipak, posebno bismo trebali pobliže razmotriti Isusovo besprijekorno držanje u patnjama. Svaka patnja koju Bog dozvoli da dođe na nas može se na neki način smatrati sredstvom koje donosi miroljubivi plod pravednosti. Stvarnost Jehovinih obećanja trebala bi povećati našu želju da izvršavamo svetu službu “sa bogobojaznošću i strahopoštovanjem”.
Pavao zaključuje opomenama (13:1-25). Vjera nas treba poticati na pokazivanje bratske ljubavi, gostoljubivosti, na to da se sjećamo suvjernika koji su pod progonstvima, da držimo brak u časti i “da budemo zadovoljni onim što jest”. Trebali bismo oponašati vjeru onih koji preuzimaju vodstvo u skupštini i slušati ih. Nadalje, moramo izbjegavati otpadništvo, podnositi sramotu kakvu je Isus podnio, “uvijek prinositi Bogu žrtvu hvale” i nastaviti činiti dobro. Takvo ponašanje također je jedno od nadmoćnih obilježja pravog kršćanstva.
[Okvir/slika na stranici 24]
Razna pranja: Oblici obožavanja u izraelskom šatoru od sastanka bili su povezani samo sa ‘jelima, pićem i raznim propisima’ (Hebrejima 9:9, 10, St). Ta pranja bila su ritualna pranja zahtijevana po Mojsijevom zakonu. Nečiste posude bile su prane, a ceremonijalno čišćenje uključivalo je pranje odjeće i kupanje (3. Mojsijeva 11:32; 14:8, 9; 15:5). Svećenici su se kupali, a stvari koje su korištene pri prinašanju žrtava paljenica bile su prane u vodi (2. Mojsijeva 29:4; 30:17-21; 3. Mojsijeva 1:13; 2. Dnevnika 4:6). Međutim, ‘razna pranja’ nisu uključivala ritualno ‘pranje čaša, vrčeva i bakrenog posuđa’ koje su prakticirali neki Židovi u vrijeme Mesijinog dolaska, niti se Hebrejima 9:10 odnosi na potapanje u vodu koje je provodio Ivan Krstitelj ili na krštenje onih koji simboliziraju predanje Bogu kao kršćani (Matej 28:19, 20; Marko 7:4; Luka 3:3).