svakoj priči koja kruži. Kada su se po Palestini širile priče da je tesar iz Nazareta činio čuda, dokazale su se istinitima (Matej 4:24). I pored toga, kada ih je čuo Ivan Krstitelj, poslao je svoje učenike da utvrde točno što se događalo (Matej 11:2, 3). To je bio uravnotežen postupak.

Kada je apostol Toma čuo da je Isus uskrsnuo, posumnjao je u to (Ivan 20:24, 25). U tom slučaju je trebao shvatiti da to nije bila neosnovana glasina. Znao je da je i sam Isus uskrsavao mrtve, a čuo je kako je Isus govorio o svojoj vlastitoj smrti i uskrsnuću (Matej 16:21; Ivan 11:43, 44). Osim toga, oni koji su ga o tome obavijestili bili su ljudi za koje je znao da im može vjerovati. Oni nisu ponavljali priču koju su čuli preko trećeg lica. Oni su bili očevici i mogao ih je o svemu pitati da bi utvrdio da nisu možda pogriješili.

Da, neke priče koje čujemo mogu biti istinite. No zdrav razum će nam reći, da će se u svakom narodu, selu ili svakoj organizaciji širiti glasine — posebno one koje izražavaju osnovne želje ili strahovanje okoline. I tu uvijek postoji velika mogućnost da je neka glasina, u najboljem slučaju, izvrtanje istine. Dakle, ako čuješ jednu priču, a ne možeš točno utvrditi njen izvor, zadrži je za sebe i uvjeri se u njenu istinitost prije negoli je preneseš drugima. Zapamti da ‘obilje riječi ne biva bez prijestupa, a tko zauzdava svoje usne, postupa razborito’ (Priče Salamunove 10:19, NS). Ne budi kanal za prenošenje glasina, nego “slijepa ulica”. Tako ćeš ispuniti riječi apostola Pavla: “Budući da ste sada odbacili laž, govorite istinu svaki sa svojim bližnjim; jer smo udovi koji pripadaju jedan drugome” (Efežanima 4:25, NS).

Pitanja čitalaca (1)

◼ Kako se mogla zmija sporazumijevati s Evom kušajući je u vrtu Edenskom?

U 1. Mojsijevoj 3:1 piše: “A zmija se pokazala najopreznijom od svih zvijeri poljskih koje je stvorio Jehova Bog. Tako ona poče govoriti ženi: ‘Zar je Bog zaista rekao da ne smijete jesti sa svakog drveta u vrtu?’” (NS).

Već su bile razmatrane različite mogućnosti saobraćanja između zmije i Eve, uključujući i to da je to činila jezikom tijela ili gestama. Engleski svećenik Joseph Benson je na primjer objašnjavao: “Na koji način je zmija razgovarala s njom nije objašnjeno, ali vrlo vjerojatno pomoću nekakvih znakova. Neki zaista misle, da su zmije tada bile poznate kao stvorenja obdarena razumom i govorom, tako da Eva nije bila iznenađena kada je zmija progovorila i izrazila joj svoja razmišljanja, što bi inače, kako oni misle, morao biti slučaj, a za to nema nikakvih dokaza.”a

Zaključilo se da je zmija mogla prenijeti poruku svojim prisustvom i pokretima. Naravno, Bog nije rekao životinjama, nego čovjeku (Adamu): “Ali što se drveta spoznaje dobra i zla tiče, s njega ne jedi, jer u koji dan jedeš s njega sigurno ćeš umrijeti” (1. Mojsijeva 2:17, NS). Ipak Eva je mogla doći do zaključka, da drvo ne može biti tako opasno budući da se zmija — poznata kao vrlo ‘oprezna’ životinja — nalazila na njemu. Zmija je, možda, još pravila varave pokrete, koji su mogli izazvati utisak kao da joj je dodirivanje s tim drvetom donosilo koristi.

Međutim, teško da se samo pokretima tijela može saopćiti sve ono što čitamo u 1. Mojsijevoj 3:1-5, na primjer, da bi Eva mogla postati kao Bog i bila u mogućnosti odlučivati što je dobro a što zlo. Osim toga, u nadahnutom povijesnom izvještaju piše, da je zmija počela ‘govoriti ženi’. Eva joj je, logično, odgovorila riječima. ‘Na to reče (opet) zmija ženi.’ Tvrdnja Josepha Bensona da se zmija sporazumijevala samo znakovima ili pokretima, dovela bi do gledišta da je i Eva odgovarala zmiji na isti način, naime, gestama.

I apostol Pavao se osvrnuo na ovaj nemio događaj i upozorio kršćane u Korintu: “Bojim se da se ne bi nekako vaše misli pokvarile, kao što je zmija svojim lukavstvom Evu prevarila.” Ta je opasnost dolazila od ‘lažnih apostola, prijevarnih radnika’. Svakako, ta opasnost, koju su predstavljali ‘nadapostoli’, bila je više od same njihove pojave i postupaka; ona obuhvaća i njihove govore, njihove lukave riječi koje su govorili da bi zaveli druge (2. Korinćanima 11:3, 5, 13, NS).

Međutim, prava zmija nema glasnice kojima bi mogla govoriti, zar ne? Ništa nas ne navodi na takvu mogućnost? U stvari, to nije ni potrebno. Kada je Jehova govorio Balamu preko tegleće životinje, to nije značilo da je magarica imala govorne organe poput Balamovih. Čitamo: “Tada Jehova otvori usta magarici i ona reče Balamu ...” Balam je odgovorio na pitanje te životinje, a magarica je na to opet nešto rekla, iako nije vladala jezikom ljudi (4. Mojsijeva 22:26-31, NS). U tom događaju Jehova je otvorio oči Balamu, te je vidio prisutnog anđela, jedno (nadmoćno) duhovno stvorenje. Dakle, kada je ‘nijema tegleća životinja progovorila ljudskim glasom’, uzrok i sila tom čudu dolazili su iz duhovnog carstva (2. Petrova 2:16).

Da li se Jehova poslužio jednim oblikom trbuhozborstva? Možda, ali mi ne možemo dati nepobitan odgovor da je to točno tako bilo. Iz Ivana 8:44 i Otkrivenja 12:9 je vidljivo da je ‘sotona, đavo’ stajao iza doslovne zmije u Edenu. On je također nadljudsko duhovno stvorenje, ali zlo. (Usporedi 1. Samuelova 28:7, 8, 15-19).

Prema tome, čak i ako su pokreti doslovne zmije mogli poslužiti da potkrijepe njenu poruku Evi, ipak se tu očito radilo o pravom jeziku — riječima koje je Eva mogla čuti i na koje je mogla odgovoriti. Sve se to dogodilo na poticaj prastarog lašca, sotone, koji ‘se pretvara u anđela svjetla’ (2. Korinćanima 11:14, NS).

[Bilješka]

Pitanja čitalaca (2)

◼ U 4. Mojsijevoj 12:3 piše da je ‘Mojsije bio nadaleko najskromniji od svih ljudi’. Kako je to mogao Mojsije napisati ako je doista bio krotak i skroman?

IAKO mu to nije bilo lako učiniti, Mojsije je ipak mogao napisati pod Božjim nadahnućem točan vlastiti opis.

Jedna od oznaka da je Biblija nadahnuta od Boga je i otvorenost njenih pisaca. Mojsije i drugi ljudi, koje je Bog upotrijebio da napišu dijelove Biblije, pisali su neobično otvoreno.

Mojsije je primjerice zapisao nedostatke i grijehe svog naroda, uključujući i one svog brata i sestre (2. Mojsijeva 16:2, 3; 17:2, 3; 32:1-6; 3. Mojsijeva 10:1, 2). Mojsije nije poštedio ni sebe; iskreno je govorio o svojim greškama, čak i o onima radi kojih ga je Bog ukorio (4. Mojsijeva 20:9-12; 5. Mojsijeva 1:37). Zato je dosljedno od Mojsija, da je objektivno zapisao činjenicu koju je Jehova želio uključiti u izvještaj — da je Mojsije bio neobično skroman čovjek. Povezanost u kojoj je ta izjava bila zapisana daje tipičan primjer te osobine. Umjesto da je postao ogorčen kada su Mirjam i Aron doveli u pitanje njegov autoritet, Mojsije je prepustio Jehovi da riješi tu stvar.

Mojsije je predočavao Mesiju (5. Mojsijeva 18:15-19). Zato, kada je Jehova Bog skrenuo pažnju na Mojsijevu skromnost, zajamčio je da će i Mesija imati tu poželjnu osobinu. I kada čitamo Evanđelja — nije li Isusova skromnost dopadljiva, zar nas ne privlači k njemu i ne pruža razlog da se oslonimo na njega? (2. Korinćanima 10:1; Jevrejima 4:15, 16).