Ne trgovati Božjom riječju
“MI SMO svoju službu prodavali za novac.” To su riječi bivšeg “sluge za telefonske molitve” koji je intervjuiran u istražnom izvještaju američkih televizijskih evangelizatora krajem 1991.
Taj se program usredotočio na trojicu televangelističkih propovjednika iz Sjedinjenih Država. On je otkrio da su samo njih trojica svake godine operušali ljude za desetke milijuna dolara. Jedna “služba” opisana je kao “tvornica za donacije sa razrađenom metodom rada”. Svi su bili upleteni u brojne prijevare. Zapanjuje li te to?
Religija se pažljivo ispituje
Vlasti, privatne kontrolne agencije i ljudi u općenitom temeljito promatraju ne samo televizijski evangelizam već i ortodoksne religije srednje struje. U nekim su slučajevima crkveni vrijednosni papiri, religiozno financirani politički interesi i raskošan život visoko plaćenog svećenstva pokrenuli pitanja u vezi s porijeklom vlasništva.
Kako neki religiozni vođe udovoljavaju plemenitom opisu kršćanske službe koji je prije gotovo 2 000 godina iznio apostol Pavao? On je pisao: “Mi, uistinu, nismo kao oni mnogi koji trguju riječju Božjom, već kao potaknuti iskrenošću, kao od Boga poslani pred Bogom govorimo u Kristu” (2. Korinćanima 2:17, St). Tko danas odgovara tom opisu?
Da bi lakše sagledali te stvari, pogledajmo pobliže kako se financirala kršćanska služba Pavla i njegovih sudrugova. Na koji su se način u tom pogledu razlikovali od drugih u svoje vrijeme?
Putujući propovjednici prvog stoljeća
Kao putujući propovjednik, Pavao nije bio jedinstven. U to su vrijeme mnogi putovali kako bi promicali svoja gledišta o religiji i filozofiji. Biblijski pisac Luka govori o ‘nekim Židovima koji su naokolo obilazili i zaklinjali zle duhove’ (Djela apostolska 19:13, St). Kad je Isus Krist osudio farizeje, dodao je: “Obilazite more i kopno da učinite jednoga istovjernikom” (Matej 23:15, St). I sam je Isus bio putujući propovjednik. Poučavao je svoje apostole i učenike da ga oponašaju propovijedajući ne samo u Judeji i Samariji već “do kraja zemlje” (Djela apostolska 1:8).
Isusovi su sljedbenici na svojim putovanjima susretali ne-židovske propovjednike. Pavao se u Ateni sukobio s epikurejskim i stoičkim filozofima (Djela apostolska 17:18). Cinici su po cijelom Rimskom Carstvu bombastičnim govorima prakticirali uvjeravanje. Poklonici Izide i Serapisa širili su svoj utjecaj na žene i robove obećanjima o vjerskoj i društvenoj jednakosti sa slobodnim ljudima. Istočni kultovi plodnosti bili su odskočna daska za brojne misteriozne religije grčko-rimskog svijeta. Obećanje o iskupljenju od grijeha i želja da se saznaju božanske tajne privukla je sljedbenike lažnim božanstvima Demetri, Dionizu i Kibeli.
Kako su pokrivani troškovi?
Međutim, putovanje je bilo skupo. Osim prijevoza, cestarina i troškova plovidbe, putnici su trebali hranu, smještaj, drvo za ogrjev, odjeću i zdravstvenu njegu. Propovjednici, učitelji, filozofi i mistici zadovoljavali su te potrebe na pet glavnih načina. Oni su (1) poučavali za nadnicu; (2) zapošljavali se obavljajući niske poslove i zanate; (3) prihvaćali gostoprimstvo i dobrovoljne poklone; (4) vezali se uz bogate patrone, često kao odgojitelji; i (5) prosili. Da bi se pripremio na odbijanje, poznati prosjak cinik Diogen prosio je milostinju čak od beživotnih kipova.
Pavao je poznavao izvjesne propovjednike koji su tvrdili da su kršćanski propovjednici ali su, poput nekih grčkih filozofa, sklapali prijateljstva s bogatima i krali od siromašnih. On je prekorio skupštinu u Korintu, govoreći: “Podnosite (...) ako vas tko izjeda, ako vas tko pljačka” (2. Korinćanima 11:20, St). Isus Krist nije nikad ništa otimao, a to nisu činili ni Pavao ni njegovi suradnici. No, korintski pohlepni evangelizatori bili su “lažni apostoli, prijevarni radnici” i Sotonine sluge (2. Korinćanima 11:13-15, St).
Isusove upute svojim učenicima unaprijed su isključile poučavanje za nadnicu. “Za badava ste dobili, za badava i dajite”, savjetovao je (Matej 10:8). Iako je prošenje bilo uobičajeno, ono je u to vrijeme bilo prezreno. U jednoj od svojih usporedbi, Isus opisuje izvjesnog upravitelja kako kaže: “Prositi stidim se” (Luka 16:3). Zato nigdje u biblijskom pripovijedanju ne nalazimo da su Isusovi vjerni sljedbenici iznuđivali novac ili dobra. Živjeli su po načelu: “Ko ne će da radi da i ne jede” (2. Solunjanima 3:10).
Isus je svoje učenike potaknuo da brinu za svoje potrebe na dva načina. Kao prvo, mogli su, kao što je iznio Pavao, ‘živjeti od evanđelja’. Kako? Prihvaćajući gostoljubivost koja im je spremno pružana (1. Korinćanima 9:14; Luka 10:7). Kao drugo, mogli su sami brinuti za svoje materijalne potrebe (Luka 22:36).
Načela koja je primjenjivao Pavao
Kako je Pavao primjenjivao gornja načela? Pa, s obzirom na drugo misionarsko putovanje tog apostola, Luka je pisao: “Zaplovivši iz Troade, krenusmo pravo u Samotraku, a sutradan u Neapol, a odande u Filipe, rimsku koloniju i prvi grad onoga dijela Makedonije. U tom se gradu zadržasmo neko vrijeme.” Cijelo vrijeme putovanja, osobno su brinuli za potrebnu hranu i smještaj (Djela apostolska 16:11, 12, St).
Konačno se žena imenom Lidija “prikloni Pavlovim riječima. Kad bi krštena ona i dom njezin, zamoli nas ovako: ‘Ako ste, dakle, stekli uvjerenje da sam prava vjernica Gospodnja [“vjerna Jehovi”, NW], dođite u moju kuću i tu stanujte!’ I prisili nas na to” (Djela apostolska 16:13-15, St). Možda je Pavao bar djelomično zbog Lidijine gostoljubivosti mogao pisati suvjernicima u Filipima: “Zahvaljujem Bogu svome kad god vas se sjetim — svaki put u svakoj svojoj molitvi rado molim za vas sve — zbog vašeg udjela u širenju Radosne vijesti od prvoga dana do sada” (Filipljanima 1:3-5, St).
Luka navodi brojne primjere osoba koje su izrazile dobrodošlicu tim putujućim kršćanskim radnicima (Djela apostolska 16:33, 34; 17:7; 21:7, 8, 16; 28:2, 7, 10, 14). U svojim nadahnutim pismima, Pavao je potvrdio primitak i izrazio zahvalnost za gostoljubivost i darove koje je primio (Rimljanima 16:23; 2. Korinćanima 11:9; Galaćanima 4:13, 14; Filipljanima 4:15-18). Ipak, ni on ni njegovi pratioci nisu dali naslutiti da bi im trebalo dati darove ili pružiti financijsku podršku. Jehovini svjedoci mogu reći da se taj isti dobar stav još uvijek može vidjeti kod njihovih putujućih nadglednika.
Nisu ovisni o gostoljubivosti
Pavao nije bio ovisan o gostoljubivosti. Naučio je zanat koji je zahtijevao naporan rad i mnogo vremena ali je donosio malu zaradu. Kad je apostol stigao u Korint kao misionar, “nađe jednoga židova, po imenu Akvila (...) i njegovu ženu Priscilu (...) On dođe k njima. I jer su se bavili istim zanatom, ostade kod njih, i radio je. A bili su šatorskog zanata” (Djela apostolska 18:1-3, Ša).
Kasnije, u Efezu, Pavao je još uvijek naporno radio. (Usporedi Djela apostolska 20:34; 1. Korinćanima 4:11, 12.) Možda se specijalizirao u radu sa ciliciumom, grubim materijalom za šatore od kozje dlake koji je dolazio iz njegova rodnog kraja. Možemo zamisliti Pavla kako sjedi na stolici bez naslona, nagnut nad radnim stolom, kako reže i šije do kasno u noć. Budući da je buka u radionici vjerojatno bila minimalna, što je olakšavalo razgovaranje tokom napornog rada, Pavao je možda imao priliku svjedočiti vlasniku radionice, njegovim radnicima, robovima, kupcima i prijateljima. (Usporedi 1. Solunjanima 2:9.)
Misionar Pavao odbio je komercijalizirati svoju službu ili na bilo koji način ostaviti dojam da koristi Riječ Božju za financijski dobitak. On je Solunjanima rekao: “Sami znate kako treba da nas nasljedujete [“oponašate”, NW]. Nismo među vama ljenčarili niti smo badava jeli ičiji kruh. Naprotiv, radili smo trudno i umorno, noć i dan, da ne padnemo komu od vas na teret. Ne kao da na to ne bismo imali pravo, već da vam sami sebe damo za primjer da nas nasljedujete [“oponašate”, NW]” (2. Solunjanima 3:7-9, St).
Oponašatelji u dvadesetom stoljeću
Jehovini svjedoci do današnjeg dana slijede Pavlov divan primjer. Starješine i sluge pomoćnici ne dobivaju mjesečnu plaću ili neku svećeničku plaću od skupština kojima služe. Umjesto toga, zbrinjavaju svoje obitelji poput svih drugih tako što se većina njih zapošljava. Punovremeni propovjednici-pioniri također se brinu za sebe tako što mnogi rade tek toliko da zadovolje osnovne potrebe. Svake godine neki Svjedoci putuju na vlastiti trošak da propovijedaju u udaljenim područjima koja su rijetko imala priliku čuti dobru vijest. Ako ih mjesne obitelji pozovu da s njima ručaju ili im pruže smještaj, oni to cijene, ali ne zloupotrebljavaju takvu gostoljubivost.
Sve propovijedanje i poučavanje koje obavljaju Jehovini svjedoci dobrovoljno je, tako da nikad ne naplaćuju svoju službu. Međutim, skromni prilozi za njihovo svjetsko propovjedničko djelo primaju se i prosljeđuju mjesnoj podružnici za tu svrhu (Matej 24:14). Služba Svjedoka je nekomercijalna u svakom pogledu. Poput Pavla, svi oni mogu s pouzdanjem reći: “Zabadava [sam vam] propovijedao Božje evanđelje” (2. Korinćanima 11:7, Ša). Jehovini svjedoci ne “trguju riječju Božjom”.
[Okvir na stranici 27]
KAKO NEKI POKLANJAJU ZA DJELO PROPOVIJEDANJA KRALJEVSTVA
◻ PRILOZI ZA SVJETSKO DJELO: Mnogi stavljaju na stranu ili predvide u proračunu određen iznos koji stavljaju u kutiju s natpisom: “Prilozi za svjetsko djelo Zajednice (Matej 24:14).” Skupštine šalju taj iznos svaki mjesec najbližoj podružnici.
◻ DAROVI: Dobrovoljni novčani pokloni mogu se slati izravno podružnici. Nakit ili druge vrijednosti mogu se također poklanjati. Uz ove priloge treba poslati kratko pismo u kojem se izjavljuje da se radi o izravnom darovanju.
◻ SPORAZUM O UVJETNOM POKLANJANJU: Novac se može dati podružnici na čuvanje do smrti darivaoca pod uvjetom da se u slučaju osobne potrebe vrati darivaocu.
◻ OSIGURANJE: Podružnica može biti imenovana kao korisnik police životnog osiguranja ili mirovinskog osiguranja, gdje postoje zakonske mogućnosti za to. Podružnicu treba obavijestiti o svim takvim ugovorima.
◻ BANKOVNI RAČUNI: Bankovni računi, depozitne potvrde ili osobni umirovljenički računi mogu se uložiti podružnici kao deponirano ili naplativo u slučaju smrti, u suglasnosti s zahtjevima mjesne banke. Podružnicu treba obavijestiti o svim takvim ugovorima.
◻ VRIJEDNOSNI PAPIRI I OBVEZNICE: Vrijednosni papiri i obveznice mogu se pokloniti podružnici bilo kao izravni dar ili uz sporazum da se dohodak stalno plaća darivaocu, u zemljama gdje postoje te mogućnosti.
◻ NEKRETNINE: Nekretnine koje se mogu prodati mogu se pokloniti podružnici kao izravni dar ili da ostanu doživotno vlasništvo darivaoca koji može nastaviti živjeti od toga. Prije prenošenja nekretnina podružnici, treba stupiti u vezu s podružnicom.
◻ OPORUKE I ZAKLADE: Imovina ili novac može se ostaviti u nasljedstvo podružnici putem zakonski sastavljene oporuke ili se podružnica može imenovati kao korisnik zaklade. Oporuka u korist vjerske organizacije može omogućiti određene porezne olakšice. Kopiju oporuke ili zaklade treba poslati podružnici.
U vezi daljnjih informacija s obzirom na te stvari pišite na Kršćanska vjerska zajednica Jehovinih svjedoka, 41000 Zagreb, Kamaufova 11, ili na najbližu podružnicu.
[Okvir na stranici 29]
ONA JE ŽELJELA POMOĆI
JEDANAESTGODIŠNJA Tiffany je učenica iz Baton Rougea (Louisiana, SAD). Nedavno je ta mlada Svjedokinja Jehove pripremila esej na temu “Obrazovanje u Americi”. Kao rezultat, njeni roditelji koji su Svjedoci dobili su sljedeće pismo od direktora škole:
“Tokom Američkog obrazovnog tjedna, preko internog telefonskog sistema svim je razredima pročitan jedan izvanredan esej. Imao sam zadovoljsto da ovog jutra pročitam Tiffanyn esej. Ona je zaista posebna mlada dama. Uravnotežena je, samouvjerena, talentirana i prijazna. Rijetko imam priliku vidjeti učenika šestog razreda s tako mnogo takvih osobina. Tiffany je prednost za našu školu.”
Tiffany je pobijedila na natjecanju u esejima. Nakon toga pisala je Društvu Kula stražara i rekla: “Vjerojatno sam pobijedila na natjecanju samo zbog publikacije Pitanja mladih — djelotvorni odgovori. (...) Upotrijebila sam poglavlja koja govore o obrazovanju. Velika vam hvala što ste objavili tu korisnu i poučnu knjigu. Dobila sam sedam dolara za esej kojim sam pobijedila. Prilažem tih 7 dolara i još 13, ukupno 20 dolara, za svjetsko djelo propovijedanja. (...) Nadam se da ću kad odrastem i ja biti dobrovoljac u betelskoj službi.”
[Slika na stranici 26]
Pavao je povremeno zarađivao za život izrađujući šatore