INTERNETSKA BIBLIOTEKA Watchtower
INTERNETSKA BIBLIOTEKA
Watchtower
hrvatski
  • BIBLIJA
  • IZDANJA
  • SASTANCI
  • w96 15. 9. str. 22–24
  • Da li se stvarno trebaš ispričati?

Videosadržaj nije dostupan.

Žao nam je, došlo je do greške u učitavanju videosadržaja.

  • Da li se stvarno trebaš ispričati?
  • Stražarska kula – glasnik Jehovinog Kraljevstva (1996)
  • Podnaslovi
  • Slično gradivo
  • Ljubav nas obavezuje da se ispričamo
  • “Svi se obucite u poniznost”
  • Isprike znače puno u braku
  • Prakticiraj umjetnost ispričavanja
  • Zašto bih se trebao ispričati?
    Mladi pitaju
  • Kako imati sretan brak: Ispričaj se
    Savjeti za obitelj
  • Kako se ispričati svom bračnom partneru?
    Probudite se! – 2015
  • Isprika — ključ za pomirenje
    Stražarska kula – glasnik Jehovinog Kraljevstva (2002)
Više
Stražarska kula – glasnik Jehovinog Kraljevstva (1996)
w96 15. 9. str. 22–24

Da li se stvarno trebaš ispričati?

‘JA SE nikada ne ispričavam’, napisao je George Bernard Shaw. Neki drugi mogli bi reći: ‘Što je napravljeno, napravljeno je.’

Možda se i mi sami ustručavamo priznati grešku iz straha da ne izgubimo ugled. Možda se razumski opravdavamo da je problem u drugoj osobi. Ili možda imamo namjeru ispričati se, ali to odlažemo sve do trenutka kad mislimo da je stvar konačno zaboravljena.

Dakle, jesu li isprike bitne? Može li se njima stvarno nešto postići?

Ljubav nas obavezuje da se ispričamo

Bratska ljubav je znak prepoznavanja pravih sljedbenika Isusa Krista. On je rekao: “Po tom će svi poznati da ste moji učenici ako uzimate ljubav medju sobom” (Ivan 13:35). Pisma potiču kršćane da ‘čistim srcem žarko ljube jedan drugoga’ (1. Petrova 1:22, St). Žarka ljubav obavezuje nas da se ispričamo. Zašto? Zato što ljudsko nesavršenstvo neizostavno prouzročuje povrijeđene osjećaje koji, ako ih se ne izliječi, guše ljubav.

Naprimjer, zbog osobnih razlika s nekim u kršćanskoj skupštini možda preferiramo da ne razgovaramo s njim. Ako smo prouzročili uvredu, kako se ponovo može uspostaviti prijazan odnos? U većini slučajeva, tako da se ispričamo i zatim da poduzmemo napore kako bismo razgovarali na srdačan način. Našim suvjernicima dugujemo ljubav, a kad kažemo da nam je žao što smo prouzročili uvredu, otplaćujemo dio tog duga (Rimljanima 13:8).

Da to ilustriramo: Mari Carmen i Paqui su dvije kršćanke koje su već dugo prijateljice. Međutim, budući da je Mari Carmen povjerovala štetnom ogovaranju, njeno prijateljstvo s Paqui se ohladilo. Bez objašnjenja u potpunosti je izbjegavala Paqui. Skoro godinu dana kasnije, Mari Carmen je saznala da to ogovaranje nije bilo točno. Kakva je bila njena reakcija? Ljubav ju je potaknula da otiđe do Paqui i ponizno izrazi svoju duboku žalost jer se tako loše ponijela. Obje su zatim prolile potoke suza i sve odonda su dobre prijateljice.

Iako možda smatramo da nismo napravili ništa loše, isprika može riješiti nesporazum. Manuel se prisjeća: “Prije mnogo godina moja žena i ja stanovali smo u kući jedne naše duhovne sestre dok je ona bila u bolnici. Radili smo sve što smo mogli da bismo pomogli njoj i njenoj djeci dok je bila bolesna. Ali kad se vratila kući, žalila se jednom prijatelju da nismo dobro vodili kućanstvo.

Posjetili smo je i objasnili da vjerojatno zbog naše mladosti i nedovoljnog iskustva nismo vodili brigu o stvarima onako kako bi to ona vodila. Odmah je odgovorila da je ona ta koja je ostala dužna nama i da je stvarno zahvalna za sve što smo napravili za nju. Problem je bio riješen. To iskustvo me naučilo koliko je važno ponizno tražiti oproštenje kad se pojavi nesporazum.”

Jehova je blagoslovio ovaj bračni par jer su pokazali ljubav i jer su ‘težili za stvarima koje doprinose miru’ (Rimljanima 14:19, NW). Ljubav također uključuje svjesnost osjećaja koje imaju drugi. Petar nas savjetuje da pokazujemo ‘suosjećanje’ (1. Petrova 3:8, St). Ako imamo suosjećanje veća je vjerojatnost da ćemo razabrati bol koju smo prouzročili nepromišljenom riječju ili postupkom i bit ćemo potaknuti da se ispričamo.

“Svi se obucite u poniznost”

Čak i vjerni kršćanski starješine ponekad mogu imati vatrene nesuglasice. (Usporedi Djela apostolska 15:37-39.) To su prilike kad bi isprika bila vrlo korisna. No, što će pomoći starješini ili bilo kojem drugom kršćaninu kojem je teško ispričati se?

Poniznost je ključ. Apostol Petar je savjetovao: “U međusobnom saobraćaju svi se obucite u poniznost” (1. Petrova 5:5, St). Iako je točno da u većini svađa obje strane nose krivnju, ponizan kršćanin bavi se svojim vlastitim propustima i spreman je priznati ih (Priče Salamunove 6:1-5).

Onaj koji prima ispriku trebao bi je prihvatiti na ponizan način. Za ilustraciju, pretpostavimo da dva čovjeka koja trebaju komunicirati stoje na vrhu dva brda. Razgovor preko tog ponora koji ih razdvaja pokazuje se nemogućim. No, kad se jedan od njih spusti u dolinu a drugi slijedi njegov primjer, oni tada lako mogu razgovarati. Slično tome, ako dva kršćanina trebaju riješiti neke razlike među sobom, neka se, slikovito govoreći, svaki od njih ponizno sastane s onim drugim u dolini i neka se odgovarajuće ispričaju (1. Petrova 5:6).

Isprike znače puno u braku

Brak dvije nesavršene osobe neizostavno pruža prilike za ispriku. A ako i muž i žena imaju suosjećanje, to će ih potaknuti da se ispričaju ako se dogodi da kažu ili naprave nešto neobzirno. Priče Salamunove 12:18 naglašavaju: “Nesmotren govori kao da mačem probada, a jezik je mudrih iscjeljenje” (St). ‘Nesmotreni ubodi’ ne mogu se poništiti, ali se mogu iscijeliti iskrenom isprikom. Naravno, to zahtijeva stalnu svjesnost i naprezanje.

Govoreći o svom braku, Susana kaže: “Jack* i ja u braku smo 24 godine, ali još uvijek učimo nove stvari jedan o drugome. Nažalost, prije nekog vremena razdvojili smo se i nekoliko tjedana živjeli odvojeno. Međutim, poslušali smo biblijski savjet koji su nam dali starješine i ponovo smo počeli živjeti zajedno. Sada shvaćamo da će se, budući da imamo jako različite osobnosti, sukobi vjerojatno pojavljivati. Kad se to dogodi, brzo se ispričamo i stvarno se jako trudimo razumjeti gledište onog drugog. Sretna sam što mogu reći da se naš brak puno popravio.” Jack dodaje: “Osim toga, naučili smo prepoznati te momente kad smo skloni uzrujati se. U takvim situacijama jedan prema drugome odnosimo se posebno pažljivo” (Priče Salamunove 16:23).

Da li se trebaš ispričati ako misliš da nisi pogriješio? Kad su uključeni duboki osjećaji teško je biti objektivan u pogledu toga gdje leži krivnja. No, važan je mir u braku. Razmotri Abigajilu, Izraelku čiji je muž loše postupao s Davidom. Iako se nju nije moglo okriviti zato što je njen muž bio nerazuman, ona se ispričala. “Oprosti sluškinji svojoj krivicu”, preklinjala je. David je reagirao tako da je obzirno prema njoj postupio, ponizno priznavši kako bi, da nije bilo nje, prolio nedužnu krv (1. Samuelova 25:24-28, 32-35).

Isto tako, kršćanka po imenu June, koja je u braku 45 godina, smatra da uspješan brak zahtijeva spremnost da se bude prvi koji će se ispričati. Ona kaže: “Kažem sebi da je naš brak važniji od mojih osjećaja kao pojedinca. Zato kad se ispričam imam osjećaj da dajem svoj doprinos braku.” Stariji čovjek po imenu Jim kaže: “Ispričam se svojoj ženi čak i za sitnice. Otkako je imala ozbiljnu operaciju, lako se uzruja. Zato je redovito zagrlim i kažem: ‘Oprosti, ljubavi. Nisam te želio uznemiriti.’ Odmah živne, kao biljka koja dobije vodu.”

Ako smo povrijedili osobu koju najviše volimo, brza isprika vrlo je efikasna. Milagros se od sveg srca slaže s time i kaže: “Imam problema s pomanjkanjem samopouzdanja i kad mi muž kaže oštru riječ to me uznemiri. Ali kad se ispriča, istog trenutka se bolje osjećam.” Pisma nam prikladno kažu: “Ljubazne su riječi sa[će] meda, slast duši i zdravlje kostima” (Priče Salamunove 16:24).

Prakticiraj umjetnost ispričavanja

Ako si učinimo običajem da se ispričamo kad je potrebno, vjerojatno ćemo ustanoviti da ljudi povoljno reagiraju. A možda će se čak i oni sami ispričati. Kad pretpostavljamo da smo nekog uznemirili, zašto ne bismo učinili svojim običajem da se ispričamo umjesto da ulažemo puno vremena i napora kako bismo izbjegli priznati da smo imalo krivi? Svijet može smatrati da je isprika znak slabosti, ali ona zapravo pruža dokaz o kršćanskoj zrelosti. Naravno, ne bismo željeli biti poput onih koji priznaju određenu grešku ali umanjuju svoju odgovornost. Naprimjer, da li ikada kažemo da nam je žao a da to ne mislimo? Ako zakasnimo i pretjerano se ispričavamo, da li odlučimo da ćemo poboljšati svoju točnost?

Dakle, da li se stvarno trebamo ispričati? Da, trebamo. To dugujemo sebi i drugima. Isprika može pomoći da se ublaži bol kojeg prouzročuje nesavršenost, a može iscijeliti i napete odnose. Svaka naša isprika lekcija je o poniznosti i školuje nas da postanemo osjetljiviji na osjećaje drugih. Kao posljedica toga, naši suvjernici, bračni partner i drugi gledat će na nas kao na one koji zaslužuju njihovu naklonost i povjerenje. Imat ćemo mir u mislima, a Jehova Bog će nas blagosloviti.

[Bilješka]

a Nisu njihova prava imena.

[Slike na stranici 23]

Iskrene isprike unapređuju kršćansku ljubav

    Izdanja na hrvatskom jeziku (1973-2025)
    Odjava
    Prijava
    • hrvatski
    • Podijeli
    • Postavke
    • Copyright © 2025 Watch Tower Bible and Tract Society of Pennsylvania
    • Uvjeti korištenja
    • Izjava o privatnosti
    • Postavke za privatnost
    • JW.ORG
    • Prijava
    Podijeli