Bolja nada za dušu

RIMSKI vojnici to nisu očekivali. Kad su nahrupili u planinsku utvrdu Masadu, posljednje uporište židovskih pobunjeničkih snaga, pripremili su se za juriš na svoje neprijatelje, za viku ratnika, za krikove žena i djece. No umjesto toga čuli su samo pucketanje vatre. Kad su pretražili tvrđavu u plamenu, Rimljani su saznali strašnu istinu: njihovi neprijatelji — oko 960 ljudi — već su bili mrtvi! Židovski su ratnici sustavno poubijali vlastite obitelji a zatim jedan drugoga. Posljednji se muškarac sâm ubio.a Što ih je navelo na ovo stravično masovno ubojstvo i samoubojstvo?

Prema povjesničaru Josipu koji je živio u to vrijeme, važan činilac bilo je vjerovanje u besmrtnost duše. Eleazar ben Jair, vođa zelota u Masadi, prvo je pokušao uvjeriti svoje ljude da bi samoubojstvo bilo časnije nego smrt ili ropstvo od ruke Rimljana. Vidjevši da oklijevaju, stao je strastveno govoriti o duši. Rekao im je da je tijelo samo obično opterećenje, zatvor za dušu. “No kad se, oslobođena tereta koji je vuče u Zemlju i zadržava”, nastavio je, “duša vrati na svoje mjesto, tada uistinu uživa u blagoslovljenoj moći i posve nesputanoj snazi, ostajući nevidljivom ljudskim očima kao što je i Bog sam.”

Kakva je bila reakcija? Josip izvještava da su Eleazara, nakon što je nadugačko govorio u tom tonu, “svi slušaoci prekinuli i puni neobuzdanog oduševljenja požurili izvršiti taj čin”. Josip dodaje: “Odjurili su kao obuzeti, svaki željan da bude brži od drugoga, (...) njima je ovladala tako neodoljiva želja da ubiju svoje žene, svoju djecu i sami sebe.”

Ovaj strašan primjer služi da bi ilustrirao kako duboko nauka o besmrtnosti duše može promijeniti normalno ljudsko gledište o smrti. Vjernici su poučeni da na smrt ne gledaju kao na čovjekovog najgoreg neprijatelja, nego kao na običan put koji oslobađa dušu kako bi uživala viši stupanj postojanja. No zašto su ti židovski zeloti vjerovali u to? Mnogi bi mogli pretpostaviti da njihovi sveti spisi, Hebrejska pisma, naučavaju da čovjek u sebi ima svjestan duh, dušu koja izlazi da bi dalje živjela nakon smrti. Je li zaista tako?

Duša u Hebrejskim pismima

Kratko rečeno, nije. Odmah u prvoj knjizi Biblije, u 1. Mojsijevoj, rečeno nam je da duša nije nešto što ti posjeduješ, ona je nešto što ti jesi. O stvaranju Adama, prvog ljudskog bića, čitamo: “Posta čovjek duša živa” (1. Mojsijeva 2:7, naglašeno od nas). Hebrejska riječ koja se ovdje koristi za dušu, néphesh, pojavljuje se preko 700 puta u Hebrejskim pismima i nijednom ne izražava misao o odvojenom, nebeskom, duhovnom dijelu čovjeka. Naprotiv, duša je opipljiva, stvarna, tjelesna.

Potraži u vlastitoj Bibliji sljedeće navedene retke, jer se u svakom od njih nalazi hebrejska riječ néphesh. Oni jasno pokazuju da se duša može izložiti riziku, opasnosti i da čak može biti oteta (5. Mojsijeva 24:7; Sudije 9:17; 1. Samuelova 19:11); da može dodirivati stvari (Job 6:7); učvrstiti se željezom (Psalam 105:18); čeznuti za jelom, postiti, onesvijestiti se od gladi i žeđi; te oboljeti od iscrpljujuće bolesti, pa čak i patiti od nesanice zbog tuge (5. Mojsijeva 12:20; Psalam 35:13; 69:10; 106:15; 107:9; 119:28). Drugim riječima, budući da si tvoja duša upravo ti, ti sâm, tvoja duša može doživjeti sve ono što ti možeš doživjeti.b

Znači li to onda da duša ustvari može umrijeti? Da, znači. Umjesto kao o besmrtnoj, o ljudskoj se duši u Hebrejskim pismima govori kao o ‘istrijebljenoj’, odnosno smaknutoj, zbog neispravnog postupanja, kao o pogubljenoj, ubijenoj, uništenoj i iščupanoj (2. Mojsijeva 31:14; 5. Mojsijeva 19:6; 22:26; Psalam 7:2). “Koja duša zgriješi ona će poginuti”, kaže Ezehijel 18:4. Smrt je očito zajednički svršetak ljudskih duša, jer svi mi griješimo (Psalam 51:5). Prvom čovjeku Adamu bilo je rečeno da je kazna za grijeh smrt — a ne premještaj u duhovno područje i besmrtnost (1. Mojsijeva 2:17). A kad je sagriješio, bila je izrečena osuda: “Jer si prah, i u prah ćeš se vratiti” (1. Mojsijeva 3:19). Kad su Adam i Eva umrli, jednostavno su postali, kako to Biblija obično kaže, ‘mrtve duše’ ili ‘preminule duše’ (4. Mojsijeva 5:2; 6:6; NW).

Stoga ne čudi da The Encyclopedia Americana kaže za dušu u Hebrejskim pismima: “U Starom zavjetu čovjeka se poima kao jedinstvenu osobu, a ne kao spoj duše i tijela.” Ona dodaje: “Za nefeš (...) se nikada nije mislilo da funkcionira odvojeno od tijela.”

Dakle, što su vjerni Židovi mislili o smrti? Jednostavno rečeno, mislili su da je smrt suprotnost životu. Psalam 146:4 govori što se događa kada duh, ili životna snaga, napusti ljudsko biće: “Izidje iz njega duh, i vrati se u zemlju svoju: taj dan propadnu sve pomisli njegove.”c Slično tome, kralj Salamun napisao je da mrtvi “ne znaju ništa” (Propovjednik 9:5).

Zašto su onda mnogi Židovi u prvom stoljeću, poput zelota u Masadi, bili tako uvjereni u besmrtnost duše?

Grčki utjecaj

Židovi ovo shvaćanje nisu usvojili iz Biblije nego od Grka. Izgleda da je između sedmog i petog stoljeća pr. n. e. to shvaćanje prodrlo iz misterioznih grčkih religioznih kultova u grčku filozofiju. Tu zamisao o zagrobnom životu u kojem će zle duše primiti bolnu kaznu dugo se smatralo vrlo privlačnom i tako se ta ideja razvila i proširila. Filozofi su beskonačno raspravljali o točnoj prirodi duše. Homer je tvrdio da duša odleprša u trenutku smrti, izazivajući čujan šaputav, cvrkutav ili šuštav zvuk. Epikur je rekao da duša ustvari ima masu i da je zato beskrajno maleno tijelo.d

No vjerojatno je najveći zagovornik besmrtnosti duše bio grčki filozof Platon, iz četvrtog stoljeća pr. n. e. Njegov opis smrti svog učitelja Sokrata, otkriva uvjerenja koja su vrlo slična uvjerenjima koja su stoljećima kasnije imali zeloti iz Masade. Izučavatelj Oscar Cullmann kaže: “Platon nam otkriva kako Sokrat odlazi u smrt u potpunom miru i spokojstvu. Sokratova smrt je divna smrt. Ovdje se ne može vidjeti užas smrti. Sokrat se ne može bojati smrti kad nas ona ustvari oslobađa tijela. (...) Smrt je veliki prijatelj duše. Tako on naučava; i tako, u divnom skladu sa svojim učenjem, umire.”

Židovi su očito tijekom makabejskog razdoblja, u drugom stoljeću prije Krista, počeli usvajati ovo učenje od Grka. Josip nam u prvom stoljeću n. e. kaže da su farizeji i eseni — moćne židovske religiozne skupine — prihvatili ovu doktrinu. Neka pjesnička djela koja su vjerojatno napisana u to vrijeme odražavaju to isto vjerovanje.

No što je s Isusom Kristom? Jesu li on i njegovi sljedbenici također naučavali ovu ideju iz grčke religije?

Gledište ranih kršćana o duši

Kršćani u prvom stoljeću nisu gledali na dušu poput Grka. Razmotrimo, naprimjer, smrt Isusovog prijatelja Lazara. Da je Lazar imao besmrtnu dušu koja je u trenutku smrti odlepršala, slobodna i sretna, ne bi li izvještaj iz 11. poglavlja Ivana glasio sasvim drugačije? Isus bi sigurno svojim sljedbenicima rekao da je Lazar živ, da se dobro osjeća i da je pri svijesti na nebu; no naprotiv, on se složio s Hebrejskim pismima i rekao im da Lazar spava, bez svijesti (11. redak). Isus bi se sigurno radovao da je njegov prijatelj uživao u divnom novom životu; umjesto toga, doznajemo da je javno plakao zbog njegove smrti (35. redak). Da je Lazarova duša bila na nebu, uživajući u blaženoj besmrtnosti, Isus sigurno nikada ne bi bio tako okrutan da ga pozove natrag kako bi još nekoliko godina živio u “zatvoru” nesavršenog fizičkog tijela usred bolesnog i umirućeg čovječanstva.

Je li se Lazar vratio iz smrti s oduševljenim pričama o četiri divna dana koja je proveo kao oslobođeno, bestjelesno duhovno biće? Ne, nije. Oni koji vjeruju u besmrtnost duše reći će da je to zato što je čovjekovo iskustvo suviše zapanjujuće da bi se moglo ispričati. No to nije uvjerljiv argument; uostalom, zar Lazar ipak nije mogao svojim voljenima ispričati barem to — to da je doživio nešto suviše divno da bi se moglo opisati? Umjesto toga, Lazar nije rekao ništa ni o čemu što je doživio dok je bio mrtav. Zamisli to — šutjeti o temi koja je u središtu ljudske znatiželje više od ijedne druge: o tome kakva je smrt! Ta šutnja može se objasniti na samo jedan način. O tome se nije moglo ništa reći. Mrtvi spavaju, bez svijesti.

Dakle, prikazuje li Biblija smrt kao prijatelja duše, kao puki obred prelaska između etapa postojanja? Ne prikazuje! Pravi kršćani poput apostola Pavla smrt nisu smatrali prijateljem; ona je za njih bila ‘posljednji neprijatelj’ (1. Korinćanima 15:26). Kršćani smrt ne smatraju prirodnom, nego strašnom, neprirodnom, jer ona je izravna posljedica grijeha i pobune protiv Boga (Rimljanima 5:12; 6:23). Ona nikada nije bila dio Božjeg prvobitnog nauma za čovječanstvo.

Međutim, pravi kršćani nisu bez nade kad se radi o smrti duše. Lazarovo je uskrsnuće jedan od mnogih biblijskih izvještaja koji nam slikovito prikazuju istinsku, biblijsku nadu za mrtve duše — uskrsnuće. Biblija uči o dvije različite vrste uskrsnuća. Za veliku većinu čovječanstva koje spava u grobovima, bila ona pravedna ili nepravedna, postoji nada u uskrsnuće u vječni život u Raju ovdje na Zemlji (Luka 23:43; Ivan 5:28, 29; Djela apostolska 24:15). Mala skupina onih na koje Isus ukazuje kao na “malo stado” uskrsnut će kao duhovna stvorenja u besmrtan život na nebu. Oni će, uključujući i Kristove apostole, vladati s Kristom Isusom nad čovječanstvom i vratiti ga u stanje savršenstva (Luka 12:32; 1. Korinćanima 15:53, 54; Otkrivenje 20:6).

Zašto onda crkve kršćanstva ne uče o uskrsnuću nego o besmrtnosti ljudske duše? Razmotrimo odgovor koji je dao teolog Werner Jaeger 1959. u The Harvard Theological Review: “Najvažnija je činjenica u povijesti kršćanskog učenja bila ta da je otac kršćanske teologije Origen bio platonski filozof u školi u Aleksandriji. U kršćansko je učenje ugradio cjelokupnu kozmičku dramu o duši, koju je preuzeo od Platona.” Tako je crkva učinila točno ono što su Židovi učinili stoljećima ranije! Napustili su biblijska učenja u prilog grčkoj filozofiji.

Pravo porijeklo te nauke

Sada bi netko mogao pitati, braneći nauku o besmrtnosti duše: Zašto istu nauku naučava, u različitim oblicima, toliko svjetskih religija? Pisma daju razuman razlog zašto je ovo učenje toliko prošireno u religioznim zajednicama ovoga svijeta.

Biblija nam kaže da je “sav svijet u vlasti Zloga” i izričito identificira Sotonu kao ‘kneza ovoga svijeta’ (1. Ivanova 5:19, St; Ivan 12:31). Svjetske religije očito nisu imune na Sotonin utjecaj. Naprotiv, one uvelike doprinose nevoljama i sukobima u današnjem svijetu. A što se tiče duše, one po svemu sudeći nedvojbeno odražavaju Sotonin um. Kako to?

Sjeti se prve izrečene laži. Bog je Adamu i Evi rekao da će umrijeti ako zgriješe protiv njega. No Sotona je uvjeravao Evu: “Ne ćete vi umrijeti” (1. Mojsijeva 3:4). Adam i Eva su, naravno, umrli; vratili su se u prah kao što je Bog rekao. Sotona, “otac laži”, nikada nije odustao od svoje prve laži (Ivan 8:44). U brojnim religijama koje odstupaju od biblijske nauke ili je otvoreno ignoriraju, još se uvijek prenosi ista ideja: ‘Vi nećete umrijeti. Vaše tijelo može umrijeti, ali duša će i dalje živjeti, zauvijek — kao Bog!’ Zanimljivo je da je Sotona Evi rekao i da će postati ‘kao Bog’ (1. Mojsijeva 3:5).

Koliko je samo bolje imati nadu koja se ne temelji na lažima niti na ljudskim filozofijama, nego na istini. Koliko je samo bolje biti siguran da se naši voljeni umrli nalaze bez svijesti u grobu, umjesto da se brinemo o tome gdje se nalazi nekakva besmrtna duša! Taj san mrtvih ne treba nas plašiti ni deprimirati. Na neki način, na mrtve možemo gledati kao da počivaju na sigurnom. Zašto na sigurnom? Zato što nam Biblija jamči da oni mrtvi koje Jehova ljubi žive u posebnom smislu (Luka 20:38). Oni žive u njegovom sjećanju. To je vrlo utješna misao jer njegovom sjećanju nema granica. On jedva čeka da nebrojene milijune voljenih ljudskih stvorenja vrati u život i dade im priliku da zauvijek žive na rajskoj Zemlji. (Usporedi Joba 14:14, 15.)

Veličanstveni dan uskrsnuća će doći, jer sva se Jehovina obećanja moraju ispuniti (Izaija 55:10, 11). Razmisli samo o ovom proročanstvu koje predstoji: “Tvoji će mrtvi oživjeti, uskrsnut će tijela. Probudite se i kličite, stanovnici praha! Jer rosa je tvoja — rosa svjetlosti, i zemlja će sjene na svijet dati” (Izaija 26:19, St). Zato su mrtvi koji spavaju u grobu sigurni poput bebe u majčinoj utrobi. Oni će se uskoro “roditi”, vratiti u život na rajskoj Zemlji!

Koja druga nada može biti bolja od ove?

[Bilješke]

[Slika na stranici 7]

Židovski su zeloti u Masadi vjerovali da će smrt osloboditi njihove duše