Kako je Biblija došla do nas — prvi dio

U izdanjima od 15. rujna i 15. listopada izaći će 2. i 3. dio.

U MALOJ radionici tiskar i njegovi mladi naučnici u određenom ritmu rukuju svojim tiskarskim strojem s drvenim okvirom, pažljivo polažući čiste listove papira preko sloga. Nakon što ih skinu sa stroja, provjeravaju otisnuti tekst. Na konopcima koji su razvučeni od zida do zida, vješaju presavijene stranice da se suše.

Odjednom, začuje se divljačko lupanje na vratima. Uplašeni tiskar miče zasun na vratima, a grupa naoružanih vojnika upada unutra. Oni počinju tražiti najprezreniju vrstu ilegalne literature — Bibliju na jeziku običnog naroda!

Zakasnili su. Upozoreni na opasnost, prevodilac i njegov pomoćnik već su otrčali do radionice, zgrabili stranica koliko su mogli ponijeti u rukama i sada bježe prema rijeci Rajni. Uspjeli su spasiti barem dio svog djela.

U ovom je slučaju prevodilac bio William Tyndale, koji je 1525. u Kölnu (Njemačka) pokušao izdati svoju zabranjenu englesku verziju “Novog zavjeta”. Njegovo iskustvo nipošto nije bilo iznimka. Kroz gotovo 1 900 godina otkako je završeno pisanje Biblije, mnogi muškarci i žene sve su riskirali da bi preveli i distribuirali Riječ Božju. Još i danas mi izvlačimo korist iz njihovog rada. Što su oni učinili? Kako je Biblija koju sada držimo u svojim rukama došla do nas?

Rano prepisivanje i prevođenje Biblije

Pravi Božji sluge oduvijek su visoko poštovali njegovu Riječ. New Catholic Encyclopedia priznaje: “Poput svojih židovskih predaka, rani su kršćani cijenili čitanje Svetih knjiga. Slijedeći primjer Isusa (Mt 4.4; 5.18; Lk 24.44; Iv 5.39), apostoli su dobro poznavali S[tari] Z[avjet] što je pretpostavljalo dugo i pažljivo čitanje te proučavanje, a na to su poticali i svoje učenike (Rim 15.4; 2. Tm 3.15-17).”

Radi toga bilo je potrebno napraviti prijepise Biblije. U pretkršćanskim vremenima mnogo tog posla radili su visoko profesionalni ‘vješti književnici [“prepisivači”, NW]’, koji su se grozili pogrešaka (Ezdra 7:6, 11, 12). Težeći za savršenstvom, oni su postavili visoka mjerila za sve kasnije prepisivače Biblije.

Međutim, u četvrtom je stoljeću pr. n. e. nastao problem s tim u vezi. Aleksandar Veliki želio je da svi ljudi na svijetu budu obrazovani u grčkoj kulturi. Njegova su osvajanja utvrdila govorni grčki, ili koine, kao univerzalni jezik diljem Srednjeg istoka. Kao posljedica toga, mnogi su Židovi odrasli a da nikada nisu učili čitati hebrejski, tako da nisu mogli čitati Pisma. Stoga se grupa hebrejskih učenjaka okupila oko 280. pr. n. e. u egipatskom gradu Aleksandriji kako bi prevela hebrejsku Bibliju na popularni koine. Njihov je prijevod postao poznat kao Septuaginta, što na latinskom znači “sedamdeset”, a odnosi se na približan broj prevodilaca za koje se smatra da su sudjelovali u prevođenju. Završena je oko 150. pr. n. e.

U Isusovo vrijeme u Palestini se još uvijek koristio hebrejski. Ipak, koine je dominirao na tom području kao i u ostalom dijelu rasprostranjenih provincija rimskog svijeta. Stoga su kršćanski pisci Biblije koristili ovaj uobičajeni oblik grčkog jezika kako bi doprli do što je moguće većeg broja ljudi različitih nacija. Također, dosta su citirali iz Septuaginte i koristili mnoge njene izraze.

Budući da su rani kršćani bili revni misionari, oni su brzo postali vješti u korištenju Septuaginte kako bi dokazali da je Isus bio dugo očekivani Mesija. To je uznemirilo Židove i potaknulo ih da naprave neke nove prijevode na grčki jezik čiji je tekst trebao lišiti kršćane njihovih argumenata, revidirajući njihove najdraže dokazne citate. Naprimjer, u Izaiji 7:14 Septuaginta koristi grčku riječ koja znači “djevica”, proročanski govoreći o majci Mesije. U novim se prijevodima koristila drugačija grčka riječ, koja znači “mlada žena”. Kako su kršćani i dalje koristili Septuagintu, Židovi su na kraju potpuno napustili svoju taktiku i počeli zagovarati povratak hebrejskom tekstu. Naposljetku, taj se postupak pokazao blagoslovom za kasnije prevođenje Biblije jer je pomogao da se hebrejski jezik održi živim.

Prvi kršćanski izdavači knjiga

Revni rani kršćani primili su se izrade što je moguće većeg broja primjeraka Biblije, a svi su oni bili prepisivani rukom. Također, umjesto da su nastavili koristiti svitke, postali su pioniri u korištenju kodeksa, koji je imao listove poput suvremene knjige. Osim što je bio prikladniji za brzo pronalaženje citata, kodeks je mogao u samo jednom svesku sadržavati više nego što je moglo stati u jedan svitak — naprimjer, cijela Grčka pisma ili čak čitavu Bibliju.

Kanon Kršćanskih grčkih pisama završen je oko 98. n. e., knjigama posljednjeg preživjelog apostola, Ivana. Postoji fragment prijepisa Ivanovog Evanđelja, koji je nazvan Papirus Rylands 457 (P⁵²), a potječe najkasnije iz 125. n. e. Već između 150. i 170. n. e., Tacijan, učenik Justina Mučenika, napravio je Diatessaron, cjelovit izvještaj o Isusovom životu sastavljen od ista četiri Evanđelja koja se nalaze u našim današnjim Biblijama.a To pokazuje da je on autentičnima smatrao samo ta Evanđelja kao i to da su ona već bila u opticaju. Oko 170. n. e. načinjen je najraniji poznati katalog knjiga “Novog zavjeta”, koji je nazvan Muratorijev fragment. On navodi većinu knjiga Kršćanskih grčkih pisama.

Širenje kršćanskih vjerovanja ubrzo je stvorilo potrebu za prijevodima kako Kršćanskih grčkih pisama tako i Hebrejskih pisama. S vremenom su načinjeni brojni prijevodi na jezike kao što su armenski, gruzijski, koptski i starosirijski. Često je bilo potrebno načiniti abecede samo u tu svrhu. Naprimjer, za biskupa rimske Crkve iz četvrtog stoljeća Ulfilu kaže se da je izumio gotsko pismo kako bi preveo Bibliju. No izostavio je knjige o Carevima jer je mislio da bi one mogle pobuditi ratničke sklonosti kod Gota. Međutim, taj postupak nije spriječio “kristijanizirane” Gote da opustoše Rim 410. n. e.!

Latinska i staroslavenska Biblija

U međuvremenu je latinski jezik postao značajan, tako da se pojavilo nekoliko prijevoda na starolatinskom. Ali oni su se razlikovali po stilu i točnosti. Zato je 382. n. e. papa Damas opunomoćio svog tajnika Jeronima da pripremi autoritativnu latinsku Bibliju.

Jeronim je započeo revidiranjem latinskih prijevoda Kršćanskih grčkih pisama. Međutim, za Hebrejska pisma inzistirao je na prevođenju s izvornog hebrejskog. Stoga se 386. n. e. preselio u Betlehem da bi proučavao hebrejski i tražio pomoć od rabina. Zbog toga je u crkvenim krugovima izazvao poprilično kontroverzne reakcije. Neki su, uključujući i Jeronimovog suvremenika Augustina, vjerovali da je Septuaginta nadahnuta i optužili su Jeronima da je “prešao u Židove”. S odlučnim tempom, Jeronim je dovršio svoje djelo oko 400. n. e. Time što se približio izvornim originalnim jezicima i tekstovima kao i time što ih je preveo na živi jezik tog vremena, Jeronim je za tisuću godina pretekao suvremene metode prevođenja. Njegovo je djelo postalo poznato kao Vulgata, ili običan prijevod, a ljudima je koristilo stoljećima.

U istočnom dijelu kršćanskog svijeta mnogi su još uvijek mogli čitati Septuagintu i Kršćanska grčka pisma. Međutim, kasnije su jezici i narječja staroslavenske, odnosno slavenske, porodice prešli u svakodnevnu upotrebu u istočnim dijelovima Evrope. Godine 863. n. e., Ćiril i Metodije, dva brata koja su govorila grčki, otišli su u Moravsku, koja se danas nalazi u Češkoj Republici. Počeli su prevoditi Bibliju na staroslavenski. Da bi to učinili, stvorili su glagoljicu, koju je kasnije nadomjestila ćirilica, koja je dobila ime po Ćirilu. Ona je izvor današnjeg ruskog, ukrajinskog, srpskog i bugarskog pisma. Na tom je području staroslavenska Biblija služila generacijama ljudi. Ipak, kako su se jezici s vremenom mijenjali, postala je nerazumljiva prosječnom čovjeku.

Hebrejska Biblija preživljava

U ovom periodu, od otprilike šestog do desetog stoljeća n. e., grupa Židova koji su bili poznati kao masoreti razvila je metode sustavnog prepisivanja kako bi sačuvala tekst Hebrejskih pisama. Oni su išli tako daleko da su brojali svaki redak, pa čak i svako pojedino slovo, tražeći razlike među manuskriptima, a sve to u nastojanju da sačuvaju tekst autentičnim. Njihova nastojanja nisu bila uzaludna. Navedimo jedan primjer: uspoređivanje suvremenih masoretskih tekstova sa Svicima s Mrtvog mora, koji su napisani između 250. pr. n. e. i 50. n. e., pokazuje da u preko 1 000 godina nije bilo doktrinarnih promjena.b

U Evropi je srednji vijek bio uvelike istovjetan s mračnim vijekom. Među populacijom su čitanje i učenost bili na niskom nivou. S vremenom, čak i veći dio svećenika nije bio u stanju čitati crkveni latinski, a često nisu znali čitati niti svoj vlastiti jezik. To je ujedno bilo i vrijeme u kojem se Židove u Evropi sakupljalo u geta. Djelomično je zbog te izolacije sačuvano poznavanje biblijskog hebrejskog među Židovima. Međutim, zbog predrasuda i nepovjerenja, znanje Židova često je bilo nedostupno izvan geta. U zapadnoj Evropi znanje grčkog je isto tako slabilo. Ta je situacija još pogoršana i time što je zapadna Crkva poštovala Jeronimovu latinsku Vulgatu. Nju se uglavnom smatralo jedinim mjerodavnim prijevodom, iako je krajem masoretskog perioda latinski postajao mrtvi jezik. Tako je, kako se polako počela razvijati želja da se upozna Bibliju, bila postavljena scena za veliki sukob.

Prevođenje Biblije nailazi na protivljenje

Godine 1079. papa Grgur VII izdao je prvi od mnogih srednjovjekovnih crkvenih edikata koji su zabranjivali izdavanje, a ponekad čak i posjedovanje Biblije na narodnom jeziku. Odbio je dati dozvolu da se misa služi na staroslavenskom uz objašnjenje da bi to zahtijevalo prevođenje dijelova Svetog pisma. Upravo suprotno stavu ranih kršćana, on je napisao: “Ugodno je Svemoćnom Bogu da Sveto pismo bude na nekim mjestima tajna.” S ovom izjavom kao službenim stavom crkve, zagovarače čitanja Biblije sve se više smatralo opasnima.

Unatoč nepovoljnoj atmosferi, prepisivanje i prevođenje Biblije na govorne jezike se nastavilo. U Evropi su potajno u opticaju bili prijevodi na mnogim jezicima. Sve su to bili rukom načinjeni primjerci, budući da će tiskanje pomičnim slovima u Evropi biti izumljeno tek sredinom 1400-ih. No, kako su primjerci Biblije bili skupi i u ograničenom broju, obični se građanin mogao smatrati sretnim ako je posjedovao samo dio jedne biblijske knjige ili samo nekoliko stranica. Neki su velike dijelove naučili napamet, čak čitava Kršćanska grčka pisma!

Međutim, s vremenom je došlo do previranja uslijed svagdje raširenih pokreta za reformu crkve. Djelomično ih je potaknula obnovljena svjesnost značaja Riječi Božje u svakodnevnom životu. Kako će ti pokreti i razvoj tiskarstva utjecati na Bibliju? I što je bilo s Williamom Tyndaleom i njegovim prijevodom, koji je bio spomenut u uvodu? U budućim ćemo izdanjima pratiti ovu fascinantnu priču sve do našeg vremena.

[Bilješke]

[Tabela na stranicama 8 i 9]

Ključne godine u povijesti Biblije

(Vidi publikaciju)

PRIJE NAŠE ERE (pr. n. e.)

Završena Hebrejska pisma o. 443. pr. n. e.

400 pr. n. e.

Aleksandar Veliki (umro 323. pr. n. e.)

300 pr. n. e.

Započet rad na Septuaginti o. 280. pr. n. e.

200 pr. n. e.

100 pr. n. e. Većina Svitaka s Mrtvog mora o. 100. pr. n. e. do 68. n. e.

NAŠE ERE (n. e.)

Razorenje Jeruzalema 70. n. e.

Završena Grčka pisma 98. n. e.

100 n. e.

Papirus Rylands Ivanovog Evanđelja (pr. 125. n. e.)

200 n. e.

300 n. e.

400 n. e. Jeronimova latinska Vulgata o. 400. n. e.

500 n. e.

600 n. e.

Pripremljen masoretski tekst

700 n. e.

800 n. e.

Ćiril u Moravskoj 863. n. e.

900 n. e.

1000 n. e.

Edikt protiv Biblije na narodnom jeziku 1079. n. e.

1100 n. e.

1200 n. e.

1300 n. e.

[Slika na stranici 9]

Rani kršćani bili su pioniri u korištenju kodeksa

[Slika na stranici 10]

Jeronim je otišao u Betlehem proučavati hebrejski