Što kaže Biblija?
Da li je asketizam put do mudrosti?
“PUSTINJACI su nosili željezne okove, lance, bodljikave opasače i ovratnike sa šiljcima. (...) Drugi su se valjali po trnju i koprivama, namjerno se izlagali ubodima insekata, pekli se vatrom i iritirali si rane sve dok se ne bi kronično zagnojile. Izgladnjivanje je bilo razumljivo samo po sebi, a neki su u tome otišli tako daleko da su jeli samo pokvarenu ili neku drugu odvratnu hranu” (The Saints, autorice Edith Simon).
To su bili asketi. Zašto su bili tako okrutni prema sebi? U knjizi For the Sake of the World—The Spirit of Buddhist and Christian Monasticism, autori objašnjavaju da se “najkasnije od Sokratovog vremena (peto stoljeće pr. n. e.) općenito smatralo da život sveden na ono najnužnije, neopterećen senzualnim i materijalnim užicima, čini preduvjet za stjecanje prave mudrosti”. Asketi su smatrali da će trapljenjem tijela povećati svoj duhovni senzibilitet i da će to dovesti do istinskog prosvjetljenja.
Asketizam je teško precizno definirati. Nekima on naprosto znači samodisciplinu ili samoodricanje. Rani su kršćani držali do tih vrlina (Galaćanima 5:22, 23; Kološanima 3:5). Sam Isus Krist preporučio je jednostavan način života neometan tjeskobama koje sa sobom može donijeti materijalistički način života (Matej 6:19-33). No asketizam se češće povezuje s puno striktnijim, a često i ekstremnim postupcima, kao što su ovi prije opisani. Jesu li ti asketski postupci, naročito u svojim ekstremnim oblicima, uistinu put do mudrosti?
Utemeljen na krivim pretpostavkama
Među filozofijama iz kojih se rodio asketizam nalazi se ideja da su materijalne stvari i tjelesni užici sami po sebi loši te da stoga predstavljaju zapreku duhovnom napretku. Jedan drugi koncept koji otvara put asketizmu jest općeprihvaćeno vjerovanje da se čovjek sastoji od tijela i duše. Asketi vjeruju da je materijalno tijelo zatvor za dušu i da je njen neprijatelj.
Što o tome kaže Biblija? Pisma pokazuju da je Bog, završivši stvaranje Zemlje, objavio da je sve što je napravio — sva njegova fizička, materijalna djela stvaranja — ‘veoma dobro’ (1. Mojsijeva 1:31). Bog je naumio da u edenskom vrtu muškarac i žena uživaju u materijalnim stvarima. Samo ime Eden znači “užitak” ili “radost” (1. Mojsijeva 2:8, 9). Adam i Eva bili su savršeni i imali su dobar odnos sa svojim Stvoriteljem sve dok nisu sagriješili. Otada je nesavršenstvo postalo zapreka između Boga i čovjeka. Ipak, zadovoljavanje ispravnih ljudskih želja ili uživanje u tjelesnim užicima danim od Boga, ako se to čini u skladu s Božjim moralnim zakonima, nipošto ne bi moglo stvoriti zapreku u komunikaciji između Boga i njegovih obožavalaca! (Psalam 145:16).
Osim toga, Biblija jasno naučava da čovjek, stvoren od praha i kao materijalno tijelo, jest duša. Pisma ne podupiru niti predodžbu da je duša nekakav nematerijalni i besmrtni entitet zatvoren u fizičkom tijelu niti ideju o tome da tijelo na neki način sprečava čovjeka u održavanju bliskog odnosa s Bogom (1. Mojsijeva 2:7).
Koncept asketizma očigledno iskrivljeno prikazuje čovjekov odnos s Bogom. Apostol Pavao upozorio je na to da će neki koji se izjašnjavaju kao kršćani više voljeti zavodljive ljudske filozofije nego temeljne biblijske istine (1. Timoteju 4:1-5). S obzirom na neke koji su imali takvo mišljenje, jedan povjesničar religije kaže: “Vjerovanje da je materija zla (...) i da se ljudska duša mora osloboditi spona s materijom dovela je do strogog asketizma koji je zabranjivao jedenje mesa, spolne odnose i drugo, što su mogli slijediti jedino elitni ‘savršeni pojedinci’ ili perfecti koje se podvrgavalo posebnom obredu inicijacije.” Taj način razmišljanja uopće nema biblijsku potporu i to nije bilo vjerovanje ranih kršćana (Priče Salamunove 5:15-19; 1. Korinćanima 7:4, 5; Jevrejima 13:4).
Asketizam nije potreban
Isus i njegovi učenici nisu bili asketi. Oni su prošli kroz različite kušnje i nevolje, no nikada nisu sami izazivali te nevolje. Apostol Pavao upozorio je kršćane da paze kako ih zavodljive ljudske filozofije ne bi odmamile od istine Božje Riječi i navele ih na nerazumno, ekstremno postupanje. Pavao je izričito naveo ‘trapljenje tijela’. On je rekao: “Ti propisi, istina, imaju neku prividnu mudrost u samovoljnom bogoštovlju, krivom štovanju i trapljenju tijela, ali nemaju nikakve vrijednosti da budu dovoljne tjelesnom čovjeku” (Kološanima 2:8, 23, St). Asketizam ne vodi do neke posebne svetosti niti do pravog prosvjećenja.
Istina, put kršćanske poslušnosti podrazumijeva snažno naprezanje i samodiscipliniranost (Luka 13:24; 1. Korinćanima 9:27). Da bi stekao spoznaju o Bogu, čovjek se mora puno naprezati (Priče Salamunove 2:1-6). Biblija također snažno opominje da se ne robuje “željama i slastima” i da ljudi ne budu “ljubitelji požude mjesto ljubitelji Boga” (Titu 3:3; 2. Timoteju 3:4, 5, St). Međutim, ti biblijski ulomci ne zagovaraju provođenje asketizma. Isus Krist, koji je bio savršen čovjek, uživao je u ugodnim prigodama koje su uključivale jedenje, pijenje, muziku i ples (Luka 5:29; Ivan 2:1-10).
Istinska je mudrost razumna, ne ide u krajnosti (Jakov 3:17, NW). Jehova Bog stvorio nam je fizičko tijelo sa sposobnošću da uživamo u mnogim životnim zadovoljstvima. On želi da budemo sretni. Njegova nam Riječ kaže: “Doznah da nema ništa bolje za njih nego da se vesele i čine dobro za života svoga. I kad svaki čovjek jede i pije i uživa dobra od svakoga truda svojega, to je dar Božji” (Propovjednik 3:12, 13).
[Zahvala na stranici 20]
Sveti Jeronim u pećini/The Complete Woodcuts of Albrecht Dürer/Dover Publications, Inc.