Pozitivan govor koji izgrađuje

OVLAŠTENI smo da prenosimo poruku dobre vijesti. Isus je rekao: “U svim se narodima najprije mora propovijedati dobra vijest” (Mar. 13:10). Sam je Isus pružio primjer objavljujući “dobru vijest o Božjem kraljevstvu” (Luka 4:43). Apostoli su također propovijedali “Božju dobru vijest” i “dobru vijest o Kristu” (1. Sol. 2:2; 2. Kor. 2:12). To je pozitivna poruka koja izgrađuje.

U skladu s ‘vječnom dobrom vijesti’ koju objavljuje ‘anđeo koji leti posred neba’, ljude potičemo: “Bojte se Boga i dajte mu slavu” (Otkr. 14:6, 7). Posvuda ljudima govorimo o pravom Bogu, njegovom imenu, njegovim veličanstvenim osobinama, divnim djelima, njegovom naumu u kojem se očituje ljubav, govorimo im o tome da smo mu odgovorni i o tome što on zahtijeva od nas. Dobra vijest sadrži poruku i o tome da će Jehova Bog uništiti zle koji ga sramote, a ljudima oko sebe zagorčavaju život. No naš zadatak nije da sudimo ljude kojima propovijedamo. Naša je iskrena želja da što je moguće više ljudi povoljno reagira na biblijsku poruku tako da ona za njih stvarno bude dobra vijest (Priče 2:20-22; Ivan 5:22).

Ne zadržavaj se predugo na negativnim informacijama. Naravno da postoji i tamna strana života. Mi ne zatvaramo oči pred njom. Kako bi započeo razgovor možeš navesti neki problem o kojem ljudi na tvom području razmišljaju i kratko razgovarati o njemu. No obično puno ne koristi pričati o tome nadugo i naširoko. Ljudi stalno slušaju loše vijesti, pa ih zato razgovor o tim stvarima može navesti da zatvore vrata ili da ne slušaju. Nastoj već u početku razgovora usmjeriti pažnju na ohrabrujuće istine iz Božje Riječi (Otkr. 22:17). Tako će osoba, čak i ako ne želi dalje razgovarati, moći razmišljati o nečem pozitivnom. Zbog toga će sljedeći put možda spremnije slušati.

Isto tako, kad imaš govor, nemoj slušatelje preplaviti negativnim informacijama samo zato što se do njih može lako doći. Govornik može obeshrabriti slušatelje ako nadugo i naširoko priča o propustima ljudskih vladara, o kriminalu i nasilju te o šokantnoj rasprostranjenosti nemorala. Negativne strane određene teme uključi u govor samo ako će biti korisne. Mala količina takvih informacija može naglasiti da je tvoj govor pravovremen. Pored toga, tako se mogu identificirati glavni uzroci određenih problema i pokazati zašto je biblijsko rješenje praktično. Budi konkretan gdje god je to moguće i ne zadržavaj se previše na problemima.

Obično nije moguće, a nije ni dobro, iz govora izbaciti sve negativne informacije. Pravi je izazov iznijeti govor u kojem su pozitivne i negativne informacije iznesene tako da sveobuhvatni dojam bude pozitivan. Da bi to postigao, moraš odrediti što ćeš unijeti u govor, što ćeš izostaviti i na što ćeš staviti naglasak. Isus je u Propovijedi na gori opomenuo slušatelje da ne postupaju poput sebičnih pismoznalaca i farizeja te je naveo nekoliko primjera kojima je prikazao što je želio reći (Mat. 6:1, 2, 5, 16). Međutim, nije se zadržavao na negativnim primjerima tih vjerskih vođa, nego je istaknuo koliko je važno razumjeti ispravne Božje puteve i živjeti u skladu s njima (Mat. 6:3, 4, 6-15, 17-34). Ta je metoda donijela jako dobre rezultate.

Izražavaj se na pozitivan način. Ako u skupštini trebaš održati govor o nekom aspektu kršćanske aktivnosti, nastoj druge ohrabriti, a nemoj kritizirati. Pazi da sam primjenjuješ ono na što potičeš druge (Rim. 2:21, 22; Hebr. 13:7). Govori iz ljubavi, a ne zato što te nešto iritira (2. Kor. 2:4). Ako si uvjeren da tvoji suvjernici žele ugoditi Jehovi, u riječima će ti se prepoznati to uvjerenje, a to će donijeti dobre rezultate. Zapazi kako je apostol Pavao izrazio takvo povjerenje, naprimjer u 1. Solunjanima 4:1-12; 2. Solunjanima 3:4, 5 i Filemonu 4, 8-14, 21.

Starješine ponekad trebaju upozoriti na nerazborito postupanje. No poniznost će im pomoći da se s braćom ophode u duhu blagosti (Gal. 6:1). U riječima se treba očitovati poštovanje prema članovima skupštine (1. Pet. 5:2, 3). Biblija savjetuje naročito mladiće da vode o tome računa (1. Tim. 4:12; 5:1, 2; 1. Pet. 5:5). Kad nekoga treba ukoriti, poučiti ili kad u nečemu treba ispravno postaviti stvari, to treba učiniti na temelju onoga što stoji u Bibliji (2. Tim. 3:16). Ono što stoji u Bibliji nikad se ne smije uveličati ili iskrivljivati kako bi se poduprle neke ideje u koje govornik možda čvrsto vjeruje. Čak i kad je potrebno uputiti savjet, ton govora može biti pozitivan ako se naglasak stavi prvenstveno na to kako izbjeći neispravno postupanje, kako riješiti probleme, kako prevladati teškoće, kako ispraviti pogrešno vladanje i kako nas ono što Jehova zahtijeva da činimo štiti (Ps. 119:1, 9-16).

Prilikom sastavljanja govora naročitu pažnju obrati tome kako ćeš zaključiti svaku glavnu misao i cijeli govor. Ono što kažeš na kraju obično ostane najdulje u sjećanju. Hoće li to biti pozitivno?

U razgovoru sa suvjernicima. Jehovini sluge cijene prilike za druženje koje im se pružaju na kršćanskim sastancima. To su trenuci koji nam donose duhovnu okrepu. Biblija nas potiče da razmišljamo o tome kako na sastancima na kojima se okupljamo radi obožavanja možemo ‘ohrabriti jedni druge’ (Hebr. 10:25). To se može napraviti govorima i komentarima tijekom sastanaka, ali i razgovorom prije i poslije sastanka.

Premda je normalno razgovarati o svakodnevnim stvarima, najveće ohrabrenje dolazi iz razgovora o duhovnim stvarima. Možemo razgovarati o iskustvima iz svete službe. Druge možemo izgrađivati pokazujući zdravi interes za njih.

Trebamo paziti da svijet koji nas okružuje ne utječe na nas. Pavao je, pišući kršćanima u Efezu, rekao: “Sada kad ste odbacili laž, govorite istinu svaki sa svojim bližnjim” (Ef. 4:25). Govoriti istinu, a ne lagati, između ostalog znači ne uzdizati stvari i ljude koje svijet idolizira. Slično tome, Isus je upozorio na ‘prijevarnu moć bogatstva’ (Mat. 13:22). Zato trebamo paziti da ne promičemo tu prijevaru, pridajući u razgovoru s drugima previše pažnje materijalnim stvarima (1. Tim. 6:9, 10).

Kad je apostol Pavao savjetovao da trebamo izgrađivati jedni druge, opomenuo je da ne sudimo ili prezirno gledamo na brata koji se možda uzdržava od određenih stvari zbog “slabosti u pogledu vjere”, odnosno zato što ne razumije kršćansku slobodu u potpunosti. I doista, da bismo razgovorom mogli druge izgrađivati, moramo uzeti u obzir njihovo porijeklo i do koje su mjere napredovali u duhovnom pogledu. Kako bi samo bilo žalosno “stavljati pred brata [ili sestru] kamen spoticanja ili neki razlog za posrtanje”! (Rim. 14:1-4, 13, 19).

Oni koji se bore s nekim teškim osobnim problemom — primjerice s kroničnom bolešću — cijene ohrabrujuć razgovor. Takva osoba možda mora uložiti veliki trud samo da bi došla na sastanak. Oni koji znaju u kakvim okolnostima živi mogli bi je pitati: “Kako se osjećaš?” Ona će bez sumnje cijeniti njihovu brigu. Ipak, ona svoje zdravstveno stanje možda ne smatra najpozitivnijom temom za razgovor. Nju bi vjerojatno puno više razveselila riječ cijenjenja ili pohvale. Vidiš li dokaze da i dalje ljubi Jehovu i da je ustrajna unatoč teškoj situaciji u kojoj se nalazi? Da li te njeni komentari ohrabre? Zar ne bi bilo pozitivnije skrenuti pažnju na njene vrline i razgovarati o tome kako je ona dragocjen dio skupštine umjesto da se razgovara o njenim ograničenjima? (1. Sol. 5:11).

Da bismo razgovorom izgrađivali druge, posebno je važno uzeti u obzir Jehovino gledište o određenoj temi. Bog je oštro kaznio one koji su u starom Izraelu govorili protiv Jehovinih zastupnika i gunđali zbog mane (4. Mojs. 12:1-16; 21:5, 6). Poštovanjem starješina i cijenjenjem duhovne hrane koju nam daje razred vjernog i razboritog roba dokazujemo da smo izvukli pouku iz tih primjera (1. Tim. 5:17).

Obično nam nije problem naći pozitivnu temu za razgovor s našom kršćanskom braćom. No ako su nečije primjedbe previše kritične, ti prvi nastoj razgovor skrenuti tako da bude pozitivan.

Bez obzira na to svjedočimo li drugima, imamo li govor ili razgovaramo sa suvjernicima, pokazujmo razbor i iz riznice svog srca izvucimo ‘samo riječ koja je dobra za izgrađivanje prema potrebi, da bi pružila ono što je korisno onima koji slušaju’ (Ef. 4:29).