Ocu: “Objavio sam ime tvoje ljudima koje si mi dao iz svijeta . . . sveti oče, bdij zbog svog imena nad onima koje si mi dao” (Ivan 17:6, 11, NS).

Obzirom na te Isusove primjedbe u vezi Božjeg imena, u knjizi Der Name Gottes (Ime Božje) na 76. str. se objašnjava: “Mi moramo uvažiti izvanrednu činjenicu da se tradicionalni Stari zavjet smatra Božjim otkrivenjem, a to je otkriće njegova imena koje se pojavljuje sve do završnih dijelova Starog zavjeta, da, nastavlja se i do posljednjih dijelova Novog zavjeta, a o čemu na primjer čitamo u Ivanu 17:6, NS: ‘Objavio sam ime tvoje.’ ”

Da, bilo bi doista nerazumno misliti da se Isus ustručavao upotrebljavati Božje ime, osobito jer ga je citirao iz odgovarajućih dijelova Hebrejskih spisa.

Prvi kršćani

Jesu li Isusovi sljedbenici u prvom stoljeću upotrebljavali Božje ime? Isus im je zapovijedio da načine učenike iz sviju naroda (Matej 28:19, 20). Mnogi ljudi kojima se propovijedalo nisu imali predodžbu o Bogu koji se osobno otkrio Židovima imenom Jehova. Kako su im kršćani bili u mogućnosti otkriti pravog Boga? Da li bi bilo dovoljno zvati ga Bog ili Gospodin? Narodi imaju vlastite bogove i gospodare (1. Korinćanima 8:5). Kako bi kršćani jasno razlikovali pravog Boga od lažnih? Samo tako da koriste pravo Božje ime.

Tako je učenik Jakov primijetio na sastanku starješina u Jeruzalemu: “Šimun je razložio kako je Bog po prvi puta obratio pažnju na nacije da iz njih privede narod k imenu svome. A s tim su i riječi proroka suglasne” (Djela apostolska 15:14, 15, NS). Apostol Petar u svom dobro poznatom govoru o Duhovima, istakao je životovažni dio kršćanske pouke citiravši riječi proroka Joela: “Tko god prizove ime Jehovino bit će spašen” (Joel 2:32; Djela apostolska 2:21).

Apostol Pavao nije ostavio sumnju koliko mu je značilo Božje ime. U svom pismu Rimljanima, citirao je iste riječi proroka Joela i time želio ohrabriti skupštine da pokažu vjeru u tu izjavu time da o Božjem imenu govore drugima, kako bi se i oni možda spasili (Rimljanima 10:13-15). Kasnije, u pismu Timoteju napisao je: “Tko god imenuje ime Jehovino neka se odrekne nepravde” (2. Timoteju 2:19, NS). Pri kraju prvog stoljeća i apostol Ivan je upotrijebio božansko ime u svojim pismima. Izraz “Alleluja”, a koji znači “Slavite Jah”, ponavlja se u knjizi Otkrivenja (Otkrivenje 19:1, 3, 4, 6, ST).

Međutim, Isus i njegovi sljedbenici prorekli su pojavu otpada u kršćanskoj skupštini. Apostol Petar je napisao: “A bit će i lažnih učitelja među vama” (2. Petrova 2:1; vidi također Matej 13:36-43; Djela apostolska 20:29, 30; 2. Solunjanima 2:3 i 1. Ivanova 2:18, 19). Ta su se upozorenja ispunila. Jedna od posljedica bila je da se Božje ime potisnulo u pozadinu. Čak se izbacilo iz kopija i prijevoda Biblije. Pogledajmo kako se to dogodilo.

POČETKOM drugog stoljeća, nakon što je posljednji apostol umro, otpad od kršćanske vjere prorečen po Isusu i njegovim sljedbenicima, ozbiljno je započeo. Poganske filozofije i nauke uvukle su se u skupštinu; pojavile su se sekte i raskoli, a prvobitna čistoća vjere se iskvarila, Božje ime se također prestalo upotrebljavati.

Kako se otpalo kršćanstvo širilo, pojavila se potreba za prevođenjem Biblije sa njena originala, hebrejskog i grčkog, u druge jezike. Kako su prevoditelji prevodili Božje ime u svojim prijevodima? Obično su koristili riječ koja odgovara izrazu “Gospodin”. Veoma utjecajna verzija tog vremena bila je latinska Vulgata, Jeronimov prijevod Biblije u svakodnevni latinski. Jeronim je preveo tetragramaton (JHVH) nadomjestkom Dominus, “Gospodin”.

Na koncu i novi jezici, kao francuski, engleski i španjolski, počeli su se javljati u Evropi. Međutim, Katolička crkva obeshrabrivala je prevođenje Biblije u te nove jezike. Tako su mnogi “kršćani” slušali čitanje Biblije s latinskih prijevoda u kojima se nije nalazilo Božje ime, slično Židovima koji su koristili Bibliju u izvornom hebrejskom jeziku, ali su istodobno odbijali izgovarati Božje ime kada bi na njega naišli.

Vremenom se Božje ime opet počelo upotrebljavati. Godine 1278. pojavilo se u latinskom djelu Pugio fidei (Bodež vjere) od Rajmonda Martinija, španjolskog redovnika. Rajmond Martini upotrijebio je izgovor Yohoua.a Ubrzo nakon toga, 1303. godine, Porchetus de Salvaticis završio je djelo pod naslovom Victoria Porcheti adversus impios Hebraeos (Porchetova pobjeda protiv bezbožnih Židova). U njemu je također spomenuo Božje ime, različito ga prikazavši Iohouah, Iohoua i Ihouah. Zatim, 1518. godine Petar Galatinus izdao je djelo pod naslovom De arcanis catholicae veritatis (O tajnama univerzalne