Island
Kad čuju riječ “Island”, neki možda odmah pomisle na snijeg, led i iglue. Ako zatim još i pogledaju na kartu, vjerojatno su još uvjereniji da je Island zemlja vječne hladnoće. I doista, malo je onih koji žive tako daleko na sjeveru kao stanovnici Islanda. Sjeverna obala ove otočne zemlje skoro da dodiruje samu sjevernu polarnicu.
No Island ustvari nije tako hladan kao što bismo mogli pretpostaviti prema njegovom nazivu (doslovni prijevod sastoji se od riječi “led” i “zemlja”) te geografskom položaju. Tople oceanske struje koje dolaze iz smjera ekvatora, odnosno nešto sjevernije od njega, utječu na klimu te je ona puno blaža nego što bi zapravo trebala biti. Na Islandu nema iglua. Islandsko društvo vrlo je moderno, ljudi žive u lijepim kućama, a za grijanje koriste geotermalnu energiju.
Island je vrlo raznolika zemlja. Sredinom zime Sunce se iznad horizonta pojavljuje tek nekoliko sati dnevno. Premda duge, mračne zimske noći često oživljava spektakularna polarna svjetlost, aurora borealis, čini se kao da Sunce jednostavno ne želi zasjati nad ovom zemljom. No nekoliko mjeseci neprekidnog dnevnog svjetla ljeti pravedna je naknada za te mračne zimske dane. Na krajnjem sjeveru ove zemlje sunce ne zalazi po nekoliko tjedana. Ono se vidi čak i u ponoć.
Island se naziva zemljom leda i vatre, a taj je naziv doista prikladan. Ledenjaci prekrivaju otprilike 10 posto ove zemlje. Na Islandu ima i vatre. To je područje brojnih vulkana i geotermalne aktivnosti. Mnogi od tih vulkana su eruptirali, a do erupcija je tijekom proteklih nekoliko stoljeća dolazilo u prosjeku svakih pet ili šest godina. Na Islandu ima i mnogo termalnih vrela.
Ova rijetko naseljena zemlja obiluje prirodnim ljepotama te je krasi raznolik životinjski svijet. Čist zrak, impresivni vodopadi, stjenovite planine i prostrana divljina privlače mnoge posjetioce. U rano proljeće ptice selice vraćaju se u svoja ljetna staništa na obalnim stijenama i u močvarama. Jedna od tih ptica je arktička čigra, koja se svake godine seli na Antarktiku, sasvim suprotan kraj Zemlje. Na stijenama i obali žive i tupici, sjeverne gavke i galebovi. U seoskim predjelima pasu ovce, a mali otporni islandski poniji lutaju brdima. Početkom ljeta u islandske se vode vraća tisuće lososa, koji za vrijeme mriješćenja plivaju rijekama i preskaču vodopade.
Stanovnici Islanda, kojih ima 290 570, potomci su Vikinga, koji su se ovdje nastanili prije više od 1 100 godina. Oni su većinom došli iz Norveške te su govorili staronorveški, od kojeg i potječe islandski jezik. Bogato literarno nasljeđe i relativna izoliranost zemlje doprinijeli su očuvanju jezika. Stoga ovdašnji ljudi još i danas mogu čitati stare sage, narodne pripovijetke, od kojih je većina napisana u 13. stoljeću. Islanđani su ponosni na svoj jezik i teško prihvaćaju riječi stranog porijekla.
Prvi doseljenici većinom su bili “pogani” te su prvi pokušaji da se Islanđane preobrati na “kršćanstvo” poduzeti tek krajem desetog stoljeća. Kratko pretkraj tog stoljeća neki ugledni islandski vođe preobratili su se na “kršćanstvo” te je 1000. godine islandski parlament Althing od jednog istaknutog poganskog vjerskog vođe zatražio da odluči koja će se od te dvije religije prihvatiti. Začudo, on je odlučio da na Islandu treba postojati samo jedna vjera, i to “kršćanska”. Ta je odluka izgleda bila prihvaćena bez nekog velikog protivljenja. No prema njegovoj odluci ljudi su potajno mogli štovati i poganske bogove te nastaviti sa svojim poganskim običajima. Premda je ta odluka uglavnom bila donesena iz političkih razloga, a ne toliko iz vjerskih, ona je vjerojatno jedan od razloga zbog kojih su Islanđani otvorena uma i tolerantni po pitanju religije.
Danas otprilike 90 posto stanovnika pripada Evangeličkoj luteranskoj crkvi, koja je državna crkva. Premda Bibliju ima skoro svaka obitelj, samo neki vjeruju u to da je ona Božja Riječ.
Dobra vijest stiže na Island
Početkom 20. stoljeća mnogi Islanđani emigrirali su u Kanadu, a neki od razloga bili su problemi uzrokovani erupcijom vulkana te velika hladnoća. Tamo su neki od njih prvi put čuli za dobru vijest o Božjem Kraljevstvu. Jedan od njih bio je Georg Fjölnir Lindal. Kratko nakon što se predao Jehovi Bogu, postao je pionir. Brat Lindal govorio je islandski te se 1929, u dobi od 40 godina, odlučio preseliti na Island. U Reykjavík je stigao 1. lipnja iste godine te je bio prvi objavitelj koji je na Islandu propovijedao dobru vijest.
Brat Lindal tri je mjeseca čekao da stigne prva pošiljka literature, no čim je ona stigla, počeo je svjedočiti svima u ovoj zemlji. Do kraja listopada 1929. podijelio je 800 knjiga Harfa Božja na islandskom. U to je vrijeme napisao: “Otkad sam došao ovdje, propovijedao sam u nekoliko gradova u kojima sveukupno ima otprilike 11 000 stanovnika. Na Islandu živi ukupno 100 000 ljudi ili nešto više, dakle obići ih trebam još 90 000. Budući da sam sam, a putovati je jako teško, to će potrajati. Island je brdovita zemlja s razvedenom obalom, nema željeznice, a cesta ima samo nekoliko, tako da najčešće putujem brodom.”
U nekoliko rukom pisanih pisama brata Lindala, koja su sačuvana u starom fasciklu s natpisom “Island”, nema ni trunke prigovora. U spomenutom pismu iz 1929. brat Lindal je napisao: “Veoma me raduje što vam mogu pisati o ohrabrujućem iskustvu koje sam nedavno doživio. Navratio sam na jedno mjesto gdje sam već svjedočio te sam susreo nekoliko ljudi koji su kupili knjige kad sam im prvi put svjedočio. Jedan je čovjek rekao: ‘Pročitao sam Harfu dvaput i sada je čitam već treći put. Izvrsna je. Hvala vam što ste nas posjetili.’ Drugi je rekao: ‘O, vratili ste se. Jako mi se svidjela ona knjiga. Zašto na islandskom ne objavite sve knjige suca Rutherforda?’ Rekao sam mu da su mnoge od tih knjiga prevedene na danski. Nato je rekao: ‘Pošaljite mi sve te knjige. I knjige pastora Russella, pa ću imati što čitati ove zime.’ I drugi su izrazili cijenjenje za te knjige. Zahvalan sam Bogu što mi je omogućio da poruku istine donesem onima koji je žele slušati.”
Doprijeti do svih na ovom otoku, koji je veći od pola Engleske, bio je ogroman zadatak za jednu osobu. Island je u smjeru sjever-jug dugačak oko 300 kilometara, a u smjeru istok-zapad oko 500 kilometara. Obala je, uključujući fjordove i uvale, dugačka skoro 6 400 kilometara. No brat Lindal je u periodu od deset godina obišao cijeli ovaj otok, propovijedajući dobru vijest i nudeći literaturu. Duž obale putovao je brodom, a kad je posjećivao seoska područja u unutrašnjosti, koristio je ponije — jednog za jahanje, a drugog da mu nosi literaturu i druge stvari. Prema onome što kažu braća koja su s njim surađivala nekoliko godina prije nego što je otišao s Islanda, brat Lindal je bio požrtvovan i ozbiljan brat, povučen i šutljiv. Bio je krupne građe, visok, gotovo prevelik za male islandske ponije na kojima je jahao. Bio je dovoljno snažan da ponekad kad nije imao ponija sam nosi svoje knjige i sve ostale stvari.
Kad je 1929. započeo sa službom na Islandu, brat Lindal nije ni slutio koliko će ona biti naporna te koliko će mu strpljivosti i ustrajnosti trebati da dopre do srca ljudi. Skoro 18 godina bio je jedini Jehovin svjedok na Islandu. Usprkos njegovom napornom radu, tijekom tog perioda nitko nije prihvatio istinu. Godine 1936. brat Lindal je napisao: “Za sve ovo vrijeme koje sam proveo na Islandu podijelio sam između 26 i 27 tisuća knjiga. Mnogi su pročitali te knjige. Neki izgleda ne žele istinu, no većina je potpuno ravnodušna.”
Ipak, neki su cijenili poruku koju im je brat Lindal donio. Naprimjer, jedan stariji čovjek uzeo je knjigu Harfa Božja. Kad je nakon nekoliko mjeseci brat Lindal ponovno došao kod njega, upoznao je njegovu kćer, koja mu je rekla da se njenom ocu jako svidjela ta knjiga i da ju je pažljivo čitao prije svoje smrti. Prema jednom poganskom običaju, čak je izrazio želju da nakon njegove smrti tu knjigu stave uz njega u lijes. Želja mu je bila ispunjena.
Nakon što je brat Lindal dugo vremena bio sam na Islandu, 25. ožujka 1947. ovdje su stigli polaznici Gileada, misionarske škole Jehovinih svjedoka. Brat Lindal služio je na Islandu sve do 1953, kad se vratio u Kanadu. Šesnaest godina kasnije Páll Heine Pedersen, koji je na Islandu služio kao specijalni pionir, odlučio je otputovati u Winnipeg (Kanada) kako bi upoznao brata Lindala te iz prve ruke saznao neke pojedinosti o njegovoj službi na Islandu, budući da su misionari koji su s bratom Lindalom surađivali već otišli s Islanda. Za vrijeme godišnjeg odmora u Sjedinjenim Državama brat Pedersen je autobusom otputovao u Winnipeg. Kad je stigao, saznao je da je brat Lindal umro tog jutra. On je vjerno služio Jehovi sve do svoje smrti.
Novi radnici u žetvi
Nova era propovijedanja dobre vijesti započela je 1947, dolaskom prva dva misionara iz škole Gileada, koji su bili iz Danske. Jedan od njih bio je Leo Larsen. Još dva misionara stigla su u prosincu 1948. Bili su to Ingvard Jensen iz Danske i Oliver Macdonald iz Engleske. Ti novi radnici u žetvi nastavili su djelo koje je brat Lindal započeo te su podijelili velike količine literature. Tijekom zime propovijedali bi u Reykjavíku i njegovoj okolici, a tijekom kratkog ljetnog perioda posvetili bi se obrađivanju seoskih područja duž obale. Ingvard Jensen naročito pamti jedno propovjedničko putovanje. On piše: “Prvog ljeta na Islandu jedan misionar i ja zajedno smo obrađivali seosko područje. Obično smo autobusom ili brodom otišli na odabrano područje, a sa sobom smo ponijeli bicikle, šatore, vreće za spavanje, literaturu i hranu. Tako smo jedne večeri brodom otišli u grad Stykkishólmsbær, koji se nalazi na zapadnoj obali. Tamo smo stigli idućeg dana poslijepodne. Planirali smo posjetiti sve domove u tom gradu te zatim biciklima otići u grad Borgarnes, koji je odande udaljen otprilike 100 kilometara. Iz Borgarnesa je svakog dana trajekt vozio za Reykjavík. Putovanje je dobro započelo. Bila je sredina lipnja i sunčano vrijeme. Prve noći, nakon što smo obradili jedan dio grada, legli smo u vreće za spavanje. No tijekom noći stalno nam je bilo hladno, a idućeg smo jutra shvatili zašto. Tokom noći je napadalo deset centimetara snijega! Naše putovanje nikako nismo mogli skratiti, budući da iz Stykkishólmsbæra brodovi taj tjedan nisu vozili. Tako smo se morali držati svog prvobitnog plana, naime obraditi taj grad, a zatim preko planine biciklima otići do idućeg grada, propovijedajući usput na seoskim imanjima.”
Nakon četiri dana vožnje po susnježici i kiši te pod snažnim naletima vjetra jačine 110 kilometara na sat, stigli su u Borgarnes. Premda je vrijeme bilo loše, velika gostoljubivost seljana, koji su ih stalno pozivali na kavu i obrok, donekle im je olakšala put. Brat Jensen se sjeća da su jeli osam do deset puta dnevno! On kaže: “Činilo mi se da bi se ljudi uvrijedili da smo odbili njihovu ljubaznu ponudu, a i to nam je bila prilika da im damo temeljito svjedočanstvo o Jehovinom uspostavljenom Kraljevstvu.”
Tijekom prve tri godine koje su misionari proveli na Islandu braća su podijelila više od 16 000 primjeraka literature. No broj ponovnih posjeta i biblijskih studija nije rastao usporedo s količinom podijeljene literature — ljudi su rado prihvaćali literaturu, ali nisu poduzimali nikakve konkretne korake s obzirom na poruku koju su im braća nosila. Naprimjer, brat Larsen i njegova supruga Missie, koja je 1950. došla iz Danske kako bi se udala za njega, otišli su na istočnu obalu Islanda kako bi propovijedali u gradovima Höfnu, Eskifjörðuru, Neskaupstaðuru i Seyðisfjörðuru. Na tom napornom putovanju ljudima su uručili 300 knjiga i skoro isti broj brošura. Uz svaku knjigu priložili su i tiskane kartice s kratkom biblijskom porukom i adresom misionara u Reykjavíku. Svima koji su uzeli literaturu rekli su da slobodno mogu pisati na tu adresu kako bi saznali više o istini, no nitko to nije učinio.
Godine 1952. braća su zaključila da više pažnje trebaju posvetiti području na sjevernoj obali. Tako su u lipnju te godine u Akureyri poslani specijalni pioniri Oliver Macdonald i njegova supruga Sally, koja je 1949. došla iz Engleske kako bi se udala za njega. Tamo su doživljavali žestoko protivljenje Plimutske braće, grupe koju je predvodio britanski konzul u tom gradu. On je imao mnogo sljedbenika i ljudi su ga slušali kad je u svojim predavanjima i člancima napadao Jehovine svjedoke. Premda Oliver i Sally u Reykjavíku nisu doživljavali takvo protivljenje, bili su neustrašivi te su mirno nastavili sa svojim zadatkom, koristeći svaku priliku kako bi se obranili od lažnih optužbi. Neke novine čak su objavile njihov odgovor na te optužbe.
Osim što su propovijedali u tom gradu, obrađivali su i okolna područja te ljudima nudili literaturu. Ljudi su ih uvijek gostoljubivo primali, no rijetki su pokazali iskreno zanimanje za poruku o Kraljevstvu. Brat i sestra Macdonald vratili su se u Reykjavík u srpnju 1953, no prije nego što su napustili Akureyri, posijali su sjeme istine, koje je kasnije urodilo plodom.
Temelj je položen
Nakon 27 godina sijanja i zalijevanja, braća na Islandu konačno su mogla promatrati rezultate svog truda. Početkom 1956. sedam osoba prihvatilo je istinu te se predalo Jehovi. Dotad većina onih koji su pokazali zanimanje za istinu nije ustrajala do kraja. Iznimka je bila Iris Åberg, sestra iz Engleske koja je nakon nekog vremena otišla s Islanda. Budući da se krstilo sedam novih osoba, položen je čvrst temelj. No do 1957. misionari i pioniri koji su tako ustrajno propovijedali želeći da istina pusti korijenje na Islandu otišli su, većinom zbog zdravstvenih razloga.
Tako se od 1957. specijalna pionirka Edith Marx, koja je godinu dana ranije došla iz Danske, morala sama brinuti za ovu malu skupštinu. Članovima te skupštine, koji su iznenada ostali bez onih koji su im pomogli da upoznaju istinu i usade je u svoje srce, trebala je pomoć u djelu žetve. Uskoro su na Island stigli specijalni pioniri iz Danske, Švedske i Njemačke. Osim toga, mnogi objavitelji i pioniri preselili su se na Island kako bi propovijedali o Kraljevstvu. Otada je aktivnost Božjeg naroda polako, ali sigurno počela donositi rezultate.
Napredak djela rezultirao je i daljnjim divnim događajima, kao što su redoviti posjeti pokrajinskih nadglednika i godišnji oblasni kongresi. Na islandskom je trebalo i više literature. Prvo izdanje Kule stražare na islandskom izašlo je 1. siječnja 1960. To je znatno doprinijelo napretku djela propovijedanja. Braća su se veoma radovala što su sada mogla Islanđanima nuditi taj časopis na njihovom jeziku. A i vjera braće bila je ojačana budući da su sada svakog mjeseca dobivala tu izvrsnu duhovnu hranu. Kad je na pokrajinskom sastanku u Reykjavíku dana obavijest da je Kula stražara počela izlaziti na islandskom jeziku, iza govornika je otkrivena uvećana kopija tog časopisa. Koliko su se braća samo radovala tom novom daru od Jehove!
Brat Pedersen sjeća se da je, kad je u listopadu 1959. došao na Island, brošurica “Dobra vijest o Kraljevstvu” bila jedina publikacija na islandskom koju su mogli koristiti u službi, a mnogi su je ljudi već posjedovali. Objavitelji su stoga onima koji su znali danski, engleski, njemački i švedski nudili Kulu stražaru i Probudite se! na tim jezicima. Premda su mnogi znali jedan od tih jezika, Kula stražara na njihovom materinjem jeziku puno je dublje djelovala na njih. Ona je puno doprinijela djelu propovijedanja. Tijekom te službene godine objavitelji i pioniri, kojih je bilo 41, uspostavili su 809 pretplata te uručili 26 479 časopisa. Također je porastao i broj biblijskih studija.
Još jedna prekretnica bila je osnivanje podružnice 1. siječnja 1962. Djelo propovijedanja na Islandu nadgledala je podružnica u Sjedinjenim Državama, a prije toga podružnica u Danskoj. Zatim su 1969. Jehovini svjedoci dobili zakonsko priznanje te ih je Ministarstvo pravosuđa i vjerskih pitanja registriralo. Time su dobili ista prava kao i sve druge vjerske zajednice, što je uključivalo i ovlaštenje da sklapaju brakove te drže govore na pogrebima.
Protivljenje svećenstva
Istog mjeseca kad je osnovana podružnica, braća su doživjela protivljenje svećenstva. Jednog je jutra u jednim poznatim novinama stajalo da je biskup državne crkve izdao brošuru koja upozorava na Jehovine svjedoke i u kojoj se ljudima savjetuje da ne razgovaraju s njima. Naslov brošure bio je Vottar Jehóva—advörun (Jehovini svjedoci — upozorenje). I druge novine objavile su članke o Jehovinim svjedocima. Vísir, glavne novine koje izlaze svakog poslijepodneva, objavile su intervju s bratom koji je služio u podružnici. U tom su članku bila objašnjena naša gledišta, a uskoro su o nama počele pisati i druge novine. Na taj je način dano veliko svjedočanstvo i mnogi su ljudi saznali za nas i službu koju vršimo. Neki su ljudi uredništvu novina čak pisali pisma u kojima su se zauzimali za Jehovine svjedoke i ta su pisma bila objavljena. Biskup je uzvratio udarac te je objavio “odgovor” Jehovinim svjedocima. No nakon toga je u najvećim novinama, Morgunbladid, na čitavoj stranici izašao članak u kojem su Jehovini svjedoci temeljito opisali svoju aktivnost i objasnili svoja vjerovanja.
Biskupova brošura proširila se čitavom zemljom. Ishod je bio taj da su Jehovini svjedoci postali veoma poznati, što je još godinama kasnije pozitivno utjecalo na našu službu. Zbog sveg tog publiciteta jedne su novine napisale: “Biskup reklamira Jehovine svjedoke.” Jehovin narod postao je poznat čak i u udaljenim dijelovima zemlje gdje Jehovini svjedoci još nisu propovijedali. I premda su neki poslušali biskupa, većina ljudi postala je znatiželjna. No na sjeveru, u Akureyriju, braća su doživljavala protivljenje. Mladi su ponekad čak bacali kamenje na Heinricha i Katherine Karcher, koji su tamo služili kao pioniri. Nakon nekoliko godina neki drugi protivnici u Akureyriju ponovno su počeli dijeliti biskupovu brošuru, koju su sami dali ponovno tiskati. Misleći da će tako zaustaviti ili usporiti našu službu propovijedanja, isto su učinili i pentekostalci u Reykjavíku.
Izazovi organiziranja kongresa
Sastanci pokrajine i kongresi uvijek su bili radosni i važni događaji za Božji narod na Islandu. Oni su se organizirali čak i kad je objavitelja bilo samo nekolicina. Prvi kongres održan je u srpnju 1951, kad su dva brata, Percy Chapman iz Kanade i Klaus Jensen iz Brooklyna, na svom putu u Europu, gdje su tog ljeta trebali posjetiti nekoliko kongresa, posjetili i Island. Premda je u to vrijeme na Islandu bilo samo nekoliko objavitelja, najveći broj prisutnih na kongresu iznosio je 55. Idući kongres održan je sedam godina kasnije, u lipnju 1958, za vrijeme posjeta zonskog nadglednika Filipa Hoffmanna, a javnom predavanju prisustvovalo je 38 osoba. Otada se sastanci pokrajine i kongresi održavaju svake godine.
Friðrik Gíslason jedan je od nekolicine braće koja su imala zaduženja na kongresima tijekom 1950-ih. On priča: “Sjećam se da sam na prvim kongresima bio zadužen za prehranu. Osim što sam većinu tog posla obavljao sam, nije bilo ništa neobično da sam svakog dana imao tri ili četiri programske točke. Dok sam radio u kuhinji, nosio sam pregaču. Kad je došlo vrijeme da održim govor, obukao bih sako i požurio u dvoranu. Ponekad su me braća morala podsjetiti da skinem pregaču. Sada našim kongresima prisustvuje 400 do 500 osoba, a programske točke iznose mnogi divni, sposobni starješine.”
Biblijske drame zanimljive su i poučne točke na oblasnim kongresima. No budući da je na Islandu bilo tako malo objavitelja, drame su se puštale s audiokaseta. Podružnica u Danskoj pobrinula se da braći na Islandu te drame budu još realnije te im je poslala dijapozitive u boji koje se prikazivalo uz zvučni zapis s audiokasete. No čak i takve drame zahtijevale su mnogo pripreme. Najprije ih je trebalo prevesti na islandski, a zatim ih snimiti, za što su bila potrebna braća koja su govorila islandski. Osim toga, s kaseta na engleskom preuzelo se muziku i zvučne efekte. Neka su braća prilikom snimanja morala glumiti više uloga te mijenjati svoj glas ovisno o ulozi. Nakon nekog vremena počelo se uživo izvoditi kostimirane drame.
Prva takva drama, o kraljici Esteri, održana je na oblasnom kongresu 1970. Braća su marljivo radila na pripremi te drame i dobro su je uvježbala. To što su imala na sebi odjeću kakva se nosila u biblijska vremena i što su braća imala umjetnu bradu bilo je za njih novo iskustvo. Oni koji su radili na pripremi kostimirane drame čuvali su to u tajnosti. Ta drama bila je pravo iznenađenje za braću. Na malim kongresima, na kojima skoro svi poznaju jedni druge te sjede blizu pozornice, neki pokušavaju prepoznati tko igra koju ulogu. Nakon jedne drame, jedna je sestra rekla: “Zamisli, prepoznala sam samo jednog brata u drami — glumio je kralja Nabuhodonozora!” Zatim je rekla koji je to brat bio, no iznenadila se kad je saznala da je pogriješila. Braća doista cijene naporan rad mnogih koji sudjeluju u programu na malim kongresima i sastancima pokrajine. Svima koristi izvrsna pouka koju dobivaju putem drama koje se iznose na njihovom materinjem jeziku.
Međunarodni kongresi donose radost
Već mnogo godina braća na Islandu raduju se tome što mogu prisustvovati kongresima u drugim zemljama. Pet delegata s Islanda imalo je divnu priliku 1958. godine prisustvovati Međunarodnom kongresu “Božanska volja” u New Yorku. Mnogi su 1961. prisustvovali kongresima “Ujedinjeni obožavatelji” koji su se održavali u Europi te 1963. kongresima “Vječna dobra vijest”. Drugi su se 1973. radovali društvu braće iz mnogih zemalja na Međunarodnim kongresima “Božanska pobjeda”. Više od stotinu objavitelja s Islanda prisustvovalo je Međunarodnom kongresu “Mir na Zemlji”, koji se od 5. do 10. kolovoza 1969. održavao u Kopenhagenu (Danska). Bila je to najveća grupa s Islanda koja je prisustvovala nekom međunarodnom kongresu u drugoj zemlji. Tog je ljeta 80 posto objavitelja s Islanda otputovalo na taj kongres.
Budući da je toliko objavitelja odlučilo prisustvovati tom kongresu, podružnica u Danskoj omogućila je braći s Islanda da sjede zajedno. Ujutro, prije nego što bi započeo program, braća s Islanda okupila bi se na svom sektoru, gdje su mogla čuti sažetak programa na svom jeziku.
Među onima koji su prisustvovali ovom kongresu bio je i mladić po imenu Bjarni Jónsson. On je bio sin odvjetnika koji je braći u Reykjavíku iznajmio svoju zgradu, koja se koristila kao misionarski dom i podružnica. Bjarni nije mnogo znao o istini, a razlog zbog kojeg je s braćom putovao u Kopenhagen nije bio kongres. Kako to?
Kjell Geelnard, koji je u to vrijeme bio sluga podružnice, trebao je s Bjarnijevim ocem razgovarati o nekim stvarima. Kjell mu je tom prilikom ispričao da se u Kopenhagenu održava međunarodni kongres te da grupa braće planira ići tamo. Kad je odvjetnik čuo za to, pitao je da li bi se njegov najstariji sin mogao pridružiti toj grupi. Rekao je da je on upravo završio srednju školu, te da bi mu volio omogućiti putovanje u inozemstvo, a da bi to mogao biti i Kopenhagen. Kjellu se to učinilo kao dobra ideja te mu je rekao da Bjarniju mogu pronaći i smještaj ako bi on želio prisustvovati kongresu. Odvjetniku se to svidjelo, pa je svog sina upitao želi li se pridružiti grupi Jehovinih svjedoka i s njima ići na kongres. Bjarni je odmah pristao.
Braća su stupila u kontakt s Odjelom za prenoćište kako bi Bjarniju u Kopenhagenu pronašla smještaj. Smještaj mu je pronađen kod jedne obitelji Jehovinih svjedoka. Jedan delegat iz Amerike koji je sobu trebao dijeliti s bratom s Islanda po imenu Jakob otkazao je rezervaciju, pa je na njegovo mjesto došao Bjarni. No iz nekog razloga ni Jakob nije došao na mjesto prenoćišta. Kod te je obitelji na kraju bio smješten samo Bjarni. Budući da Odjel za prenoćište nije obavijestio domaćine da Bjarni dolazi umjesto brata iz Amerike, ta je obitelj mislila da je njihov gost Jakob.
Kad se braća iz raznih zemalja sastanu, često jedni drugima pričaju svoja iskustva. Braći iz Danske bilo je čudno što im “Jakob” nije ispričao nijedno iskustvo. Bjarniju je, s druge strane, bilo čudno što ga njegovi domaćini stalno zovu Jakob. No budući da je Jakob biblijsko ime, pretpostavio je da Jehovini svjedoci imaju običaj koristiti biblijska imena dok razgovaraju jedni s drugima. Taj je nesporazum bio riješen kad je jedan brat iz obitelji kod koje je Bjarni bio smješten sreo nekog brata iz Danske koji je kao pionir služio na Islandu. On ga je upitao je li “Jakob” novi u istini budući da ne priča nikakva iskustva iz službe na Islandu. Brat Danac objasnio mu je da je “Jakob” ustvari Bjarni, mladić s Islanda koji je s braćom došao u Kopenhagen. Obitelj kod koje je Bjarni bio smješten bila je veoma gostoljubiva te ga je pozvala da ostane i sljedeći tjedan kako bi razgledao neke znamenitosti Danske. Sve to ostavilo je dubok dojam na njega.
Bjarni je usto prisustvovao i kongresu. I premda još nije znao ništa o biblijskoj istini, što bi mu omogućilo da u potpunosti razumije program, ono što je vidio i čuo veoma ga se dojmilo. Čim se vratio na Island, on i njegova obitelj počeli su proučavati Bibliju. Bjarni je dobro duhovno napredovao te se krstio 1971. Od 1979. on služi kao član Odbora podružnice na Islandu.
Svanberg Jakobsson već mnogo godina služi u podružnici na Islandu kao prevoditelj, a sada je i nadglednik Prevodilačkog odjela. Kao mladi objavitelj prisustvovao je 1973. Međunarodnom kongresu “Božanska pobjeda” u Londonu. On priča: “Veoma me se dojmilo dok sam promatrao kako se tisuće braće i sestara okuplja na stadionu. Moju su pažnju naročito zaokupila mnoga braća i sestre iz Afrike te njihova tradicionalna šarena nošnja. Biti zajedno s desecima tisuća braće, slušati s njima kongresni program, pjevati s njima, moliti se zajedno s njima, jesti s njima i jednostavno biti među njima nezaboravno je iskustvo.”
Sólborg Sveinsdóttir, koja se krstila 1958, otišla je 1961. sa svoje četvero djece na šestodnevno putovanje brodom u Dansku, gdje je u Kopenhagenu prisustvovala kongresu. Sólborg je pripadala maloj grupi objavitelja koja je djelovala na udaljenom području, u Keflavíku. Kako je na nju utjecalo to što je prisustvovala tom velikom međunarodnom kongresu? Ona kaže: “Bilo je čudesno slušati više od 30 000 braće kako zajedno na pet jezika pjevaju teokratske pjesme — to me jako dirnulo. Sve je bilo tako dobro organizirano.”
Putovati na međunarodne kongrese bilo je veoma skupo, no braća su znala da se to itekako isplati. Uživati u divnoj duhovnoj gozbi koju je Jehova pripremio te u društvu tisuća drugih koji s njima dijele ista vjerovanja bilo je pravi blagoslov.
Posjet duhovnog “konobara”
U želji da služe tamo gdje je veća potreba mnogi su se preselili na Island. Za sve njih to je značilo dugačku i tešku borbu s učenjem složenog islandskog jezika. No ponekad se jezični nesporazumi na koncu mogu pokazati i blagoslovom. Naprimjer, Heinrich Karcher jednog je dana propovijedao od kuće do kuće te se ljudima predstavljao kao propovjednik. U jednoj kući vrata je otvorila mlada žena, koja ga je čim se predstavio pustila da uđe. Ona je pogrešno razumjela tko je on jer se na islandskom ista riječ koristi i za propovjednika, ili slugu, i za konobara. Stoga je mislila da je Heinrich radni kolega njenog supruga, koji je bio konobar u jednom hotelu. Budući da je znala da će se njen suprug uskoro vratiti kući, pozvala je njegovog “radnog kolegu” da uđe kako bi pričekao njenog supruga. Naravno, kad se taj nesporazum razjasnio, svi su se dobro nasmijali.
Kad je suprug ove žene stigao kući, naš duhovni “konobar” poslužio je ovom mladom bračnom paru kvalitetan duhovni obrok, koji im je veoma prijao. Čak su mu rekli da ponovno dođe i da sa sobom povede i suprugu. Uskoro je s njima uspostavljen redovit biblijski studij te su oni počeli svjedočiti drugima. Mladi je konobar čak i u hotelu gdje je radio svjedočio svima koji su željeli slušati. Nakon nekog vremena ovaj se par krstio. Oni su bili radosni što ih je njihov duhovni “konobar” posjetio te što se nije ustručavao svjedočiti im na za njega stranom jeziku.
Tokom godina bilo je mnogo smiješnih događaja i nesporazuma koji su se desili braći iz drugih zemalja koja su učila islandski. Naprimjer, kratko nakon što je došla na Island, Sally Macdonald naučila je rečenicu koju je koristila kao uvod: “Posjećujem ljude u vašem susjedstvu kako bih im prenijela neke zanimljive misli iz Biblije.” No budući da je riječ “posjetiti” (heimsækja) zamijenila riječju “progoniti” (ofsækja), ljudima je s osmijehom na licu govorila: “Progonim ljude u vašem susjedstvu.”
U službi od kuće do kuće s luteranskim svećenikom
Holger i Tove Frederiksen iz Danske mnogo su godina vjerno služili na Islandu kao specijalni pioniri, a neko su vrijeme bili i u putujućoj službi. Iako Tove nije bilo lako naučiti islandski jezik, ona je svojom revnošću i oduševljenjem mnogima pomogla da upoznaju istinu.
Jednom prilikom dok je Holger služio kao pokrajinski nadglednik, on i jedan mladi objavitelj propovijedali su od kuće do kuće u malom selu. Na njihovo iznenađenje, u službi im se pridružio i luteranski svećenik. Kako je do toga došlo?
Nešto ranije oni su ga posjetili u njegovoj kući. Svećenik je djelovao ljubazno te ih je pozvao u svoj ured. Nakon što je na brzinu pregledao knjige koje su nudili, rekao je: “Ove knjige sadrže lažna učenja!” Zatim je iznenada ustao, podigao obje ruke te na braću zazvao Božju osudu. “Zabranjujem vam da propovijedate u ovom selu!” vikao je. Holger mu je rekao da im on nema pravo braniti da propovijedaju te da će nastaviti sa svojom službom. Nato je svećenik rekao: “Ako ćete ovdje propovijedati, i ja ću ići s vama.” Holger mu je rekao da im se slobodno pridruži.
Nakon što ih je slijedio u dvije kuće, koje su se nalazile odmah do njegove, sreli su Tove i još jednu sestru. One su se iznenadile kad su vidjele tko im se pridružio u službi od kuće do kuće. Svećenik ih je tada sve pozvao u svoju kuću na šalicu kave te su vodili ugodan razgovor. Holger je pretpostavio da je razlog što im je tako iznenada i neočekivano pokazao gostoljubivost bio taj da ih spriječi u tome da propovijedaju svima na tom području. Stoga su se idućeg dana vratili te obradili cijelo selo. Uručili su mnogo literature te su naišli na mnogo zainteresiranih osoba.
Odron snijega prepriječio im je put
Da bi propovijedala ljudima koji žive u selima, braća se često moraju voziti preko planina, na kojima su ceste za vrijeme mračnih zimskih mjeseci zaleđene i prekrivene snježnim nanosima. U prosincu 1974, dok su bili u putujućoj službi, Kjell i Iiris Geelnard posjetili su Akureyri, grad na sjevernoj obali Islanda. Za vrijeme posjeta tamošnjoj skupštini bili su i u Húsavíku, koji je odande udaljen nešto više od 80 kilometara. Tamo su išli s Holgerom i Tove Frederiksen. Zajedno su nekoliko dana obrađivali Húsavík i njegovu okolicu te su na kraju u jednoj školi održali javno predavanje koje je uključivalo i prikazivanje dijapozitiva. Kad je započeo sastanak, u tom je kraju počela oluja — puhao je ledeni vjetar te su padali snijeg i susnježica. Kad su nakon sastanka prisutni krenuli kući, u cijelom je gradu zbog oluje nestalo struje. Braća su po mraku otišla iz škole, no svi su bili sretni što su prije nestanka struje uspjeli prikazati dijapozitive.
Bračni par Geelnard i Frederiksen trebali su se vratiti u Akureyri, pa su policajce te vozače autobusa i kamiona pitali kakvo je stanje na cesti. Oni su im rekli da oluja nije prouzročila nikakve velike probleme. Stoga su odlučili što prije krenuti na put, no trebalo im je dosta vremena da uz svjetlost svijeća spakuju sve svoje stvari. Kad su kupovali gorivo, prodavač na benzinskoj crpki morao ga je ručno natočiti u automobil. Oko devet sati uvečer konačno su bili spremni za put.
Evo kako Kjell opisuje njihovo putovanje: “U početku je sve bilo dobro, no snijeg je padao sve više i više. Povremeno uopće nismo mogli vidjeti cestu, pa je Holger morao izaći iz automobila i osvjetljavati nam put ručnom svjetiljkom. Nakon toga zaglavili smo se u snježnom nanosu. Razgrtali smo snijeg lopatama i gurali automobil te smo se tako uspjeli probiti kroz nekoliko snježnih nanosa, no na koncu smo se našli pred velikim snježnim zidom. Kasnije smo saznali da se taj snijeg odronio odozgo s planine. U normalnim uvjetima putovanje od Húsavíka do Akureyrija traje dva sata, no mi smo dotad već šest sati bili na cesti, a tek smo prošli pola puta.
Bilo je tri sata ujutro, a mi smo bili mokri, umorni i bilo nam je hladno. Možete zamisliti koliko smo bili radosni kad smo na obližnjem imanju spazili svjetlo. Skupili smo hrabrosti i pošli tamo. Holger, koji je vrlo uljudan i fin čovjek, pokucao je na vrata. Budući da se nitko nije javio, ušao je u kuću, popeo se na kat te lagano pokucao na vrata spavaće sobe. Premda su bili iznenađeni, vlasnik imanja i njegova supruga nisu burno reagirali zbog toga što smo tako upali u njihovu kuću. Rekli su da su kad je nestalo struje pošli u krevet i zaboravili pogasiti svjetla.
Nakon toga pokazali su nam pravu islandsku gostoljubivost. Svoju djecu, koja su spavala, premjestili su u drugu sobu kako bi nam oslobodili dvije sobe. Kasnije tog jutra na stolu u kuhinji dočekala nas je kava i ukusan kruh. Nakon doručka čovjek je inzistirao na tome da ostanemo i na ručku. Nakon što smo s njima ručali, krenuli smo dalje, budući da su dvije velike ralice raščistile cestu. Zahvaljujući njihovoj gostoljubivosti imali smo priliku govoriti im o biblijskoj istini.”
Svjedočenje na koči
Prije puno godina Kjell Geelnard je u službi propovijedanja naišao na mladog čovjeka po imenu Friðrik. On je bio najstariji sin u obitelji te je cijenio duhovne stvari i volio razgovarati o Bibliji. Imao je mnogo pitanja i istinski je želio saznati više o Bibliji. No Kjell ga više nije mogao pronaći, budući da je Friðrik radio kao strojar na koči. Većinu vremena provodio je na moru, a kod kuće je bio samo nekoliko dana između odlazaka na more. No Kjell je saznao raspored ribarenja njegove koče, a i njegovu je majku pitao kad bi se Friðrik trebao vratiti kući. Tako je uspio održati s njim kontakt, tražeći ga ponekad u luci, a ponekad kod kuće. Na taj je način ovaj mladić mogao duhovno napredovati.
Pretkraj 1982. pozvali su ga da prisustvuje kongresu u Reykjavíku. Dotad je njegova vjera u Jehovu već počela rasti te se on molio da mu se pruži prilika da prisustvuje tom kongresu. Jedan član posade, koji je trebao biti slobodan u vrijeme održavanja kongresa, iznenada je odlučio da će ipak raditi. Tako se Friðriku pružila prilika da dobije slobodne dane te prisustvuje kongresu. Program ga se duboko dojmio te je čvrsto odlučio da će služiti Jehovi.
Kad se vratio kući, svojoj je zaručnici rekao kakvu je odluku donio i kako će to utjecati na njegov život. Rekao joj je da se želi oženiti njome, no da, ukoliko se ona ne može zamisliti u ulozi žene Jehovinog svjedoka, trebaju raskinuti zaruke. Idućeg jutra netko je pokucao na vrata misionarskog doma. Bili su to Friðrik i njegova zaručnica. On je bio kratak i jasan: “Helga želi proučavati Bibliju.” Tako su misionari započeli s njom studij. Kasnije istog dana i njegov je mlađi brat zamolio da se s njim proučava Biblija. Istog tjedna Friðrik je na sastanak doveo svoju najmlađu sestru te rekao: “Unnur želi biblijski studij.”
Friðrik je svoje predanje Jehovi želio simbolizirati krštenjem u vodi. No najprije je trebao produbiti svoje znanje o Bibliji te proći pitanja za krštenje, a to nije bilo lako jer je većinu vremena provodio na moru. Budući da ga Kjell nije mogao posjećivati kod kuće, pružila mu se prilika da bude s njim na njegovom radnom mjestu. Kako je došlo do toga? Friðrik je predložio Kjellu da zajedno s njim radi u strojarnici koče. Uzevši sa sobom Bibliju i literaturu za proučavanje, Kjell se početkom 1983. pridružio posadi koče Svalbakur.
“Rad i služba na Svalbakuru nezaboravno su iskustvo”, priča Kjell. “Radni dan započinjao je u 6.30, a završavao u 18.30. U podne smo imali ručak, a ujutro i poslijepodne pauzu za kavu. Nakon radnog vremena proučavao sam s Friðrikom, a i često sam imao priliku svjedočiti drugim članovima posade. Tijekom večeri proučavali smo i razgovarali o duhovnim temama. Ponekad smo išli spavati tek iza ponoći. Za vrijeme pauze za ručak nastojali smo što kraće biti u blagovaonici kako bismo u Friðrikovoj kabini razmotrili dnevni citat.”
Naravno, to što je jedan misionar sada bio član posade bila je prava atrakcija na brodu. Prvih nekoliko dana članovi posade držali su se po strani jer nisu znali što očekivati. No neki od njih sa zanimanjem su slušali ono o čemu je Kjell pričao. Jedan čovjek pokazao je veći interes te se želio pridružiti Friðriku i Kjellu kad je saznao da nakon ručka razmatraju dnevni citat. Jednog dana, kad se razgovor za vrijeme ručka odužio, postao je nestrpljiv te je Kjellu i Friðriku pred svima rekao: “Ne bismo li trebali ići pročitati dnevni citat?”
Jedne večeri Kjell i Friðrik čitavu su posadu pozvali u Friðrikovu kabinu kako bi zajedno razmotrili misli iz jednog Probudite se! koji je govorio o alkoholizmu. Tom sastanku, koji se dugo pamtilo, prisustvovalo je sedam članova posade, a za njega su saznale i posade drugih koča.
“Nakon skoro dva tjedna službe i rada na Svalbakuru vratili smo se u luku”, kaže Kjell. “Dotad sam s Friðrikom već prošao pitanja za krštenje, a usto smo zajedno razmotrili i mnoge druge biblijske teme, svjedočili drugim članovima posade te im dali časopise i literaturu.” Friðrik se krstio u proljeće 1983. Njegova zaručnica Helga, majka i sestra također su prihvatile istinu.
Proučavanje putem telefona
Propovijedati dobru vijest ljudima koji žive na udaljenim područjima ovog velikog otoka oduvijek je bilo izazov. Stoga se telefon pokazao djelotvornim sredstvom da se dopre do zainteresiranih osoba i ostane s njima u kontaktu.
Braća su mnogima na taj način prenijela dobru vijest. Prije nekoliko godina žena po imenu Oddný Helgadóttir posjetila je svog sina i snahu, koji su proučavali s Jehovinim svjedocima. Kad su joj ispričali što su sve naučili, i ona je željela proučavati Bibliju. No Oddný je živjela na udaljenom području na sjeverozapadnoj obali Islanda, više od 300 kilometara daleko od najbliže skupštine. Kad joj je sestra Gudrún Ólafsdóttir ponudila da proučavaju putem telefona, Oddný je to radosno prihvatila. Nakon uvodne molitve, Oddný je s lakoćom odgovarala na tiskana pitanja iz knjige. Ona se temeljito pripremala za studij te je unaprijed ispisala navedene biblijske retke kako bi ih odmah mogla pročitati kad tokom studija dođu do njih. Tako za vrijeme studija nije trošila vrijeme na traženje tih redaka. Jednom prilikom kad je Oddný bila u kraju u kojem živi Gudrún, studij su održale u Gudrúninom domu. Obje su se osjećale pomalo neobično jer je to bilo prvi put da su za vrijeme studija zajedno. Stoga je Gudrún u šali predložila da ode u drugu sobu, gdje je imala još jedan telefon.
Kad je Oddný usvojila temeljne biblijske istine, počela je svjedočiti svom suprugu Jónu. On se zainteresirao za istinu, no Oddný nije bila sigurna je li ispravno da ona s njim proučava. Tada je saznala da može voditi studij, no da pritom treba pokriti glavu. Osim što je proučavala sa svojim suprugom, svjedočila je i susjedima. Zatim je izrazila želju da se krsti. Gudrún je zamolila jednog starješinu da putem telefona s Oddný prođe pitanja iz knjige Organizirano izvršavajmo našu službu kako bi se vidjelo je li spremna za to. Bilo je očito da Oddný udovoljava svim zahtjevima osim jednog: još se nije službeno ispisala iz crkve.
Nakon otprilike tjedan dana Oddný je nazvala Gudrún kako bi joj javila da više nije član crkve. Iz crkve se ispisao i njen suprug, što za njega nije bila mala odluka budući da je bio predsjedatelj tamošnjeg župskog vijeća. Kasnije se Oddný krstila na pokrajinskom sastanku. Pokrajinski sastanak za nju je bio novo, radosno iskustvo jer je prije toga samo jednom imala prilike posjetiti malu grupu Jehovinih svjedoka. U intervjuu ju je brat upitao da li joj teško pada to što u blizini nema nikoga od braće. Ona je rekla da se nikad ne osjeća sama jer zna da je Jehova prisutan i na sjeverozapadnoj obali Islanda. Zatim je dodala da joj je žao što njen suprug nije mogao doći na pokrajinski sastanak, no da joj je obećao da će doći kad bude spreman za krštenje. To je obećanje i održao! Ubrzo nakon toga taj se bračni par preselio iz tog udaljenog područja kako bi redovito mogao dolaziti na sastanke.
Potreba za misionarskim domovima i Dvoranama Kraljevstva
Kad je Nathan Knorr iz svjetske centrale Jehovinih svjedoka 1968. posjetio Island, želio je pronaći prikladniji objekt za podružnicu i smještaj misionara. Dotad se unajmljivalo razne kuće, no sada su braća počela tražiti zemljište na kojem bi mogla sagraditi zgradu koja bi uključivala Dvoranu Kraljevstva, misionarski dom i podružnicu. U međuvremenu je bila unajmljena prikladna kuća u ulici Hrefnugata 5 u Reykjavíku te se 1. listopada 1968. u nju uselilo šestero misionara. Tokom sljedećih pet godina odavde se nadgledalo djelo propovijedanja na Islandu. Kasnije su braća kupila zemljište na jednoj jako dobroj lokaciji, u ulici Sogavegur 71 u Reykjavíku. U proljeće 1972. započela je gradnja nove podružnice. Za nekolicinu tamošnje braće, koja nisu mnogo znala o građevinarstvu, to nije bio lagani zadatak. Nitko od njih nije se bavio tim poslom niti je znao zidati, pa su morali unajmiti građevinsku firmu koja je pristala surađivati s braćom, tako da su i ona mogla raditi na gradnji podružnice. Braća su unajmila dio jedne stare kuće koja se nalazila odmah do gradilišta kako bi radnici imali gdje jesti. Sestre su kod svojih kuća naizmjence kuhale te hranu donosile na gradilište.
Gradnja podružnice pružila je izvrsno svjedočanstvo na tom području. I izvođači radova i gradske vlasti na taj su se način bolje upoznali s Jehovinim svjedocima. I drugi ljudi znali su se zaustaviti pored gradilišta te promatrati kako napreduju radovi. Kad je zgradu trebalo ožbukati iznutra, pomoći je došao jedan brat iz Danske koji je po zanimanju zidar. I sestre su puno pomagale u poslu. Kad su neki gradski inspektori došli na gradilište, zapazili su sestre koje su radile na miješalici za beton. Jedan od njih rekao je: “Žene iz naše crkve mogle bi iz ovoga nešto naučiti. Bile bi puno korisnije kad bi pomagale u gradnji crkvi, umjesto da hodaju uokolo i sakupljaju za to novac.” Zgrada je bila otvorena u svibnju 1975, kad je Milton Henschel došao na Island i održao govor povodom svečanog otvorenja. Ta je zgrada mnogo godina služila kao glavni misionarski dom na Islandu te kao Dvorana Kraljevstva za skupštine u Reykjavíku. Sada se u njoj nalazi podružnica.
Godine 1987. u gradu Akureyriju bila je dovršena gradnja nove Dvorane Kraljevstva i misionarskog doma. Dokaz da među Jehovinim narodom vlada jedinstvo i međunarodno bratstvo bio je očit kad je više od 60 braće i sestara iz Finske i Švedske došlo na Island kako bi braći pomoglo u gradnji tog objekta.
“Najbolje drvo”
Tokom godina Island su posjećivali mnogi predstavnici Vodećeg tijela Jehovinih svjedoka, a ti su posjeti uvijek pružali veliko ohrabrenje braći. Posebno značajan događaj 1968. godine bio je već ranije spomenut posjet brata Knorra. On je održao ohrabrujuć govor, ispričao neka iskustva te govorio o tome kako na Islandu napreduje djelo propovijedanja o Kraljevstvu.
U svibnju 1970. Island je prvi put posjetio brat Henschel, kojeg je dočekalo nekoliko pospanih misionara. Pospani nisu bili samo zbog toga što je brat Henschel došao jako rano već i zbog toga što je dan ranije počeo eruptirati poznati vulkan Hekla, pa su ga cijelu noć promatrali.
Brat Henschel posebnu je pažnju posvetio misionarima i specijalnim pionirima. Sve ih je pozvao na poseban sastanak te im je pričao iskustva iz svoje pionirske službe za vrijeme velike ekonomske krize. Pričao im je kako su pioniri za uručenu literaturu znali dobiti kokoši, jaja, maslac, povrće, naočale, a jednom čak i psića. Tako se propovijedanje nastavilo čak i u to teško vrijeme, a pioniri su imali ono što im je bilo potrebno za život.
Posjetitelji Islanda brzo će primijetiti da se ovdašnja hrana razlikuje od one na koju su navikli. Među islandske specijalitete spada i svid — prepolovljena kuhana ovčja glava. Zamisli da na tanjuru ispred sebe imaš pola ovčje glave, zajedno sa zubima i jednim okom! Mnogim strancima ne sviđa se to što ih ovca “gleda” dok je jedu. Naravno, na Islandu uvijek ima i obilje svježe ribe. Još jedan islandski specijalitet je hardfiskur, sušeni riblji fileti. On se ne kuha i ne peče, već se obično jede s maslacem. Ta je riba jako tvrda te je najprije treba tući batom kako bi omekšala. Zbog toga su misionari s naročitim zanimanjem čekali reakciju brata Henschela kad su mu poslužili tu ribu. Nakon što ju je kušao, pitali su ga kako mu se sviđa. On je zastao na trenutak te zatim diplomatski rekao: “Mislim da je to najbolje drvo koje sam dosad jeo!”
Posjeti mnogih drugih predstavnika Vodećeg tijela također se dugo pamte te su bili veoma ohrabrujući događaji. Ti su posjeti braći na Islandu pomogli da ne zaborave da su, premda ih je malo i premda su daleko, dio međunarodnog bratstva koje povezuje kršćanska ljubav.
Suradnja s liječnicima i medijima
Odbor za kontaktiranje s bolnicama (OKB), u kojem služe četvorica braće, na Islandu je počeo djelovati 1992. Kako bi se osposobila za taj zadatak, dva brata pohađala su seminar OKB-a u Engleskoj, a druga dvojica isti seminar u Danskoj. Kad je novoosnovani OKB započeo s radom, održan je sastanak s medicinskim osobljem jedne velike sveučilišne bolnice. Sastanku je prisustvovalo 130 osoba, i to liječnici, medicinske sestre, odvjetnici i ravnatelji bolnica. Budući da je to bio prvi sastanak OKB-a s medicinskim stručnjacima, braća su, dakako, bila pomalo bojažljiva. No sastanak je bio vrlo uspješan te su braća s liječnicima i drugim medicinskim osobljem iz raznih bolnica dogovorila termine kako bi se ponovno sastali u manjem broju. Također su uspostavili prijateljski odnos s nekim poznatim kirurzima i anesteziolozima. Takvi kontakti doprinijeli su tome da se spriječe odnosno lakše riješe problemi koji bi se mogli pojaviti kad je u pitanju liječenje bez krvi.
Godine 1997. donesen je novi zakon o pravima pacijenta. Prema tom zakonu na pacijentu se ne smije primijeniti nijedan medicinski postupak bez njegovog dopuštenja. U slučaju da je pacijent bez svijesti, njegove se želje, ukoliko su poznate, treba poštivati. Prema tom zakonu djecu u dobi od 12 godina i više uvijek treba pitati prihvaćaju li određenu vrstu liječenja. Gudmundur Gudmundsson, predsjedavajući OKB-a, rekao je: “Cjelokupno gledano, liječnici spremno surađuju s nama i rijetko dolazi do problema. Oni pristaju bez krvi izvršiti čak i zahtjevnije operacije.”
Kad je izašao Probudite se! od 8. siječnja 2000, koji govori o beskrvnoj medicini i kirurgiji, podružnica je potakla braću da ulože poseban trud kako bi taj časopis dala što većem broju ljudi. Braća su dobila i prijedloge kako nuditi taj časopis te kako odgovoriti na pitanja u vezi s krvlju. Neki su se u početku ustručavali nuditi taj časopis, no ubrzo su uvidjeli da ljude zanima ta tema. Tako je podijeljeno više od 12 000 primjeraka tog časopisa, u prosjeku 1 časopis na svaka 22 stanovnika. Jedan brat je rekao: “Nisam stizao obraditi područje jer je jako puno ljudi željelo razgovarati.” Jedna sestra je rekla: “Samo je dvoje ljudi odbilo taj časopis!”
Taj je časopis dobila i voditeljica tjedne emisije na jednoj od glavnih radiostanica. U svojoj je emisiji ispričala kako je dobila časopis te je zatim na temelju onog što u njemu stoji govorila o povijesti transfuzije krvi. Na kraju je rekla da svi koji o beskrvnoj medicini žele saznati više mogu od Jehovinih svjedoka zatražiti publikaciju koja govori o tome.
Posebna akcija s ovim časopisom mnogima je pomogla da shvate koliko je naš stav o krvi razuman. Osim toga, saznali su da Jehovini svjedoci ne žele umrijeti, već da traže najbolje moguće liječenje. Zahvaljujući tome neki koji su prije bili pogrešno informirani o našem stavu o krvi sada pozitivno reagiraju na poruku o Kraljevstvu.
Dvije dvorane za četiri dana
Značajan događaj za braću na Islandu u službenoj 1995. godini bila je gradnja dviju Dvorana Kraljevstva u lipnju, jedne u Keflavíku, a druge u Selfossu. Bile su to prve Dvorane Kraljevstva na Islandu sagrađene metodom brze gradnje. Njihova gradnja trajala je samo četiri dana. Braći s Islanda na tom su projektu s puno ljubavi pomagala braća iz Norveške. Podružnica u Norveškoj poslala je većinu građevinskog materijala te je više od 120 braće i sestara iz Norveške pomagalo u gradnji. Komentar koji se na gradilištima najčešće moglo čuti bio je: “Doista nevjerojatno!” Braća na Islandu čitala su i čula o brzoj gradnji Dvorana Kraljevstva, no sada su uživo mogla to i promatrati. S obzirom na to da se broj Dvorana Kraljevstva na Islandu udvostručio za samo nekoliko dana, to je doista bilo nevjerojatno!
Osim što su dobila dvije nove Dvorane Kraljevstva, za braću na Islandu bilo je veliko ohrabrenje družiti se s braćom i sestrama iz Norveške, koji su uzeli godišnji odmor te o vlastitom trošku došli pomagati u gradnji. To je doista bio pravi dokaz našeg međunarodnog bratstva! I braća s Islanda dala su svoj doprinos gradnji ovih dviju dvorana. U gradnji je sudjelovalo više od 150 ovdašnjih objavitelja, što je otprilike polovina od ukupnog broja objavitelja na Islandu.
Gradnja ovih Dvorana Kraljevstva bila je i izvanredno svjedočanstvo za vanjske promatrače. Dvije državne televizijske stanice u vijestima su prikazale i reportažu o gradnji tih dvorana, u kojoj su bile puštene snimke s oba gradilišta. O tome je izvještavalo i nekoliko radiostanica te novine. Svećeniku iz crkve u Selfossu nije se svidjelo što se Jehovinim svjedocima poklanja tolika pažnja, pa je u novine dao članak u kojem je upozorio na, prema njegovom mišljenju, opasna lažna učenja Jehovinih svjedoka. Spomenuo je da se malodušni i povodljivi ljudi naročito trebaju čuvati Jehovinih svjedoka. U intervjuu na radiju ponovio je ista upozorenja. No njegove riječi nisu bile toliko učinkovite koliko se nadao da će biti. Većina ljudi i dalje je bila zadivljena gradnjom Dvorana Kraljevstva, a mnogi s kojima su braća razgovarala u službi propovijedanja rekli su da ih čudi svećenikova reakcija.
Otprilike tjedan dana nakon što je bilo objavljeno svećenikovo upozorenje, u istim je novinama izašla jedna karikatura. U prvom planu karikature je crkva, a u pozadini Dvorana Kraljevstva. Između njih nalazi se rijeka, a nekoliko nasmijane, lijepo odjevene braće s torbama u ruci prelazi most te ide prema crkvi. Ispred crkve žena panično iskače iz invalidskih kolica. Jedan čovjek s nogom u gipsu zajedno s drugim, koji je očigledno slijep, bježi vičući: “Bjež‘te, bjež‘te, dolaze Jehovini svjedoci!” Na stepenicama crkve stoji svećenik i začuđeno promatra. Ova karikatura svidjela se mnogima. Uredništvo novina proglasilo ju je najboljom karikaturom godine, uvećalo je te objesilo na zid. Tamo je stajala mnogo godina.
Izložba pruža izvanredno svjedočanstvo
Tokom službene 2001. godine bila je organizirana izložba čija je tema bila neutralnost Jehovinih svjedoka prije i za vrijeme Drugog svjetskog rata te njihovo suočavanje s nacističkim progonstvom. Ona je bila postavljena na tri različita mjesta te ju je sveukupno posjetilo 3 896 osoba. Tijekom posljednjeg vikenda izložbu u Reykjavíku posjetilo je više od 700 osoba. Na sva tri mjesta stalno se prikazivala i videokaseta Jehovini svjedoci stoje čvrsto pod nasrtajem nacizma na islandskom. Mnogi posjetioci iskoristili su priliku da pogledaju cijeli videofilm.
Nepokolebljivost Jehovinih svjedoka u koncentracionim logorima ostavila je dubok dojam na posjetioce koji prije nisu znali za taj dio naše povijesti. Jedna profesorica koja je nekoliko puta došla na izložbu rekla je da je ona ostavila na nju duboki utisak te promijenila njeno mišljenje o Jehovinim svjedocima. Naročito je se dojmila snažna vjera Jehovinih svjedoka koji su bili zatvoreni u koncentracionim logorima. Za razliku od drugih zatvorenika, oni su mogli biti oslobođeni da su se odrekli svojih vjerovanja.
O izložbi se dosta govorilo i na državnoj i lokalnoj televiziji te na radiju. Izložbu je posjetio i jedan luteranski svećenik zajedno sa svojom suprugom i kćerkom. Nešto kasnije jedan je brat pozvao tog svećenika da posjeti Betel, što je on i učinio. Nekoliko dana nakon njegove posjete Betelu obratila mu se jedna žena i postavila mu pitanje u vezi s nekim biblijskim retkom. Svećenik joj je preporučio da se obrati podružnici Jehovinih svjedoka jer je bio siguran da će tamo dobiti odgovor. Kasnije je jedan brat počeo s njim proučavati Bibliju.
Napredak u prevođenju
Za nekolicinu objavitelja na Islandu često je bio pravi izazov prevesti na islandski svu duhovnu hranu koju nam daje “vjerni i razboriti rob” (Mat. 24:45). Na samom početku veći dio prevodilačkog posla obavljali su Jehovini svjedoci s Islanda koji su živjeli u Kanadi. Kasnije se prevodilo na Islandu. Kad su 1947. na Island došli prvi misionari, oni su upoznali jednog starijeg pjesnika, koji je živio u istoj kući kao i oni. On je znao engleski te im je pomagao da nauče islandski. Također se ponudio da prevede neke publikacije, pa je za braću preveo knjigu “Neka Bog bude istinit” i brošuricu Radost svih ljudi. Nažalost, on je te publikacije preveo starinskim, poetskim stilom te je koristio previše arhaičnih riječi i izraza. Premda su jedan novi misionar i brat Lindal prepravili i pretipkali njegov prijevod, spomenuta knjiga nikada nije zaživjela kao publikacija za proučavanje s ljudima, kao što se očekivalo. Pa ipak, otkad je ta knjiga prvi put tiskana, mnogi su je dobili, a sveukupno je tiskano 14 568 primjeraka. Godine 1949. tiskano je više od 20 000 primjeraka spomenute brošurice. Kasnije su braća pronašla jednog drugog prevoditelja koji je preveo knjigu Što je religija učinila za čovječanstvo?
U tom je periodu mali tim braće prevodio nekoliko brošurica. Jedna od njih je “Dobra vijest o Kraljevstvu”, tiskana 1959. Ta je brošurica pomogla braći da započnu mnoge nove biblijske studije. U to je vrijeme stiglo i odobrenje da na islandskom počne izlaziti i Kula stražara.
U narednim su godinama bile prevedene i tiskane mnoge izvrsne knjige kao što su “Ovo znači vječni život”, tiskana 1962, Od izgubljenog do ponovno uspostavljenog raja, tiskana 1966, Istina koja vodi do vječnog života, tiskana 1970, I ti možeš vječno živjeti u raju na Zemlji, tiskana 1984, te Spoznaja koja vodi do vječnog života, tiskana 1996. Tromjesečno izdanje časopisa Probudite se! na islandskom počelo je izlaziti 1982.
Mnogo godina braća nisu imala pjesmaricu na islandskom. Godine 1960. za kongres su bile prevedene i umnožene četiri pjesme. Zatim je na oblasnom kongresu u studenom 1963. na veliku radost braće predstavljena mala pjesmarica s 30 izabranih pjesama prevedenih na islandski.
Dotad se u skupštinama pjevalo na raznim jezicima. Günther i Rut Haubitz iz Njemačke na Island su došli 1958. kako bi služili kao specijalni pioniri. Rut se još uvijek sjeća kako su braća iz stranih zemalja koristila pjesmaricu na svom jeziku — danskom, engleskom, finskom, norveškom, njemačkom ili švedskom. Braća s Islanda pridružila bi im se te zajedno s njima pjevala na onom jeziku koji su najbolje znala. Rut kaže: “Bio je to vrlo mješovit zbor!” Tokom godina postupno su bile prevedene i druge teokratske pjesme, no tek je 1999. na islandskom tiskana kompletna pjesmarica sa svih 225 pjesama. Braća su veoma zahvalna što i na taj način mogu hvaliti Jehovu!
Na oblasnom kongresu održanom u kolovozu 1999. braću je dočekalo jedno iznenađenje. Knjiga Obrati pažnju Danijelovom proročanstvu! na islandskom bila je predstavljena zajedno s engleskim izdanjem. Kad je govornik na kongresu predstavio tu knjigu na engleskom, svi su pljeskali. No umjesto da kaže kako će ona kasnije izaći i na njihovom jeziku, brat je pokazao islandsko izdanje te knjige te je, na veliku radost mnogih, rekao da je knjiga već prevedena na islandski. Kasnije su, usporedo s engleskim izdanjem, bili objavljeni prvi i drugi svezak knjige Izaijino proročanstvo — svjetlo za čitavo čovječanstvo.
Proširenje Betela i daljnji napredak
Godine 1998. bila je renovirana podružnica. Preko puta ulice kupljena su dva stana za smještaj betelskih radnika te kako bi Prevodilački odjel dobio više uredskog prostora. Tokom proteklih nekoliko godina na Island su dolazila braća iz svjetske centrale u New Yorku, koja su prevoditelje osposobljavala da koriste kompjuterske programe koje su napravili Jehovini svjedoci, a namijenjeni su za prevođenje.
Nedavno su braća koju je u islandsku podružnicu poslala svjetska centrala vodila poseban tečaj za prevoditelje s ciljem da steknu bolje razumijevanje engleskog jezika. Na tom su tečaju prevoditelji naučili kako da se bolje upoznaju s engleskim tekstom prije nego počnu s prevođenjem.
Podružnica piše: “Kad se osvrnemo unatrag, sretni smo što su neki imali hrabrosti započeti prevoditi literaturu na islandski, premda nisu imali adekvatne uvjete za to, a jezik nisu u potpunosti poznavali. Premda kvaliteta tog prijevoda nije kao danas, mi ne ‘preziremo dan skromnih početaka’ (Zah. 4:10, NS). Raduje nas kad vidimo kako se Jehovino ime i Kraljevstvo objavljuju na Islandu i kako mnogi ljudi upoznaju istinu.”
U podružnici trenutno punovremeno služi osmero braće i sestara, a drugi povremeno dolaze pomagati. Skupštine u Reykjavíku dobile su novu Dvoranu Kraljevstva umjesto one koja se nalazila u podružnici. U toku su i pripreme za renoviranje podružnice kako bi se moglo smjestiti više betelskih radnika.
Da bi se na Islandu propovijedalo dobru vijest, potrebne su ustrajnost, samopožrtvovnost i ljubav. Doista se može reći da 76 godina napornog rada revnih objavitelja Kraljevstva u ovoj zemlji nije bilo uzaludno. Mnoga vjerna braća i sestre sudjelovali su u žetvi. Veliki broj njih doselio se iz drugih zemalja kako bi nekoliko godina služio na Islandu, a njihova će se služba dugo pamtiti. Neki su ostali ovdje te je Island postao njihov dom. Ustrajnost mnogih dragih domaćih objavitelja također je za svaku pohvalu.
Broj objavitelja Kraljevstva malen je, no Jehovini svjedoci poznati su na čitavom Islandu. Trenutno na seoskim područjima i u malim skupštinama služi sedmero misionara. Prošle službene godine Spomen-svečanosti obilježavanja Kristove smrti prisustvovale su 543 osobe, a vodi se skoro 180 biblijskih studija.
Možda će jednog dana i braća na Islandu doživjeti porast koji je opisan u Izaiji 60:22: “Od maloga će postati tisuća i od nejakoga silan narod; ja Jehova brzo ću učiniti to kad bude vrijeme.” U međuvremenu su Jehovini svjedoci na Islandu odlučni podupirati propovijedanje dobre vijesti o Kraljevstvu — djelo koje im je povjerio Kralj Isus Krist. Oni su sigurni u to da će Bog prouzročiti da sjeme istine raste u srcima zahvalnih i iskrenih ljudi (Mat. 24:14; 1. Kor. 3:6, 7; 2. Tim. 4:5).
[Okvir na stranici 205]
Kad ime postaje prezime
Prema ovdašnjoj tradiciji Islanđani nemaju prezimena, već jedni druge zovu po imenu. Prezime djeteta nastaje kombinacijom očevog imena i nastavka -son za dječaka, a -dóttir za djevojčicu. Naprimjer, prezime sina čovjeka po imenu Haraldur glasilo bi Haraldsson, a kćeri Haraldsdóttir. Žene udajom ne mijenjaju svoje prezime. Budući da toliko ljudi ima isto ime, u telefonskim imenicima ne navodi se samo ime osobe, njena adresa i broj telefona već i njeno zanimanje. Islanđani prema rodoslovnim zapisima mogu utvrditi svoje porijeklo više od tisuću godina unazad.
[Okvir na stranici 208]
Opći podaci o Islandu
Geografska obilježja: Ova otočna zemlja nalazi se odmah ispod sjeverne polarnice, između sjevernog Atlantika te Grenlandskog i Norveškog mora. Ona ima mnoštvo vulkana te termalnih vrela i gejzira. Ledenjaci pokrivaju 10 posto zemlje.
Stanovništvo: Islanđani, potomci Vikinga koji su uglavnom došli iz Norveške, većinom su marljivi, poduzetni i tolerantni ljudi. Većina stanovništva živi blizu obale.
Jezik: Premda je službeni jezik islandski, mnogi Islanđani govore dva ili više stranih jezika, naročito engleski, njemački i skandinavske jezike.
Gospodarstvo: Ribarstvo igra važnu ulogu u islandskoj privredi. Kočari love kapeline, bakalare, koljake i haringe, od kojih se većina preradi i zatim izvozi.
Prehrana: Riba i janjetina važan su dio prehrane. Kuhana ovčja glava islandski je specijalitet.
Klima: Zbog toplih atlantskih struja klima je umjerena. Zime su blage, ali vjetrovite. Ljeta su svježa.
[Okvir/slika na stranici 210]
Šestog rujna 1942: “U ovoj zemlji još uvijek služi samo jedan pionir, tako da nema mnogo rezultata. Island broji otprilike 120 000 stanovnika i na njemu ima otprilike 6 000 poljoprivrednih imanja. Jedini način da se dođe do ljudi na tim imanjima jest na ponijima. Da bi se posjetilo sve te ljude, treba proputovati otprilike 16 000 kilometara te prijeći mnoge planine i planinske potoke. Ljudi zasad ne pokazuju naročito zanimanje za biblijsku poruku.”
Ove riječi napisao je Georg Lindal nakon što je na Islandu 13 godina služio kao pionir. Još je narednih pet godina bio jedini objavitelj na Islandu.
[Okvir/slika na stranicama 213 i 214]
Izvještaj o vjernoj službi
Oliver Macdonald završio je 11. razred škole Gilead te je jedan od prvih misionara koji su bili poslani na Island. Na Island je došao u prosincu 1948, zajedno s Ingvardom Jensenom. Oni su zajedno doputovali iz New Yorka teretnim brodom. Putovanje je trajalo 14 dana, a sjeverni Atlantik bio je vrlo buran. Obojicu je veći dio puta mučila morska bolest.
U ožujku 1950. brat Macdonald oženio se Engleskinjom Sally Wild, koja je služila u Betelu u Velikoj Britaniji. Mac, kako su ga od milja zvali, i Sally revno su služili u tim ranim godinama službe na tom području, a ljudi s kojima su proučavali još uvijek vjerno služe Jehovi.
Godine 1957. Mac i Sally vratili su se u Englesku, gdje je Sally umrla od raka, koji joj je otkriven na Islandu. Nakon Sallyne smrti Mac je ponovno započeo s punovremenom službom te je kao opći pionir, a zatim i kao putujući nadglednik, služio 13 godina. Godine 1960. oženio je specijalnu pionirku Valerie Hargreaves. Zajedno s njom služio je u raznim pokrajinama u Velikoj Britaniji, od sjeverne Škotske do Kanalskih otoka, koji se nalaze ispod južne obale Engleske. Dok bi putovali prema sjeveru pokrajine te zatim sa sjeverne obale Škotske prema Otočju Shetland, Mac je običavao reći: “Sljedeća je stanica Island.” Tada nije ni slutio da će se doista tamo i vratiti.
Naime, 1972. Mac i Valerie imenovani su za misionare te su poslani na Island. Mac je tamo služio kao sluga podružnice, a kasnije kao koordinator Odbora podružnice. On i Valerie ostali su na Islandu sedam godina, a zatim su kao misionari poslani u Irsku, najprije u Dublin, a zatim u Sjevernu Irsku. Nakon što je u Irskoj služio 20 godina, a u punovremenoj službi proveo 60 godina, Mac je u prosincu 1999. umro od raka. Valerie služi kao opći pionir u Belfastu (Sjeverna Irska).
[Slika]
Valerie i Oliver Macdonald 1970-ih u Reykjavíku
[Okvir/slika na stranici 218]
Reykjavík
Reykjavík, što znači “zadimljeni zaljev”, glavni je grad Islanda, a ime mu je, po pari koja se izdiže iz njegovih termalnih vrela, dao prvi doseljenik Ingólfur Arnarson. Danas je Reykjavík živahan, moderan grad s otprilike 180 000 stanovnika.
[Okvir/slika na stranicama 223 i 224]
Island je postao njihov dom
Páll Heine Pedersen rodom je iz Danske. Godine 1959. poslan je na Island kao specijalni pionir. Godine 1961. bio je na dva Međunarodna kongresa “Ujedinjeni obožavatelji” koja su se održavala u Europi, gdje je upoznao Violet. Ona je došla iz Kalifornije kako bi prisustvovala tim kongresima.
Nakon kongresa Páll se vratio na Island, a Violet u Kaliforniju. Dopisivali su se pet mjeseci. U siječnju 1962. Violet je došla na Island kako bi se udala za Pálla. On je još uvijek služio kao pionir, a bio je jedini Jehovin svjedok u slabo naseljenom sjeverozapadnom dijelu Islanda. Živjeli su u malom gradiću u kojem sredinom zime sunce ne izlazi dva mjeseca. Da bi došli do nekih ljudi na području, morali su putovati strmim i često zaleđenim planinskim cestama, a jedino prijevozno sredstvo bio im je motocikl koji je Páll donio iz Danske. Budući da se Violet rodila u sunčanoj Kaliforniji te je tamo i odrasla, mnoga su braća mislila da neće dugo izdržati na Islandu. No ona je ustrajala te je zavoljela ovu zemlju i njene stanovnike.
Páll i Violet zajedno su služili kao pioniri sve dok im se 1965. nije rodila kći Elísabet. Páll je nastavio s pionirskom službom sve do 1975, a Violet je tijekom tih godina povremeno služila kao pionir. Godine 1977. zbog Pállovog su se zdravlja odlučili preseliti u Kaliforniju. Nakon nekog vremena u njima se ponovno javila velika želja da služe tamo gdje je potreba za objaviteljima Kraljevstva veća. Ponovno su započeli s pionirskom službom, a kad je njihova kći završila školu i odrasla, kao misionari su poslani na Island. Nekoliko su godina služili kao misionari i u putujućoj službi. Godine 1989. Páll je zamoljen da služi kao član Odbora podružnice. Zatim je 1991. na Islandu službeno otvoren Betelski dom, a Páll i Violet bili su prvi članovi betelske obitelji. Još uvijek tamo služe.
[Okvir/slika na stranicama 228 i 229]
Poznati po gostoljubivosti
Friðrik Gíslason i njegova supruga Ada bili su među sedam osoba koje su se krstile 1956. Istinu su im prenijeli Oliver i Sally Macdonald. U početku je proučavao samo Friðrik, a Ada je čitavu zimu provodila u klubu u kojem se šivalo. Kad se u proljeće taj klub prestao sastajati, Ada bi za vrijeme studija sjedila u kuhinji. S vremenom se zainteresirala za biblijske razgovore koje su vodili njen suprug i Oliver, pa ih je pitala može li za vrijeme studija neobavezno sjediti s njima. No ubrzo se i sama uključila u studij.
Kasnije se u njihovom domu redovito održavao Studij Kule stražare na engleskom. Friðrik i Ada počeli su pohađati sastanke u misionarskom domu. Friðrik kaže: “Sjećam se kako smo sastanke održavali u maloj prostoriji na tavanu kuće u kojoj su živjeli misionari. U tu je prostoriju stalo 12 stolica, pa smo ponekad, kad bi došlo više ljudi, otvorili vrata od male susjedne prostorije. Danas je toliko drugačije! Sada se u Dvorani Kraljevstva u Reykjavíku sastaju tri skupštine!”
Friðrik i Ada postali su poznati po gostoljubivosti. Premda su podizali šestero djece, vrata njihovog doma uvijek su bila otvorena braći. Tijekom tih ranih godina, kad je skupština tek bila osnovana, mnogi koji su iz drugih zemalja došli na Island živjeli bi s njima sve dok ne bi pronašli stalni smještaj.
[Okvir/slika na stranici 232]
Biblija na islandskom
Najraniji prijevod Biblije na islandskom nalazi se u djelu Stjórn iz 14. stoljeća, koje sadrži prijevode i parafraze nekih dijelova Hebrejskih pisama. Prvi kompletan “Novi zavjet” na islandskom tiskan je 1540. Preveo ga je Oddur Gottskálksson, sin hólarskog biskupa. On je u Norveškoj postao član Luteranske crkve te je u Njemačkoj stupio u kontakt s Martinom Lutherom. Prema povijesnim podacima, nakon što se vratio na Island, uz mnogo je poteškoća prevodio Novi zavjet skrivajući se u staji, budući da nije želio izazvati gnjev skálholtskog katoličkog biskupa kod kojeg je radio. Oddur je prevodio s latinske Vulgate te je svoj rukom pisani prijevod osobno odnio u Dansku na tiskanje. Godine 1584. biskup Gudbrandur Thorláksson pokrenuo je tiskanje prve kompletne Biblije na islandskom. Prvi kompletni prijevod Biblije s izvornih jezika, hebrejskog i grčkog, tiskan je 1908, a njegovo revidirano izdanje 1912.
[Slika]
“Gudbrandsbiblía”, prvi kompletni prijevod Biblije na islandskom
[Grafički prikaz/slike na stranicama 216 i 217]
ISLAND — ZNAČAJNI DOGAĐAJI
1929: Dolazak Georga Lindala, prvog objavitelja na Islandu
1940.
1947: Dolazak prvih misionara iz škole Gilead
1950: Osnovana je mala skupština
1960.
1960: Izašla je prva Kula stražara na islandskom
1962: U Reykjavíku je osnovana podružnica
1975: Dovršena je i otvorena nova, veća podružnica
1980.
1992: Osnovan je Odbor za kontaktiranje s bolnicama
1995: U lipnju su za četiri dana sagrađene dvije Dvorane Kraljevstva
2000.
2004: Na Islandu djeluje 284 objavitelja
[Grafički prikaz]
(Vidi publikaciju)
Ukupni broj objavitelja
Ukupni broj pionira
300
200
100
1940 1960 1980 2000
[Karte na stranici 209]
(Vidi publikaciju)
ISLAND
Húsavík
Hólar
Akureyri
Seyðisfjörður
Neskaupstaður
Eskifjörður
Stykkishólmsbær
Borgarnes
Höfn
REYKJAVÍK
Skálholt
Keflavík
Selfoss
[Slika preko cijele stranice 202]
[Slika na stranici 207]
Desno: Georg Lindal 1947.
[Slika na stranici 207]
Dolje: Brat Lindal s islandskim ponijem početkom 1930-ih
[Slika na stranici 212]
Neki od prvih misionara na Islandu (slijeva nadesno): Ingvard Jensen, Oliver Macdonald i Leo Larsen
[Slika na stranici 220]
Kuća u kojoj se od 1962. do 1968. nalazila podružnica
[Slika na stranici 227]
Više od stotinu objavitelja s Islanda prisustvovalo je 1969. Međunarodnom kongresu “Mir na Zemlji” održanom u Kopenhagenu
[Slika na stranici 235]
Iiris i Kjell Geelnard u Akureyriju, siječanj 1993.
[Slika na stranici 238]
Desno: koča “Svalbakur”
[Slika na stranici 238]
Dolje: Friðrik i Kjell
[Slika na stranici 241]
Desno: Oddný Helgadóttir
[Slika na stranici 241]
Dolje: Gudrún Ólafsdóttir
[Slika na stranici 243]
Desno: Dvorana Kraljevstva i misionarski dom u Akureyriju
[Slika na stranici 243]
Dolje: Bjarni Jónsson ispred podružnice
[Slika na stranici 249]
Gore: gradnja Dvorane Kraljevstva u Selfossu 1995.
[Slika na stranici 249]
Desno: završena Dvorana Kraljevstva
[Slika na stranici 253]
Betelska obitelj
[Slika na stranici 254]
Odbor podružnice (slijeva nadesno): Bjarni Jónsson, Gudmundur Gudmundsson, Páll Pedersen i Bergthór Bergthórsson