Volonteri na djelu

SVAKOGA petka popodne Sirley, sredovječna učiteljica u Brazilu, pretvara svoju dnevnu sobu u učionicu. Negdje oko dva sata stiže Amélia, jedna od njenih učenica. Ona ne propušta niti jedan nastavni sat i već čita bolje od mnogih srednjoškolaca. Amélia ima 82 godine.

Amélia ide stopama preko 60 starijih osoba koje su završile besplatni tečaj opismenjivanja koji Sirley vodi u gradu u kojem živi. Nedavno su brazilske novine Jornal do Sudoeste objavile članak u kojem su detaljno pisale o Sirleyinom volonterskom radu. Nakon što je spomenuto kako Sirleyin rad predstavlja “ogroman doprinos zajednici u kojoj živi”, u članku je dalje pisalo kako je njena metoda poučavanja starijih osoba toliko djelotvorna da “one nakon svega 120 sati nastave pišu pisma, čitaju novine, računaju i lakše obavljaju druge svakodnevne poslove”. Kao udžbenik, dodaje se u ovom članku, Sirley koristi brošuricu Naučiti čitati i pisati, koju su objavili Jehovini svjedoci.a

Od nelagode do samopoštovanja

Jedna druga Sirleyina učenica, 68-godišnja dona Luzia, priča kako se prije nego što je naučila čitati i pisati stidjela razgovarati s ljudima. Čak joj je i kupovina predstavljala problem. “Sada pišem rođacima koji žive u drugim gradovima i mogu sama brojati novac. Nitko me više ne vara prilikom plaćanja”, kaže sa smiješkom. Maria, još jedna 68-godišnjakinja, sjeća se kako joj je bilo nelagodno kad je odrezak od mirovine morala potpisivati otiskom palca. “Osjećala sam se kao invalid”, kaže ona. No zahvaljujući tečaju opismenjivanja Maria se sada potpisuje punim imenom.

Zbog pohvala sadašnjih i bivših polaznika tečaja Sirleyin besplatni program poučavanja postao je toliko popularan da njena dnevna soba postaje pretijesna. Uskoro će se nastava početi održavati u jednom drugom prostoru, gdje ima više mjesta.

Nagrađeni program

Sirley je Jehovin svjedok. Nesumnjivo ste upoznati s biblijskim obrazovnim djelom koje provode Jehovini svjedoci u sklopu svoje volonterske službe. No, uspjeh koji je postigla Sirley nije jedini takve vrste. Zahvaljujući tečajevima opismenjivanja koji se održavaju u stotinama Dvorana Kraljevstva diljem Brazila već je preko 22 000 stanovnika te zemlje naučilo čitati i pisati.

Slični programi Jehovinih svjedoka pokazali su se uspješnima i u drugim dijelovima svijeta. Naprimjer, u afričkoj zemlji Burundiju Nacionalni ured za opismenjivanje odraslih (koji djeluje u sklopu Ministarstva prosvjete) toliko je bio zadovoljan rezultatima programa opismenjivanja koji vode Svjedoci da je četvorici nastavnika dodijelio nagradu za “velik trud koji su uložili da bi druge naučili čitati”. Državnih službenika naročito se dojmilo to što su 75 posto onih koji su naučili čitati i pisati sačinjavale odrasle žene — dio stanovništva koji obično izbjegava uključiti se u takve programe.

Tečajeve opismenjivanja koje vode Svjedoci u Mozambiku trenutno pohađa 4 000 polaznika, a preko 5 000 njih već je naučilo čitati i pisati u protekle četiri godine. Jedan bivši polaznik tečaja napisao je: “Htio bih se iskreno zahvaliti. Zahvaljujući školovanju sada znam čitati i pisati.”

‘Praktična, a ne formalna’ humanitarna pomoć

Organiziranje humanitarne pomoći još je jedan vid volonterske službe koju izvršavaju Jehovini svjedoci. Prije nekog vremena jedno skladište u blizini Pariza nalikovalo je košnici prepunoj marljivih radnika. Oko 400 volontera provelo je vikend pakirajući hranu, odjeću i lijekove. Krajem vikenda devet velikih kontejnera punih humanitarne pomoći u vrijednosti od gotovo milijun dolara bilo je spremno za otpremu. Nedugo nakon toga pošiljka je stigla u ratom pogođeno područje centralne Afrike, gdje su je brzo razdijelili tamošnji Svjedoci volonteri. Veći dio ove humanitarne pošiljke također su donirali Svjedoci.

Jedne novine koje izlaze u Kongu (Kinshasa) pohvalno su se izrazile o humanitarnom radu Jehovinih svjedoka, nazvavši ga “praktičnim, a ne formalnim”. Službenici Visokog povjereništva Ujedinjenih naroda za izbjeglice (UNHCR-a) također su izrazili svoju podršku. Jednoj službenici UNHCR-a u Demokratskoj Republici Kongo toliko se dopao red koji je vladao među Svjedocima koji su sudjelovali u akciji pružanja pomoći da je volonterima stavila na raspolaganje svoj automobil. Stanovništvo je također bilo zadivljeno. Kada su promatrači vidjeli kojom je brzinom humanitarna pomoć stigla do svih kojima je bila potrebna, neki od njih zadivljeno su pitali: “Kako ste se uspjeli organizirati tako da dođete do svih?”

Akcije pružanja pomoći i program opismenjivanja koje organiziraju Jehovini svjedoci samo su dva primjera onoga što Svjedoci već desetljećima rade po čitavom svijetu. Međutim, Svjedoci su uključeni u još jedan vid volonterskog djelovanja — u službu koja uistinu donosi trajnu korist. O tome će biti riječi u sljedećem članku.

a Novije izdanje ove brošurice pod naslovom Nauči čitati i pisati (dostupno na 29 jezika) izdaju Jehovini svjedoci. Besplatan primjerak ove brošurice možete potražiti u Dvorani Kraljevstva u vašem mjestu stanovanja ili ga možete zatražiti od izdavača ovog časopisa.

Mijenja se pristup volonterstvu

Julie zbog prirode svog posla puno putuje po svijetu, no u svom ispunjenom rasporedu ipak ponekad uspijeva pronaći vremena za bavljenje volonterskim radom. Nedavno je za vrijeme boravka u Južnoj Americi provela jedno poslijepodne pomažući u jednom sirotištu nedaleko od Santiaga (Čile). Ona kaže da putovanja otvaraju “velike mogućnosti” za volontersku aktivnost.

Sve je više volontera koji poput Julie žrtvuju svoje vrijeme — ali to čine sve kraće. “Radi se o jednom novom trendu”, kaže Sara Meléndez, predsjednica istraživačke skupine koja prikuplja statističke podatke vezane uz djelovanje volontera. “Ljudi rado volontiraju, no to uglavnom čine povremeno.” Organizatore zbog toga muči problem manjka volontera i ne znaju gdje bi pronašli dovoljan broj ljudi koje bi uključili u svoje programe.

“Fleksibilno volonterstvo”

Neki organizatori smatraju da je ovaj novi trend odvajanja manje vremena za volontiranje posljedica promjena u stavu volontera. “Nema više volontera koji kažu: ‘Tu sam dokle god me trebate’”, kaže Susan Ellis, savjetnica koja radi s volonterima. “Ljudi se više ne vole obavezivati.” Novinarka Eileen Daspin slaže se s ovom izjavom. Nakon što je intervjuirala nekoliko voditelja volonterskih grupa i postavila im pitanja u vezi s nedostatkom volontera, zaključila je da je “volonterstvo u ozbiljnoj krizi zbog straha od stalne obaveze”.

Međutim, Kathleen Behrens, direktorica organizacije New York Cares koju smo već spomenuli u ovoj seriji članaka, misli da oni koji su samo povremeno aktivni kao volonteri to ne čine zbog toga što se ne žele obavezivati, već zbog toga što nemaju vremena. Ljudi koji rade preko 50 sati tjedno i usto se moraju brinuti za djecu i ostarjele roditelje jednostavno ne mogu biti stalni volonteri. “Pa ipak, samim time što ti prezaposleni ljudi još uvijek uspijevaju učiniti nešto za društvo”, kaže ona, “oni pokazuju da je osjećaj obaveze kod njih zapravo itekako snažan.”

Za takve volontere kojima nedostaje vremena, kaže gđa Behrens, rješenje je “fleksibilno volonterstvo”. Mnoge volonterske organizacije čak omogućavaju uključivanje u projekte koji traju samo jedan dan. “Takvi projekti omogućavaju volonterima da rade nešto korisno, a da ipak imaju slobodu da to čine samo povremeno.”

Sve više ima i ljudi koji volontiraju kod kuće, ubacujući podatke u kompjutere ili pomoću njih vrše neka istraživanja. “Premda je on-line volonterstvo veoma neobično”, stoji u The Wall Street Journalu, “neki kažu da je to najperspektivniji oblik onoga što se naziva ‘fleksibilnim volonterstvom’.”

Kobeu stiže pomoć!

Kada je u siječnju 1995. bogatu luku Kobe u Japanu pogodio potres, razaranja su bila strahovita. Po broju žrtava koji je iznosio preko 5 000 ovo je bio najrazorniji potres koji je od 1923. pogodio Japan. Jehovini svjedoci u Japanu i cijelom svijetu smjesta su počeli prikupljati pomoć za stradale. Osnovan je fond za postradale u koji je za svega tri radna dana uplaćeno preko milijun dolara. Različite pošiljke humanitarne pomoći počele su pristizati u Kobe.

Jedan kršćanski starješina koji je bio uključen u akciju pružanja pomoći ubrzo je ustanovio da je u Dvoranu Kraljevstva pristiglo više humanitarne pomoći nego je braći potrebno. Što učiniti sa svim tim stvarima? Predložio je da se nešto od toga pokloni obližnjoj bolnici. Svjedoci su napunili jedan kombi i uputili se kroz ruševine. Ovog je puta putovanje koje obično traje nekoliko minuta trajalo satima. Stigavši u bolnicu, Svjedoci su glavnom liječniku ponudili deke, madrace, pelene, svježe voće, lijekove koji se mogu dobiti bez recepta i ostale potrepštine. Liječnik je oduševljeno rekao da će bolnica rado prihvatiti sve što im Svjedoci mogu dati. Naročito se obradovao voću budući da za sve pacijente nije bilo dovoljno svježe hrane.

Dok su Svjedoci istovarivali stvari, liječnik je — unatoč hitnosti svog posla — stajao promatrajući ih bez riječi. Zatim se ponizno naklonio i zahvalio im se. Ostao je stajati sve dok se kombi nije udaljio kako bi pokazao svoju zahvalnost. Jedan starješina koji je sudjelovao u ovoj akciji rekao je kako je ta ista bolnica kasnije rado izlazila ususret pacijentima koji su Jehovini svjedoci.

Volonterski rad — trud koji donosi dobre rezultate

Kada je jedna grupa volontera u Kabeziju, malenom mjestu u Burundiju, htjela izgraditi Dvoranu Kraljevstva Jehovinih svjedoka, ovlašteni službenik zatražio je od njih nešto neobično. Pitao je Svjedoke bi li mogli popraviti put koji prolazi pored gradilišta na kojem je trebala biti sagrađena dvorana. Svjedoci su rado pristali na to, a sav su posao obavili ručno. Volonteri su to učinili tako dobro da su im predstavnici vlasti zahvalili na trudu koji su uložili i spremnosti koju su pokazali. Nakon toga volonteri su nastavili s gradnjom gore prikazane Dvorane Kraljevstva. Sada imaju lijepi objekt koji će im godinama služiti za unapređivanje biblijskog obrazovanja. Da, koristi volonterskog rada u bilo kojem obliku doista mogu biti dugoročne.

[Slike na stranicama 6 i 7]

Sirley nalazi zadovoljstvo u tome da uči druge čitati

[Zahvala]

Nelson P. Duarte-Jornal do Sudoeste