Treba joj toliko dugo da procvjeta!

ŠTO to navodi posjetioce da krenu na dvosatno ili čak trosatno putovanje od La Paza, grada u Andama, preko ogoljelih predjela Altiplana do udaljenog područja po imenu Comanche? Što neke botaničare iz udaljenih dijelova svijeta dovodi na ovaj stjenoviti masiv čija se veličina gubi u beskrajnom prostranstvu koje ga okružuje?

Želja da vide ono što neki nazivaju najvećom zeljastom biljkom na svijetu i najznačajnijom biljkom Anda — biljku po imenu Puya raimondii. Dođete li u proljeće, možda vas posluži sreća pa uspijete vidjeti jedan od najneobičnijih cvjetnih aranžmana, kojem, prema riječima nekih, treba stotinu godina da procvjeta.

Puyu raimondii nećete pronaći nigdje u krugu od nekoliko stotina kilometara; ustvari, ova rijetka vrsta raste na samo nekoliko mjesta, i to isključivo u Andama. Budući da nema drvenu strukturu kakvu ima drveće i grmlje, botaničari je svrstavaju u porodicu zeljastih biljaka. No možete biti sigurni da u životu niste vidjeli zeljastu biljku takvih dimenzija! Divovska rozeta koju tvore uski listovi prepuni bodlji pruža se daleko izvan dohvata čak i najviših ljudi. Zavirite li u nju, uvjerit ćete se da je to prava smrtonosna klopka za malene ptice. U uzanom prostoru između listova gotovo se uvijek mogu vidjeti sasušeni ostaci ptica koje su možda u bijegu pred jastrebom uletjele među lišće i nabole se na kobne bodlje.

Vjerojatno ćete ustanoviti da je cvijeće najzanimljiviji dio ove biljke. Među mnoštvom puya koje rastu na ovom mjestu obično cvjeta samo jedna ili dvije, a ponekad ni toliko.

Vidjeti ovog diva u cvatu uistinu je poseban doživljaj. Cvjetna stabljika koja svojom visinom nadmašuje listove biljke najviša je u biljnom svijetu. Ukrašena tisućama žutih cvjetova, uzdiže se do visine od deset metara — što je čini višom od neke dvokatnice! Pogled na ovog usamljenika koji se usred stijenja pruža visoko prema nebu uistinu je veličanstven.

No nažalost, Puyi raimondii prijeti istrebljenje. Iz nekog razloga ljudi vole spaljivati ovu biljku. Rade li to zato što im je zabavno promatrati te velike plamteće buktinje, da bi se ugrijali kad zahladni ili iz straha da se ovce ne zapletu u bodljikavo lišće i uginu, nitko točno ne zna. No puya se uspješno nosi s vatrom, mrazom, vjetrovima, žarkim suncem i škrtim tlom. Kako uspijeva opstati u takvim uvjetima?

Puya raimondii pripada velikoj porodici od oko 2 000 vrsta biljaka koje su se izgleda specijalizirale za preživljavanje tamo gdje je drugim biljkama to praktički nemoguće — porodici ananasovki. Sve te vrste, izuzev jedne, uspijevaju isključivo na američkom kontinentu. Poput puye, mnoge od njih imaju korijenje koje prvenstveno služi tome da ih čvrsto veže za tlo. Lišće biljki prekriveno je mikroskopski sitnim ljuskicama koje im omogućavaju da potrebnu vlagu apsorbiraju iz zraka, a ne iz tla. Isto tako, kad padne rosa ili kiša, kapi po listovima klize u spremnike u središnjem dijelu biljke, tako da voda služi ne samo biljci nego i mnoštvu sitnih stvorenja. Puya raimondii najveća je od svih ananasovki.

Ova “kraljica Anda”, kako je zovu od milja, zanimljiva je i po tome što joj treba neobično dugo vremena da dostigne zrelost i procvjeta. Brojeći lisne ožiljke na jednoj uginuloj biljci, jedan istaknuti botaničar došao je do zaključka da je stara 150 godina. Drugi pak kažu da te biljke žive samo 70 godina. Domaće stanovništvo naziva ih stoljetnim biljkama, vjerujući da im treba stotinu godina da procvjetaju. Prva biljka ove vrste koja je uzgojena iz sjemena procvjetala je 1986. u Kaliforniji za navodno samo 28 godina. Bilo kako bilo, činjenice pokazuju da puyama koje rastu u Andama uistinu treba dosta vremena da procvjetaju.