ZAMUCKUJEŠ li pri glasnom čitanju nekih izraza? Uhvatiš li se da prilikom iznošenja govora često tražiš prave riječi? Ako da, vjerojatno imaš problema s tečnošću. Dobar govornik čita i govori tako da riječi i misli izražava tečno, s očitom lakoćom. To ne znači da on stalno govori bez prekida, da govori vrlo brzo ili bez razmišljanja. Njegov je govor ugodan za slušanje i skladan. U Teokratskoj školi propovijedanja posebna se pažnja poklanja tečnosti u izlaganju.

Mnogi su razlozi zbog kojih neki govornici ne govore tečno. Razmisli trebaš li nečemu od ovoga što ćemo navesti pokloniti posebnu pažnju. (1) Zbog nepoznavanja određenih riječi može se zamuckivati kad se čita pred drugima. (2) Ukoliko se na previše mjesta naprave kratke stanke, izlaganje može biti isprekidano. (3) Nedovoljna priprema može povećati ovaj problem. (4) Izlaganje često nije tečno ako se gradivo koje se iznosi pred nekom grupom ljudi ne posloži logičnim redoslijedom. (5) Zbog ograničenog fonda riječi osoba možda ne zna što reći, pa traži prave riječi. (6) Naglašavanje prevelikog broja riječi može se negativno odraziti na tečnost u izlaganju. (7) Nepoznavanje gramatičkih pravila može također povećati ovaj problem.

Ukoliko tvoje izlaganje nije tečno, slušatelji neće doslovno izaći iz Dvorane Kraljevstva, ali mogu odlutati u mislima. Zbog toga se može izgubiti mnogo od onoga što kažeš.

Ipak, moraš paziti da izlaganje, koje bi trebalo biti uvjerljivo i tečno, slušateljima ne djeluje napadno ili da ih kojim slučajem ne dovede u neugodnu situaciju. Ako zbog razlika u kulturi tvoji slušatelji smatraju da govoriš netaktično ili neiskreno, tada ćeš promašiti svoj cilj. Značajno je zapaziti da je apostol Pavao, bez obzira na to što je bio iskusan govornik, Korinćanima pristupio “u slabosti i u strahu i s velikim drhtanjem” tako da ne bi privlačio nepotrebnu pažnju na sebe (1. Kor. 2:3).

Što treba izbjegavati. Mnogi ljudi imaju običaj u govor umetati poštapalice, kao naprimjer “i-mm”. Drugi često počinju neku misao s “ovaj” ili u sve što kažu dodaju izraze kao što su “znate” ili “vidite”. Možda nisi ni svjestan koliko često koristiš takve izraze. To bi mogao provjeriti tako da te netko sluša dok govoriš i ponovi ih svaki put kad ih kažeš. Možda se i iznenadiš.

Neki se ljudi u čitanju ili govorenju često vraćaju na ono što su već rekli. To znači da započnu rečenicu, a onda usred nje stanu i ponove bar jedan dio onoga što su već rekli.

Drugi pak govore dovoljno brzo, ali započnu misao i zatim se usred rečenice prebace na drugu. Iako im riječi slobodno teku, takve nagle promjene misli mogu negativno utjecati na tečnost izlaganja.

Kako se poboljšati. Ako je tvoj problem u tome da često tražiš pravu riječ, trebaš uložiti dosta napora kako bi povećao broj riječi kojima se služiš. Naročitu pažnju obrati nepoznatim riječima u Kuli stražari, Probudite se! i drugim publikacijama koje čitaš. Potraži ih u rječniku, provjeri što znače te neke od njih usvoji i koristi. Ukoliko nemaš rječnik, za pomoć zamoli nekoga tko dobro govori jezik.

Napretku će doprinijeti navika redovitog čitanja naglas. Obrati pažnju na teške riječi i izgovori ih naglas nekoliko puta.

Da bi čitanje bilo tečno, neophodno je potrebno shvatiti međusobni odnos riječi u rečenici. Obično treba čitati grupe riječi kako bi se prenijela misao koju je pisac izrazio. Grupama riječi obrati posebnu pažnju. Označi ih ako misliš da će ti to pomoći. Tvoj cilj nije samo točno pročitati riječi nego i prenijeti misli na jasan način. Nakon što analiziraš jednu rečenicu, prijeđi na sljedeću i nastavi tako sve dok ne proanaliziraš cijeli odlomak. Upoznaj se s tokom misli. Zatim vježbaj čitajući naglas. Odlomak pročitaj nekoliko puta, sve dok ga ne budeš čitao bez zamuckivanja i zastajkivanja na pogrešnim mjestima. Nakon toga prijeđi na sljedeći odlomak.

Sljedeće što trebaš učiniti je čitati brže. Kad shvatiš u kakvom su međusobnom odnosu riječi u nekoj rečenici, moći ćeš pogledom obuhvatiti više riječi odjednom i pretpostaviti koja će riječ biti sljedeća. To će uvelike doprinijeti kvaliteti tvog čitanja.

Redovito čitanje nekog teksta bez prethodne pripreme dobra je vježba da se stekne tečnost u čitanju. Naprimjer, bez prethodne pripreme naglas pročitaj dnevni citat i komentar; čini to redovito. Navikni se da prilikom čitanja pogledom obuhvatiš ne samo jednu riječ već grupe riječi kojima se izražavaju cjelovite misli.

Da bi u razgovoru tečno izražavao misli, trebaš razmisliti o onome što želiš reći prije nego što to kažeš. Neka to postane tvoj uobičajeni način postupanja. Odluči što želiš reći i kojim ćeš redom izreći te misli; nakon toga počni govoriti. Ne žuri. Nastoj izraziti cijelu misao bez stajanja ili skakanja na neku drugu misao usred rečenice. Možda će biti dobro da koristiš kratke, jednostavne rečenice.

Riječi bi obično trebale navirati prirodno ako točno znaš što želiš reći. Općenito uzevši, nije neophodno birati riječi kojima nešto želiš kazati. Ustvari, bolje je znati koju misao želiš prenijeti, a o riječima misliti dok govoriš. Ako to napraviš i imaš na umu neku misao, a ne riječi kojima ćeš tu misao sročiti, riječi će manje-više doći automatski, a reći ćeš ono što doista i osjećaš. No čim počneš razmišljati o riječima, a ne o mislima, možda ćeš zastajkivati u govoru. Budeš li vježbao, naučit ćeš govoriti tečno, a to je važno svojstvo da bi se djelotvorno govorilo i poučavalo.

Kad je Mojsije dobio zadatak da predstavlja Jehovu pred izraelskim narodom i egipatskim faraonom, mislio je da nije sposoban za to. Zašto? Zato što nije bio dobar govornik; možda je imao neku govornu manu (2. Mojs. 4:10; 6:12). Mojsije se pokušao izvući izgovorima, ali Bog ih nije prihvatio. Jehova je s njim poslao Arona da bude govornik, ali je i Mojsiju pomogao da postane dobar govornik. Mojsije je često i na upečatljiv način govorio ne samo pojedincima ili malim grupama nego i cijelom narodu (5. Mojs. 1:1-3; 5:1; 29:2; 31:1, 2, 30; 33:1). Ako savjesno učiniš svoj dio i osloniš se na Jehovu Boga, i ti ćeš mu moći svojim govorom donositi čast.

U GOVORU je važno napraviti stanke na odgovarajućim mjestima. To vrijedi bilo da iznosiš predavanje bilo da razgovaraš samo s jednom osobom. Bez stanki govor neće zvučati kao jasno izražavanje misli već kao da je netko uključio govorni aparat. Odgovarajuće stanke čine tvoj govor jasnijim. Osim toga, zahvaljujući njima glavne točke govora mogu ostaviti trajan utisak.

Kako odrediti gdje treba napraviti stanku? Koliko bi stanke trebale trajati?

Stanke zbog interpunkcijskih znakova. Interpunkcijski znakovi važan su dio pismenog izražavanja. Oni mogu pokazati gdje završava neka izjava ili pitanje. U nekim jezicima njima se ističu citati. Neki interpunkcijski znakovi pokazuju kako se određeni dio rečenice odnosi prema njenim drugim dijelovima. Kad osoba čita u sebi, vidi interpunkcijske znakove. No kad glasno čita drugima, svojim glasom mora prenijeti značenje svakog interpunkcijskog znaka koji se pojavljuje u pisanom tekstu. (Daljnje informacije potraži u prvoj lekciji, “Točno čitanje”.) Ukoliko se ne napravi stanka tamo gdje to zahtijeva neki interpunkcijski znak, drugima će možda biti teško razumjeti što čitaš ili će se zbog toga čak i iskriviti značenje teksta.

Osim interpunkcijskih znakova, način na koji se izražavaju misli u nekoj rečenici pokazat će nam gdje je prikladno napraviti stanku. Jedan je poznati muzičar jednom rekao: “Ja u notama nisam bolji od mnogih drugih pijanista. No stanke između nota, e, tu se krije umjetnost.” S govorenjem je slično. Prikladne će stanke pridonijeti tome da dobro pripremljeno gradivo ljepše zvuči i istaknut će njegovu važnost.

Dok se budeš pripremao za javno čitanje, možda ćeš vidjeti da je dobro u tekst koji ćeš čitati staviti određene oznake. Povuci vertikalnu crtu tamo gdje treba napraviti kratku stanku, možda samo na trenutak zastati kao da oklijevaš što reći. Dvjema vertikalnim crtama označi dužu stanku. Budeš li vidio da neki izraz teško čitaš i da stalno radiš stanku na krivom mjestu, nekakvom oznakom poveži one riječi koje tvore taj težak izraz. Zatim ga pročitaj od početka do kraja. Mnogi iskusni govornici postupaju tako.

Stanke u svakodnevnom govoru obično nisu problem, jer uglavnom znaš što želiš reći. Ipak, ako već po navici svako toliko radiš stanke ne obraćajući pažnju na to zahtijeva li to neka misao ili ne, tvoj govor neće biti ni dovoljno snažan ni jasan. Prijedlozi za poboljšanje nalaze se u četvrtoj lekciji, “Tečno izlaganje”.

Stanke prilikom prelaska na novu misao. Kad s jedne glavne misli prelaziš na drugu, stankom možeš slušateljima dati vremena da razmisle, prepoznaju promjenu misli i prilagode joj se te da bolje shvate sljedeću misao koju ćeš iznijeti. Napraviti stanku prilikom prijelaza s jedne misli na drugu jednako je važno kao i usporiti korak kad iz jedne ulice skrećeš u drugu.

Neki govornici brzo prelaze s jedne na drugu misao i pritom ne prave stanke zato što, između ostalog, nastoje obraditi previše gradiva. Ta je navika kod nekih odraz njihovog svakodnevnog govora. Možda svi oko njih govore na sličan način. No to nije put do kvalitetnog poučavanja. Ako želiš reći nešto što je vrijedno da se čuje i zapamti, onda uzmi dovoljno vremena kako bi tu misao jasno istaknuo. Imaj na umu da su stanke neophodno potrebne ako želiš da slušatelji jasno razumiju misli tvog govora.

Ako ćeš iznositi govor na temelju predloška, gradivo trebaš sastaviti tako da se jasno vidi gdje napraviti stanku između glavnih točaka. Ukoliko ćeš čitati gotovo predavanje, označi prijelaze s jedne glavne misli na drugu.

Stanke koje označavaju prijelaz s jedne misli na drugu obično su dulje nego stanke zbog interpunkcijskih znakova — ali ne tako dugačke da zbog njih izlaganje postane razvučeno. Predugačke stanke ostavljaju dojam da se nisi dobro pripremio i da se pokušavaš sjetiti što sljedeće reći.

Stanke za naglašavanje. Stanke za naglašavanje često mogu doprinijeti izražajnosti, one prethode izjavi ili pitanju koji se iznose s nešto snažnijim osjećajima ili ih slijede. Takve stanke slušateljima daju priliku da razmisle o onome o čemu se upravo govorilo ili da pobude zanimanje za ono što slijedi. Te dvije metode nisu jednake. Odredi koja je prikladna za određenu situaciju. No imaj na umu da stanke za naglašavanje treba koristiti samo kod doista značajnih izjava. U protivnom će se vrijednost tih izjava izgubiti.

Kad je Isus u sinagogi u Nazaretu naglas čitao iz Pisama, djelotvorno je koristio stanke. Najprije je iz svitka proroka Izaije pročitao kakav ga zadatak očekuje. Ali prije nego je objasnio primjenu tih riječi, smotao je svitak, vratio ga poslužitelju i sjeo. Zatim je, u trenutku kad su oči svih u sinagogi bile uprte u njega, rekao: “Danas se ovaj odlomak iz Pisma koji ste upravo čuli ispunio” (Luka 4:16-21).

Stanke kad to nalažu okolnosti. Ponekad se desi da u govoru trebaš napraviti stanku zbog nekih smetnji. Naprimjer, buka koju stvara promet ili dijete koje plače može te ometati u razgovoru sa stanarom u službi propovijedanja. Ako na mjestu gdje se održava sastanak buka nije prevelika, možda ćeš moći nastaviti budeš li govorio malo glasnije. No ako je buka dosta velika i traje duže, moraš napraviti stanku. Slušatelji te ionako neće čuti. Zato koristi odgovarajuće stanke s ciljem da slušateljima pomogneš izvući punu korist iz dobrih misli koje im želiš reći.

Stanke koje slušateljima daju vremena da reagiraju. Premda možda iznosiš točku u kojoj nije predviđeno da slušatelji komentiraju, važno je dozvoliti im da reagiraju, ne komentarom, već u mislima. Ako postaviš pitanja koja slušatelje trebaju navesti na razmišljanje, a ne napraviš dovoljno dugu stanku, ta će pitanja izgubiti svoju stvarnu vrijednost.

Naravno, stanke nisu važne samo kad govoriš s podija nego i kad svjedočiš drugima. Neki ljudi kao da nikad ne prave stanke. Ako je to i tvoj problem, marljivo se trudi razvijati tu osobinu. Tako ćeš poboljšati kvalitetu svojih razgovora i službe propovijedanja. Stanka je trenutak šutnje i točno je kad se kaže da taj trenutak nakratko prekida govor, naglašava misli, privlači pažnju i godi uhu.

Svakodnevni razgovori dvosmjerna su izmjena misli. Drugi će biti spremniji slušati ako i ti slušaš njih te pokažeš zanimanje za ono što govore. Zbog toga trebaš napraviti dovoljno dugu stanku koja će im omogućiti da se izraze.

U službi propovijedanja svjedočenje je često djelotvornije ako s osobom razgovaramo. Mnogi Svjedoci smatraju da je, nakon što pozdrave osobu, dobro reći o čemu žele razgovarati, a zatim postave neko pitanje. Tada naprave stanku da bi osobi dali priliku da odgovori, nakon čega uzimaju u obzir što je rekla. Tijekom razgovora možda stanaru daju više prilika da izrazi svoje mišljenje. Znaju da obično mogu bolje pomoći osobi ako znaju njene stavove o onome o čemu razgovaraju (Priče 20:5).

Dakako, neće svi pozitivno reagirati na naša pitanja. No to Isusa nije spriječilo da napravi dovoljno duge stanke kojima je čak i svojim protivnicima davao priliku da govore (Mar. 3:1-5). Ukoliko se osobi dozvoli da nešto kaže, time je se potiče na razmišljanje i ona zbog toga može otkriti što joj je u srcu. Ustvari, jedan od ciljeva naše službe je potaknuti ljude na iskrenu reakciju, a to činimo prenoseći im važne misli iz Božje Riječi u vezi s kojima oni moraju donijeti određene odluke (Hebr. 4:12).

Korištenje odgovarajućih stanki u službi pravo je umijeće. Kad se stanke koriste djelotvorno, misli se prenose jasnije i često ih se bolje pamti.

KOD govora ili glasnog čitanja nije važno samo točno izgovoriti pojedine riječi nego i naglasiti ključne riječi i izraze kojima se izražavaju misli tako da se jasno razumije poruku.

Da bi se ispravno naglasio smisao nije dovoljno samo jače istaknuti nekoliko riječi ili čak mnogo njih. Moraju se naglasiti prave riječi. Ukoliko se naglase pogrešne riječi, slušatelji mogu početi razmišljati o drugim stvarima jer im nije jasno o čemu govoriš. Ako govornik ne naglasi pravi smisao, onda čak i nekim poučnim gradivom neće uspjeti u dovoljnoj mjeri motivirati slušatelje.

Naglašavanje se može postići raznim metodama koje se često kombiniraju, kao što su: glasniji govor, unošenje više osjećaja u govor, sporiji i odmjereni tempo, stanka prije ili poslije neke izjave (ili i prije i poslije nje), geste i mimika. U nekim jezicima riječi se mogu naglasiti tišim govorom ili povisivanjem glasa. Uzmi u obzir gradivo i okolnosti kako bi odredio koja bi od ovih metoda bila najprikladnija.

Prilikom odabira riječi koje namjeravaš naglasiti razmotri sljedeće faktore: (1) Riječi koje u nekoj rečenici treba posebno naglasiti nisu određene samo ostatkom rečenice nego i širim kontekstom. (2) Naglašavanjem se može istaknuti neku novu misao, neovisno o tome radi li se o glavnoj točki ili samo o prijelazu s jedne misli na drugu. Pored toga, naglašavanjem se može privući pažnja na zaključak nakon određenog slijeda argumenata. (3) Govornik može naglasiti neke misli s ciljem da pokaže kakav je njegov stav prema onome o čemu govori. (4) Naglašavanjem se može pokazati koje su glavne točke nekog govora.

Da bi ovim metodama mogao ciljano naglasiti neke misli, govornik ili onaj tko čita pred slušateljima mora najprije sam jasno razumjeti gradivo i iskreno željeti da ga slušatelji usvoje. U Nehemiji 8:8 izvještava se sljedeće o pouci koja se pružala u Ezrinim danima: “Čitahu knjigu, zakon Božji, razgovijetno, i razlagahu smisao, te se razumijevaše što se čitaše.” Sasvim je očito da su oni koji su tom prilikom čitali i objašnjavali Božji Zakon shvatili koliko je važno pomoći slušateljima da shvate smisao onoga što se čitalo, da to zapamte i zatim primijene u praksi.

Što može biti problem. Većina ljudi u svakodnevnoj komunikaciji može jasno izraziti svoje mišljenje. No kad čitaju nečiji tekst, možda im je teško odrediti koje riječi i izraze treba naglasiti. Rješenje leži u jasnom razumijevanju gradiva. To znači da tekst treba pažljivo proučiti. Zato se trebaš dobro pripremiti kad te se zamoli da na skupštinskom sastanku čitaš neko gradivo.

Neki ljudi umjesto da ciljano naglašavaju određene misli, riječi ističu takozvanim “periodičnim naglašavanjem”. Oni naglašavaju riječi u prilično pravilnim razmacima, ali pritom ne obraćaju pažnju na to ima li takvo naglašavanje smisla ili ne. Drugi naglašavaju pomoćne riječi, stavljajući možda prevelik naglasak na prijedloge i veznike. Kad se naglašavanjem ne razjašnjava neka misao, ono se u govoru lako ustali kao nešto što odvraća pažnju.

U nastojanju da naglase određene detalje u govoru neki govornici počnu govoriti glasnije, zbog čega slušatelji mogu steći dojam da ih se ukorava. Naravno, to rijetko kad donosi dobre rezultate. Neprirodnim naglašavanjem govornik može ostaviti utisak da ponižava slušatelje. Koliko je samo bolje jednostavno im se obratiti s puno ljubavi i pomoći im da shvate kako ono o čemu se govori ima biblijski temelj te je razumno!

Kako se poboljšati. Osoba koja ima problema s ciljanim naglašavanjem često toga nije svjesna. Netko joj drugi možda treba skrenuti pažnju na to. Ako se u tome trebaš poboljšati, nadglednik škole će ti pomoći. Isto tako, bez ustezanja se obrati za pomoć bilo kojem dobrom govorniku. Zamoli ga da te pažljivo sluša dok čitaš i govoriš te da ti da savjet kako se možeš poboljšati.

U početku ćeš možda dobiti savjet da vježbaš na temelju nekog članka iz Kule stražare. Sigurno će ti se kazati da analiziraš pojedine rečenice ne bi li utvrdio koje riječi ili izraze treba naglasiti radi lakšeg shvaćanja smisla. Možda te se podsjeti da naročitu pažnju posvetiš riječima napisanim u kurzivu. Imaj na umu da su riječi u rečenici međusobno povezane. Često se treba naglasiti određenu grupu riječi, a ne samo jednu riječ. U nekim jezicima potrebno je da učesnici pažljivije razmotre kako dijakritički znakovi utječu na ciljano naglašavanje.

Možda dobiješ savjet da razmotriš širi kontekst, a ne samo jednu rečenicu, a to može biti sljedeći korak k ispravnom naglašavanju. Koja je ključna misao čitavog odlomka? Kako bi ona trebala utjecati na to što ćeš naglasiti u pojedinim rečenicama? Pogledaj naslov članka i podnaslove tiskane masnim slovima. Kako oni određuju koje ćeš izraze naročito naglasiti? Sve ovo treba uzeti u obzir. Ali pazi da ne stavljaš prejak naglasak na previše riječi.

Bez obzira na to hoćeš li govoriti svojim riječima ili ćeš čitati neki tekst, možda dobiješ savjet da razmotriš kako iznošenje određenih argumenata utječe na ciljano naglašavanje. Trebaš znati gdje završava neko obrazloženje i gdje se s jedne važne misli prelazi na drugu. Slušatelji će biti zahvalni ako im u izlaganju ukažeš na takva mjesta. To se može učiniti naglašavajući izraze kao što su prije svega, zatim, na koncu, tako i razumije se da.

Osim toga, dobit ćeš savjet da usmjeriš pažnju na misli koje trebaš izgovoriti s posebnim osjećajima. Da bi to postigao, možeš naglasiti riječi kao naprimjer vrlo, apsolutno, nikako, nezamislivo, važno i uvijek. Takvo izlaganje može utjecati na stav slušatelja prema onome o čemu govoriš. O tome će više riječi biti u 11. lekciji, “Srdačnost i osjećajnost”.

Da bi ispravnije naglašavao smisao, trebaš jasno imati na umu i koje glavne točke želiš da slušatelji zapamte. Više riječi o tome bit će u 7. lekciji, “Istaknuti glavne misli”, u kojoj se govori o javnom čitanju, te u 37. lekciji, “Istaknuti glavne točke govora”, u kojoj je riječ o držanju javnog govora.

Ukoliko želiš poboljšati kvalitetu službe propovijedanja, naročitu pažnju obrati čitanju biblijskih redaka. Stvori si naviku da se pitaš: ‘Zašto čitam ovaj redak?’ Kad se poučava druge, ponekad je potrebno više nego samo točno izgovoriti riječi. Ni unošenje određenih osjećaja u čitanje nije uvijek dovoljno. U slučaju da odgovaraš na neko pitanje ili nekoga poučavaš o osnovnim istinama, dobro je da u retku naglasiš riječi ili izraze koji podupiru ono o čemu govoriš. U protivnom je lako moguće da osoba kojoj čitaš neće shvatiti što joj želiš reći.

Budući da ciljano naglašavanje znači posebno istaknuti određene riječi i izraze, neiskusan bi govornik mogao biti sklon tome da ih naglašava prejako. Rezultat takvog naglašavanja bio bi sličan slušanju nekoga tko tek uči svirati muzički instrument. Međutim, uz više vježbe pojedine će “note” jednostavno postati dio “melodije”, lijepe za slušanje.

Nakon što naučiš osnove, moći ćeš napredovati promatrajući iskusne govornike. Brzo ćeš shvatiti što se može postići različitim stupnjevima naglašavanja. Osim toga, vidjet ćeš koliko je važno koristiti različite metode naglašavanja kako bi pojasnio ono što govoriš. Budeš li u čitanju ili govoru ciljano naglašavao određene misli, time ćeš uvelike pridonijeti kvaliteti svog izlaganja.

Nemoj se zadovoljiti time da o naglašavanju naučiš tek ono najosnovnije. Da bi tvoj govor bio kvalitetan, nastavi raditi na naglašavanju sve dok ne ovladaš njime do te mjere da zvuči prirodno uhu slušatelja.

DOBAR čitač pogledom obuhvaća više od jedne rečenice, pa čak i više od odlomka u kojem se ta rečenica nalazi. Kad čita, u mislima ima glavne točke čitavog teksta koji iznosi. Na temelju toga odlučit će što u tekstu treba istaknuti.

Ukoliko se ne primjenjuje to načelo, u izlaganju se neće prepoznati glavne misli. Nijedna se misao neće jasno isticati. Nakon izlaganja možda će biti teško sjetiti se neke važne točke.

Ako se naglašavanju glavnih misli pokloni dovoljno pažnje, čitanje nekog biblijskog izvještaja često će biti puno upečatljivije. Takvim se naglašavanjem može pridati veću važnost odlomcima koje se čita na biblijskom studiju ili nekom skupštinskom sastanku. Pored toga, naglašavanje glavnih misli posebno je važno kad se iznosi gotovo predavanje, kao što je to ponekad slučaj na našim kongresima.

Kako to učiniti. Ponekad ćeš u školi dobiti zadatak da pročitaš neki dio Biblije. Što treba istaknuti? Ukoliko se u gradivu koje ćeš čitati sve okreće oko neke glavne misli ili važnog događaja, dobro je da to i istakneš.

Bez obzira na to je li dio koji ćeš čitati poezija ili proza, jesu li to mudre izreke ili štivo pripovjednog stila, slušatelji će imati koristi budeš li čitao dobro (2. Tim. 3:16, 17). Da bi mogao dobro čitati, moraš razmišljati o tekstu koji ćeš čitati i o slušateljima.

Što trebaš istaknuti kao glavne misli kad na nekom biblijskom studiju ili skupštinskom sastanku glasno čitaš tekst neke publikacije? Neka ti odgovori na tiskana pitanja u publikaciji budu glavne misli. Pored toga, istakni one misli koje su povezane s podnaslovom koji je tiskan masnim slovima.

Nije preporučljivo da se navikneš sastavljati predavanja od riječi do riječi i onda ih samo pročitati u skupštini. No ponekad se na kongresu čitaju već gotova predavanja kako bi se na svim kongresima iste misli iznijele na jednak način. Da bi govornik istaknuo glavne misli nekog gotovog predavanja, najprije mora pažljivo analizirati tekst. Koje su točke glavne? On ih treba prepoznati. Glavne točke nisu samo misli koje govornik smatra interesantnima. To su ključne misli koje su zapravo srž nekog teksta. U gotovom se predavanju ponekad kratkim osvrtom na glavnu misao uvodi razrada određene teme ili argumentacija. Češći je slučaj da se nekom snažnom izjavom zaključi iznošenje određenih dokaza. Govornik bi trebao označiti takve ključne misli kad ih pronađe u gotovom predavanju. Takvih misli obično ima samo nekoliko, vjerojatno ne više od četiri ili pet. Zatim treba vježbati čitanje, tako da i slušatelji mogu lako prepoznati te misli. To su ključne misli govora. Ukoliko se u izlaganju glavne misli istaknu na prikladan način, veća je vjerojatnost da će ih slušatelji i zapamtiti. To bi trebao biti govornikov cilj.

Postoje razni načini kako govornik može naglašavanjem pomoći slušateljima da prepoznaju glavne misli govora. On može govoriti s više oduševljenja, promijeniti tempo govorenja, govoriti osjećajnije ili s prikladnim gestama, a to su samo neke metode.