Odakle potječe ta zabluda?

“Ranokršćanski filozofi preuzeli su grčku predodžbu o besmrtnosti duše. Smatrali su da je Bog stvorio dušu i udahnuo je u tijelo prilikom začeća” (The New Encyclopaedia Britannica, 1988, svezak 11, stranica 25).

Što kaže Biblija?

“Duša koja griješi, ona će poginuti” (Ezekijel 18:4, Šarić).

Biblija o stvaranju prve ljudske duše kaže: “Jehova Bog načinio je čovjeka od praha zemaljskoga i udahnuo mu u nosnice dah života, i čovjek je postao živa duša [hebrejski: nefeš]” (1. Mojsijeva 2:7).

Hebrejska riječ nefeš, koja se često prevodi izrazom “duša”, doslovno znači “stvorenje koje diše”. Kad je Bog stvarao prvog čovjeka Adama, nije u njega udahnuo besmrtnu dušu, nego životnu silu koja se podržava disanjem. Stoga se izraz “duša” u biblijskom smislu odnosi na cijelo živo biće. Duša koja ostane bez životne sile, koju daje Bog, umire (1. Mojsijeva 3:19; Ezekijel 18:20).

Učenje o besmrtnosti duše potaknulo je sljedeća pitanja: Kamo duše odlaze nakon smrti? Što se događa s dušama zlih ljudi? Kad su oni koji se izjašnjavaju kao kršćani prihvatili učenje o besmrtnosti duše, to ih je navelo da prihvate još jednu zabludu — učenje o paklu.

Usporedite sljedeće biblijske retke: Propovjednik 3:19; Matej 10:28; Djela apostolska 3:23

Odakle potječe ta zabluda?

“Od svih starogrčkih filozofa Platon je izvršio najveći utjecaj na tradicionalno gledište o paklu” (Histoire des enfers [Povijest pakla], Georges Minois).

“Od sredine 2. stoljeća kršćani koji su donekle bili upućeni u grčku filozofiju sve su više osjećali potrebu da svoju vjeru objasne drugima koristeći se filozofskim pojmovima (...). Filozofski pravac koji im se učinio najprikladnijim bio je platonizam [odnosno Platonovo učenje]” (The New Encyclopaedia Britannica, 1988, svezak 25, stranica 890).

“Crkva u svom naučavanju potvrđuje opstojnost pakla i njegovu vječnost. Duše onih koji umiru u smrtnom grijehu odmah nakon smrti silaze u pakao, gdje trpe paklene muke, ‘vječni oganj’. Glavna se paklena muka sastoji u vječnom odjeljenju od Boga” (Katekizam Katoličke crkve, izdanje iz 1994, stranica 278).

Što kaže Biblija?

“Živi znaju, da im treba umrijeti, a mrtvi ne znaju ništa. (...) U Šeolu, kamo ideš, nema ni rada, ni uviđavnosti, ni znanja, ni mudrosti” (Propovjednik 9:5, 10, Grubišić).

Hebrejska riječ šeol, koja se odnosi na “prebivalište mrtvih”, u nekim se prijevodima Biblije prevodi riječju “pakao”. Što nam upravo citirane riječi iz Biblije otkrivaju o stanju mrtvih? Muče li se oni u šeolu kako bi iskupili svoje grijehe? Ne, jer oni “ne znaju ništa”. Upravo je zbog toga patrijarh Job, koji je jako patio zbog teške bolesti, preklinjao Boga da ga ‘zaštiti u paklu [hebrejski: šeol]’ (Job 14:13, Škarić). Kakvog bi smisla imala njegova molba kad bi šeol bio mjesto vječnih muka? U biblijskom smislu, izraz “pakao” jednostavno označava mjesto kamo odlaze mrtvi i gdje nema nikakve aktivnosti.

Slažete li se da je ta definicija pakla logičnija i da je u skladu s Biblijom? Kakav bi to užasan zločin čovjek trebao počiniti da navede Boga punog ljubavi da ga muči u čitavu vječnost? (1. Ivanova 4:8). No ako Biblija ne uči da zli odlaze u pakao, uči li da dobri ljudi odlaze na nebo?

Usporedite sljedeće biblijske retke: Psalam 146:3, 4; Djela apostolska 2:25-27; Rimljanima 6:7, 23

Odakle potječe ta zabluda?

Nakon smrti Isusovih apostola, koji su umrli do kraja prvog stoljeća, rani crkveni oci stekli su velik ugled. Opisujući njihova učenja, jedna enciklopedija navodi: “Većina [crkvenih otaca] naučavala je da duša odvojena od tijela dobiva nebesko blaženstvo odmah nakon potrebnog očišćenja, koje usljeđuje nakon smrti” (New Catholic Encyclopedia, 2003, svezak 6, stranica 687).

Što kaže Biblija?

“Sretni su krotki, jer će naslijediti zemlju” (Matej 5:5).

Iako je svojim učenicima obećao da će im “pripremiti mjesto” na nebu, Isus im je dao do znanja da onamo neće ići svi pravedni ljudi (Ivan 3:13; 14:2, 3). Ustvari, on se molio da se Božja volja vrši “kako na nebu tako i na zemlji!” (Matej 6:9, 10). Dakle pravedni ljudi mogu se nadati jednoj od dvije moguće nagrade. Manji broj kršćana vladat će s Kristom na nebu, no većina će živjeti zauvijek na Zemlji (Otkrivenje 5:10).

S vremenom je rana Crkva drugačije počela gledati na svoju ulogu na Zemlji. Do čega je to dovelo? “Crkva kao institucija sve je više zauzimala mjesto dugoočekivanog Kraljevstva Božjeg”, navodi The New Encyclopaedia Britannica. Crkva je počela učvršćivati svoju vlast tako što se sve više uplitala u politiku, zanemarujući time Isusove riječi koje jasno pokazuju da njegovi sljedbenici ne smiju biti “dio svijeta” (Ivan 15:19; 17:14-16; 18:36). Pod utjecajem rimskog cara Konstantina Crkva se odrekla nekih svojih vjerovanja, a jedno od njih odnosilo se na samu prirodu Boga.

Usporedite sljedeće biblijske retke: Psalam 37:10, 11, 29; Ivan 17:3; 2. Timoteju 2:11, 12

Odakle potječe ta zabluda?

“Mogao bi se dobiti dojam da je dogma o Trojstvu zapravo nastala krajem četvrtog stoljeća. U određenom smislu, to je točno (...). Formulacija ‘jedan Bog u tri Osobe’ nije se posve afirmirala i zasigurno se nije posve uklopila u kršćanski život i ispovijest vjere sve do kraja četvrtog stoljeća” (New Catholic Encyclopedia, 1967, svezak 14, stranica 299).

“Nicejskim koncilom koji je počeo zasjedati 20. svibnja 325. predsjedao je sam Konstantin, aktivno je vodio rasprave te je osobno predložio (...) ključnu formulaciju koja opisuje odnos Krista i Boga, naime da je Sin ‘istobitan s Ocem’. (...) To je vjerovanje usvojeno na koncilu. Naime zbog straha od cara, svi su biskupi, osim dvojice, potpisali tekst tog vjerovanja, a mnogi su to učinili protiv svog uvjerenja” (Encyclopaedia Britannica, 1970, svezak 6, stranica 386).

Što kaže Biblija?

“[Stjepan], pun Duha Svetoga, uprije pogled u nebo i ugleda slavu Božju i Isusa gdje stoji zdesna Bogu pa reče: ‘Evo vidim nebesa otvorena i Sina Čovječjega gdje stoji zdesna Bogu’” (Djela apostolska 7:55, 56, Jeruzalemska Biblija).

Što je ta vizija otkrila? Ispunjen Božjim duhom, odnosno silom kojom se Bog služi, Stjepan je vidio Isusa kako “stoji zdesna Bogu”. Očito je da Isus nakon uskrsnuća na nebo nije postao Bog, nego duhovno biće različito od Boga. U navedenim biblijskim recima nigdje se ne spominje da se uz Boga nalazi neka treća osoba. Dominikanski svećenik Marie-Émile Boismard pokušao je pronaći biblijske retke koji bi poduprli dogmu o Trojstvu. Međutim u svojoj knjizi À l’aube du christianisme—La naissance des dogmes, koja govori o nastanku crkvenih dogmi, napisao je: “Tvrdnja da postoje tri osobe u jednom Bogu (...) ne može se pročitati nigdje u Novom zavjetu.”

Konstantin je zagovarao dogmu o Trojstvu s ciljem da prekine rasprave koje su se u četvrtom stoljeću vodile unutar Crkve. No ta je dogma potaknula još jedno pitanje: Je li Marija, žena koja je rodila Isusa, uistinu “Majka Božja”?

Usporedite sljedeće biblijske retke: Matej 26:39; Ivan 14:28; 1. Korinćanima 15:27, 28; Kološanima 1:15, 16