Prosinac

Možemo učiniti puno štete ako ne kontroliramo svoj jezik. Naprimjer, ako upoznaš nekoga tko živi u zemlji u kojoj je djelovanje Jehovinih svjedoka zabranjeno, dođeš li u iskušenje da ga pitaš pojedinosti o tome kako se ondje odvija naše djelo? Naravno, pritom nemaš nikakve loše namjere. Mi volimo svoju braću i zanima nas što se s njima događa. Osim toga, molimo se za njih i želimo znati što konkretno možemo spomenuti u svojim molitvama. Međutim, u spomenutoj situaciji trebamo se suzdržati od pitanja. Ako bismo vršili pritisak na nekoga tko ima povjerljive informacije, ne bismo pokazivali ljubav ni prema toj osobi ni prema svojim suvjernicima koji žive u toj zemlji jer bi ih onaj tko otkrije povjerljive informacije mogao time dovesti u opasnost. Nitko od nas sigurno ne bi htio dodatno otežavati situaciju u kojoj se nalaze naša braća i sestre u zemljama gdje je naše djelo zabranjeno. S druge strane, ako služimo u takvoj zemlji, sigurno nećemo otkrivati pojedinosti o tome kako Jehovini svjedoci ondje propovijedaju, održavaju sastanke i izvršavaju druge teokratske aktivnosti (w20.03 12:11-12).

Bog nije želio da ljudi umiru. No da bi mogli živjeti vječno, Adam i Eva morali su biti poslušni Jehovi, koji im je dao jednu jednostavnu zapovijed: “S drveta spoznaje dobra i zla ne smiješ jesti, jer u onaj dan u koji okusiš s njega, sigurno ćeš umrijeti” (Post. 2:16, 17). A onda je na scenu stupio Sotona. Posluživši se zmijom, obratio se Evi i rekao riječi iz današnjeg citata. Nažalost, ona je povjerovala toj laži i okusila plod. Kasnije je to isto učinio i Adam (Post. 3:6). Tako su ljudi postali grešni i smrtni (Rim. 5:12). Adam i Eva na koncu su umrli, baš kao što je Bog i rekao. No Sotona nije prestao širiti laži o smrti. S vremenom je izmislio i neke druge laži, naprimjer učenje da čovjekovo materijalno tijelo umire, ali da neki dio njega nastavlja živjeti u duhovnom području. Ta laž u svojim različitim oblicima sve do dan-danas drži u zabludi nebrojene milijune ljudi (1. Tim. 4:1; w19.04 16:3-4).

Djeca nemaju razvijenu sposobnost razmišljanja i prosuđivanja kao odrasli te nisu uvijek u stanju prepoznati i izbjeći opasnost. Zato su lak plijen lukavim napasnicima. Oni im govore laži, naprimjer da je dijete samo krivo što ga se zlostavlja, da mora skrivati što se događa, da nitko neće mariti niti mu povjerovati ako prijavi zlostavljanje ili da su spolne radnje između odrasle osobe i djeteta sasvim normalne i izraz iskrene ljubavi. Takve pakosne laži mogu iskriviti djetetov način razmišljanja i ponekad trebaju proći godine da shvati što je istina. Zlostavljano dijete može odrastati u uvjerenju da je oštećeno, prljavo i nedostojno ljubavi i utjehe. Stoga nije nikakvo čudo što spolno zlostavljanje može prouzročiti trajne posljedice. Živimo u posljednjim danima, kad su mnogi “bezosjećajni prema drugima”, a “zli ljudi i varalice [napreduju] sa zla na gore” (2. Tim. 3:1–5, 13; w19.05 20:7-8).

Na koje je načine Isus poučavao? Kao prvo, poučavao je riječima. One su imale veliku snagu zato što je Isus otkrio ljudima istinu o Bogu, pokazao im što je pravi smisao života i ukazao na Božje Kraljevstvo kao jedino rješenje za sve probleme (Luka 24:19). Osim toga, Isus je poučavao primjerom. Svojim načinom života pokazao je svojim sljedbenicima kako trebaju živjeti (Ivan 13:15). Kada je Isus poučavao? Tijekom svoje službe na Zemlji (Mat. 4:23). Osim toga, poučavao je svoje sljedbenike i kratko nakon što je uskrsnuo. Naprimjer, pojavio se čitavoj grupi njih – možda ih je bilo preko 500 – i dao im zapovijed da čine učenike (Mat. 28:19, 20; 1. Kor. 15:6). Kao poglavar skupštine, nastavio je poučavati svoje učenike i nakon što se vratio na nebo. Primjerice, oko 96. godine uputio je apostola Ivana da ohrabri i savjetuje pomazane kršćane (Kol. 1:18; Otkr. 1:1; w19.05 18:4-5).

U današnje vrijeme potrebno je mnogo truda da bi se zaradilo za život. Mnoga naša braća moraju provesti puno vremena na poslu samo da bi zbrinula osnovne potrebe svoje obitelji. Mnogi drugi svaki dan i po nekoliko sati potroše na putovanje do radnog mjesta ili pak rade neki težak fizički posao. Na kraju dana ta su vrijedna braća i sestre toliko iscrpljeni da više nemaju energije za proučavanje. No činjenica je da moramo odvojiti vrijeme za proučavanje, i to za kvalitetno proučavanje Božje Riječi i naših kršćanskih publikacija. O tome ovisi naš odnos s Jehovom i naš vječni život! (1. Tim. 4:15, 16). Neki svaki dan ustaju ranije kako bi u miru proučavali Bibliju i razmišljali o njoj dok su još svježi i odmorni. Drugi za to odvajaju nešto vremena na kraju dana, kad im ništa drugo ne odvlači pažnju (w19.05 22:1-2).

Takve promjene ne događaju se preko noći niti usljeđuju automatski, bez puno truda. Možda ćemo se morati godinama svim silama truditi da to postignemo (2. Petr. 1:5). Moramo davati sve od sebe kako bismo se promijenili iznutra. Molitva je prvi važan korak. Dobro je da se molimo poput psalmista: “Stvori u meni čisto srce, Bože, i stavi u mene novi duh, duh postojan!” (Psal. 51:10). Trebamo priznati da se moramo iz temelja promijeniti i zatim zamoliti Jehovu da nam pomogne u tome. Razmišljanje je drugi važan korak. Kad svaki dan pažljivo čitamo Božju Riječ, moramo uzeti vremena da bismo duboko razmišljali o njoj te prepoznali kod sebe misli i osjećaje koje trebamo promijeniti (Psal. 119:59; Hebr. 4:12; Jak. 1:25). Ako nas privlače neke ljudske ideje ili gledišta, važno je da to uočimo. Trebamo iskreno priznati svoje slabosti i učiniti sve što je u našoj moći kako bismo ih nadvladali (w19.06 24:1, 10-12).

Kad donosiš odluke, odredi vrijeme kad ćeš učiniti ono što si odlučio i zatim se drži tog plana. Nemoj čekati da dođe savršeni trenutak jer on vjerojatno nikad neće doći (Prop. 11:4). Nemoj dopustiti manje važnim stvarima da ti ukradu vrijeme i energiju koje bi trebao uložiti u ono što je najvažnije (Filip. 1:10). Ako je moguće, odaberi vrijeme kad je najmanja vjerojatnost da će te drugi prekidati u tome što radiš. Reci im da ti je potreban mir kako bi se mogao koncentrirati. Možda bi čak bilo dobro da isključiš telefon i da e-mailove i poruke s društvenih mreža pročitaš kasnije. Rezultati koje ćeš postići kad učiniš ono što si naumio mogu se usporediti s dolaskom na odredište putovanja. Ako ti je jako stalo da dođeš do odredišta, nastavit ćeš putovanje čak i ako je neka cesta zatvorena, pa moraš krenuti drugim putem. Slično tome ako se fokusiramo na ishod svojih odluka, nećemo lako odustati ako naiđemo na neke prepreke ili ako moramo krenuti nekim zaobilaznim putem (Gal. 6:9; w19.11 48:17-18).

Na čemu se treba temeljiti tvoja odluka da se krstiš? Temeljitim proučavanjem Biblije saznao si puno toga o Jehovi – o njegovoj osobnosti i načinu postupanja. To što si naučio o njemu dirnulo te u srce i potaknulo da ga jako zavoliš. Tvoja odluka da se krstiš mora se prvenstveno temeljiti na ljubavi prema Jehovi. Osim toga, tvoja odluka da se krstiš treba se temeljiti i na biblijskim istinama koje si prihvatio. Razmotri ono što je Isus rekao kad je svojim sljedbenicima dao zapovijed da čine učenike (Mat. 28:19, 20). Prema tim Isusovim riječima, oni koji se krste moraju to učiniti “u ime Oca i Sina i svetog duha”. Što to znači? Moraš svim srcem vjerovati u istinita biblijska učenja o Jehovi, o njegovom Sinu, Isusu, i o svetom duhu. Ta učenja imaju veliku snagu i mogu te dirnuti duboko u srce (w20.03 11:8-9).

Jehova je poslao anđele ne samo da upozore Lota nego i da mu pomognu pobjeći iz Sodome prije nego što bude uništena (Post. 19:12–14, 17). I mi ćemo možda trebati upozoriti brata ako vidimo da srlja u probleme. Čak i ako nije spreman odmah primijeniti biblijske savjete, trebamo biti strpljivi s njim. Budimo poput ona dva anđela. Nemojmo brzo odustati i udaljiti se od svog brata, nego učinimo sve što je u našoj moći kako bismo mu pružili konkretnu pomoć (1. Ivan. 3:18). Možda ćemo ga trebati, slikovito govoreći, uzeti za ruku i pomoći mu da primijeni savjete iz Božje Riječi. Jehova se mogao fokusirati na Lotove mane. No nije to učinio. Kasnije je nadahnuo apostola Petra da za Lota napiše da je bio pravednik (Psal. 130:3). Možemo li i mi gledati na druge onako kako je Jehova gledao na Lota? Ako se usredotočimo na dobre osobine svojih suvjernika, imat ćemo više strpljenja s njima. A oni će tada lakše prihvatiti našu pomoć (w19.06 26:6-7).

Ako u tvojoj zemlji stupi na snagu zabrana, mogao bi razmišljati da se preseliš negdje gdje ćeš moći slobodno služiti Jehovi. To je osobna odluka koju moraš sam donijeti. Korisno je razmisliti o primjeru prvih kršćana koji su također bili progonjeni. Učenici iz Jeruzalema raspršili su se po cijeloj Judeji i Samariji te su otišli sve do Fenicije, Cipra i Antiohije (Mat. 10:23; Djela 8:1; 11:19). S druge strane, kad je nastupio novi val progonstva, apostol Pavao odlučio je da neće otići iz opasnog područja (Djela 14:19–23). Što učimo iz tih izvještaja? Svaki kršćanin mora sam odlučiti hoće li se preseliti. Prije nego što glava obitelji donese odluku, treba pod molitvom pažljivo razmisliti o okolnostima svoje obitelji te uzeti u obzir i pozitivne i negativne strane preseljenja. Ne bismo smjeli osuđivati druge zbog odluke koju donesu (w19.07 28:8-9).

Isus nam je rekao da činimo “učenike od ljudi iz svih naroda” (Mat. 28:19). Interesenta trebamo poučiti ne samo što Isus očekuje od svojih učenika nego i kako to primijeniti u životu. Moramo mu strpljivo pomagati dok se trudi primjenjivati biblijska načela. Nekima je potrebno samo nekoliko mjeseci da bi promijenili svoje navike i način razmišljanja, ali drugima ipak treba duže. Iskustvo jednog misionara iz Perua pokazuje zašto je dobro biti strpljiv. On je ispričao: “Proučio sam dvije knjige s interesentom po imenu Raúl. Ali on se još uvijek borio s mnogim ozbiljnim problemima. Brak mu je bio na klimavim nogama, puno je psovao, a djeca ga nisu poštovala. Ipak, redovito je dolazio na sastanke, pa sam ga nastavio posjećivati jer sam želio pomoći i njemu i njegovoj obitelji. Više od tri godine nakon što sam ga upoznao konačno je bio spreman za krštenje” (w19.07 29:3, 15-17).

Prisjetimo se u kakvim se okolnostima nalazio apostol Pavao dok je pisao Filipljanima. Bio je u kućnom pritvoru u Rimu. Nije mogao ići u propovijedanje, ali je koristio vrijeme da bi svjedočio svojim posjetiteljima i pisao poslanice udaljenim skupštinama. Pavao je znao da se mora, poput Krista, snažno naprezati do samog kraja. Zbog toga je kršćanski način života usporedio s utrkom (1. Kor. 9:24–27). Trkač je usredotočen na cilj i ne dopušta da mu išta odvrati pažnju. Naprimjer, sudionici neke gradske utrke možda moraju trčati ulicom koja je prepuna trgovina ili drugih stvari koje im mogu privući pažnju. Bi li trkač ikad stao pred izlogom neke trgovine da vidi što se nudi? Ne, ako želi pobijediti. I mi koji sudjelujemo u trci za život moramo paziti da nam nešto ne odvrati pažnju. Ako ostanemo usredotočeni na svoj cilj i poput Pavla se snažno naprežemo, osvojit ćemo nagradu! (w19.08 31:4, 7).

Kad smo odlučili služiti Bogu, usvojili smo drugačija vjerovanja i promijenili svoj način života. Našoj obitelji možda nije lako prihvatiti te promjene. Često je prvo što primijete to da više ne sudjelujemo u proslavama vjerskih blagdana i da se ne miješamo u politiku. Neki od njih mogli bi u početku biti ljuti na nas (Mat. 10:35, 36). No ne smijemo dignuti ruke od njih. Ako bismo im prestali pomagati da razumiju naša vjerovanja, bilo bi to kao da smo im presudili i zaključili da nisu dostojni vječnog života. No Jehova nije nas postavio za suce. Taj je zadatak povjerio Isusu (Ivan 5:22). Budemo li strpljivi, članovi naše obitelji i rođaci možda će s vremenom biti spremni saslušati poruku koju propovijedamo. Moramo biti odlučni, ali taktični, čak i ako doživimo protivljenje (1. Kor. 4:12b). Možda će trebati vremena da naša obitelj u potpunosti shvati koliko nam je služba Jehovi važna (w19.08 33:10, 13-14).

“Kad se sjetim kakvu sam kušnju proživio, znam da je ne bih mogao sam izdržati.” Jesi li i ti ikad rekao nešto slično? Mnogi od nas jesu. Možda si prebolio tešku bolest ili ti je umrla voljena osoba. Kad se danas sjetiš kakvu si borbu vodio iz dana u dan, imaš osjećaj da si uspio prebroditi to razdoblje samo zahvaljujući tome što ti je Jehovin sveti duh dao “iznimnu snagu” (2. Kor. 4:7–9). Sveti duh potreban nam je i da bismo se oduprli duhu ovog zlog svijeta (1. Ivan. 5:19). Usto se moramo boriti protiv “zlih duhovnih sila” (Efež. 6:12). Jehovin sveti duh pomaže nam tako što nam daje snagu da unatoč brojnim izazovima ispunimo svoje odgovornosti. Apostol Pavao bio je uvjeren da je u kušnjama uspio ostati ustrajan i izvršiti svoju službu samo zato što se oslanjao na “Kristovu snagu” (2. Kor. 12:9; w19.11 45:1-3).

Jedino Biblija sadrži vjerodostojne izvještaje o tome što je Isus učinio za tebe. Razvijaj ljubav prema Isusu. Budeš li to činio, rast će i tvoja ljubav prema Jehovi. Zašto to možemo reći? Zato što Isus savršeno odražava osobine svog Oca. Dakle, što budeš više učio o Isusu, to ćeš bolje razumjeti i cijeniti Jehovu. Sjeti se koliko je suosjećanja Isus pokazivao prema siromašnima, bolesnima i slabima – onima koje su drugi prezirali. Razmisli i o tome koliko su praktični njegovi savjeti i koliko imaš koristi od toga što ih primjenjuješ u životu (Mat. 5:1–11; 7:24–27). Ljubav koju osjećaš prema Isusu sigurno će postati još snažnija budeš li duboko razmišljao o njegovoj žrtvi koja ljudima omogućava oproštenje grijeha (Mat. 20:28). Kad shvatiš da je Isus bio spreman umrijeti za tebe, to će te vjerojatno potaknuti da se pokaješ i moliš Jehovu da ti oprosti grijehe (Djela 3:19, 20; 1. Ivan. 1:9). Što budeš više volio Isusa i Jehovu, to će te više privlačiti društvo onih koji dijele tvoje osjećaje (w20.03 10:10-12).

Neki bi brat mogao misliti da je upravo on najsposobniji za izvršavanje nekog zadatka. A kršćanka bi mogla pomisliti: “Moj bi muž to obavio puno bolje od tog i tog!” Međutim, ako smo istinski ponizni, nećemo razmišljati na takav način. Mojsije nam je u tome pružio izvrstan primjer. On je kao vođa izraelskog naroda jako cijenio čast koju je dobio. No kako je reagirao kad je Jehova i drugima dao da izvršavaju jedan od zadataka koje je on dotad imao? Mojsije nije bio ljubomoran (Broj. 11:24–29). Isto tako, ponizno je dopustio drugima da mu pomognu suditi narodu (Izl. 18:13–24). Zahvaljujući tome Izraelci nisu morali predugo čekati da njihov slučaj bude riješen. Sve to pokazuje da je Mojsiju dobrobit drugih bila važnija od njegovog položaja. Nije li to divan primjer za sve nas? Jehovi ćemo biti istinski korisni samo ako naša poniznost uvijek bude veća od naših sposobnosti (w19.09 35:13-14).

Mi ne znamo kako će svjetski vođe opravdati svoj napad na Babilon Veliki. Možda će reći da su religije prepreka miru, da se stalno miješaju u politiku ili pak da su vjerske organizacije nagomilale preveliku imovinu i bogatstvo (Otkr. 18:3, 7). Čini se razumnim zaključiti da u tom napadu neće biti pogubljeni svi članovi tih religija, nego da će biti uklonjene vjerske organizacije. Kad tih institucija više ne bude, njihovi bivši članovi zaključit će da su ih vjerski vođe iznevjerili i vjerojatno će se distancirati od svoje religije. Uništenje Babilona Velikog odigrat će se u relativno kratkom periodu (Otkr. 18:10, 21). Jehova je obećao da će “skratiti dane” te nevolje kako bi njegovi “izabrani” i prava religija opstali (Mar. 13:19, 20; w19.10 41:4-5).

Možda je neka majka, čiji su se roditelji često otresali na nju ili su bili grubi, odrasla u uvjerenju da je sasvim normalno da se i ona tako ophodi sa svojom djecom. Iako sada zna kako Jehova gleda na to, možda joj je teško biti smirena i strpljiva s djecom, posebno ako su neposlušna kad je ona umorna (Efež. 4:31). U takvim trenucima naročito je važno da se moli Jehovi za pomoć (Psal. 37:5). Nekim je majkama teško pokazati svojoj djeci da ih vole. Možda su odrasle u obitelji u kojoj roditelji nisu pokazivali ljubav i naklonost svojoj djeci. Ako si i ti odrasla u takvoj obitelji, ne moraš ponavljati greške svojih roditelja. Majka koja se želi podložiti Jehovi možda će trebati naučiti kako pokazivati ljubav svojoj djeci. Možda joj neće biti lako promijeniti se, ali to nije nemoguće. To će dobro utjecati i na nju i na njenu obitelj (w19.09 37:19-20).

Netko tko služi Jehovi, a istovremeno ulaže previše vremena i truda u stjecanje svjetovnog bogatstva zapravo pokušava služiti dvojici gospodara. Takva osoba nije odana isključivo Jehovi. Pretkraj 1. stoljeća članovi skupštine u gradu Laodiceji hvalili su se: “Bogat sam, obogatio sam se i ništa mi više ne treba.” No Jehova i Isus te su kršćane vidjeli u sasvim drugačijem svjetlu. Isus im je poručio: “Ne znaš da si jadan i bijedan i siromašan i slijep i gol.” On ih nije prekorio zato što su bili bogati, nego zato što je njihova ljubav prema novcu štetno utjecala na njihov odnos s Jehovom (Otkr. 3:14–17). Ako primijetimo da u našem srcu raste želja za stjecanjem bogatstva, moramo brzo reagirati i ispraviti svoj način razmišljanja (1. Tim. 6:7, 8). Inače bi naše srce moglo postati podijeljeno i Jehova ne bi prihvaćao našu službu. On “zahtijeva da se odanost iskazuje isključivo njemu” (Pnz. 4:24; w19.10 43:5-6).

Grčka riječ prevedena glagolom “voditi” doslovno znači “nositi; ponijeti”. Sličan oblik iste grčke riječi upotrijebio je Luka, pisac Djela apostolskih, kad je rekao da je snažan vjetar “nosio” brod kojim su on i njegovi suradnici plovili (Djela 27:15). Dakle, kad je apostol Petar napisao da je biblijske pisce ponio sveti duh, upotrijebio je, prema riječima jednog bibličara, “upečatljivu pomorsku metaforu”. Petar je zapravo htio reći sljedeće: kao što vjetar nosi brod i gura ga prema njegovom odredištu, tako je sveti duh “ponio” proroke i pisce Biblije kako bi izvršili svoj zadatak. Isti je bibličar rekao: “Proroci su, takoreći, razapeli svoja jedra.” Nakon toga Jehova je učinio svoj dio – on im je poslao “vjetar”, odnosno sveti duh. A i pisci Biblije učinili su svoj dio – slijedili su vodstvo tog duha. A kako nama danas pomaže sveti duh? Poput povoljnog vjetra na uzburkanom moru, sveti duh nam u kušnjama daje vjetar u leđa dok u ovim burnim vremenima “plovimo” prema sigurnoj luci, Božjem obećanom novom svijetu (w19.11 45:7-9).

Ponekad smo možda obeshrabreni. No ne smijemo dopustiti da problemi zagospodare našim mislima. Tada bismo mogli izgubiti iz vida prekrasnu nadu koju nam je Jehova dao (Otkr. 21:3, 4). Zapravo, mogli bismo postati toliko obeshrabreni da nam ponestane snage i prestanemo služiti Jehovi. Pogledajmo kako jedna naša sestra iz Sjedinjenih Država održava svoju vjeru jakom dok se brine za svog teško bolesnog muža. Ona je napisala: “Pod velikim smo pritiskom i zbog toga smo ponekad obeshrabreni, no naša je nada i dalje čvrsta. Jako sam zahvalna Jehovi na svim poukama koje nam daje kako bi nam ojačao vjeru i podigao nam duh. Ti savjeti i ohrabrenje doista su nam potrebni. Pomažu nam da ustrajemo.” Riječi te naše sestre otkrivaju nam kako možemo pobijediti obeshrabrenje. Što učimo iz njih? Na svoje probleme trebamo gledati kao na kušnje iza kojih stoji Sotona. Moramo se pouzdati u to da će nam Jehova pružati utjehu. I, na koncu, trebamo cijeniti duhovnu hranu koju nam on daje (w19.11 46:9-10).

Posebno se starješine trebaju držati tog biblijskog načela. Oni su svjesni toga da ne smiju svojim ženama “otkrivati tajne”, odnosno ono što im braća i sestre iz skupštine kažu u povjerenju. Ako bi to činili, izgubili bi njihovo povjerenje i narušili svoj ugled. Braća koja u skupštini imaju odgovorna zaduženja ne smiju biti dvolična (1. Tim. 3:8). Oni ne smiju obmanjivati druge ni biti skloni ogovaranju. Ako starješina voli svoju ženu, neće je opterećivati informacijama koje ona ne treba znati. Žena može pomoći svom mužu da ostane na dobrom glasu tako da ne vrši pritisak na njega kako bi joj rekao ono što ne smije otkrivati. Kad žena primjenjuje taj savjet, pruža podršku svom mužu, ali pokazuje i poštovanje prema onima koji su mu se povjerili. A što je najvažnije, svojim ponašanjem raduje Jehovu jer doprinosi miru i jedinstvu skupštine (Rim. 14:19; w20.03 12:13-14).

Godine 1512. pr. n. e., kad je u podnožju gore Sinaja podignut sveti šator, Mojsije je predvodio svečanost tijekom koje su Aron i njegovi sinovi bili postavljeni da služe kao svećenici (Izl. 40:17; Lev. 9:1–5). Kako je Jehova pokazao da postavljeni svećenici imaju njegovo priznanje? Dok su Aron i Mojsije blagoslivljali narod, Jehova je poslao vatru, koja je spalila ostatak žrtve na žrtveniku (Lev. 9:23, 24). Što je pokazala ta čudesna vatra s neba? Ona je bila jasan dokaz da Jehova u potpunosti podupire svećeničku službu Arona i njegovih sinova. Kad su Izraelci to vidjeli, uvjerili su se da im i oni trebaju dati podršku. Ima li to kakve veze s nama danas? Ima! Svećenstvo u Izraelu bilo je tek “sjena” daleko uzvišenijeg svećenstva – 144 000 onih koji će zajedno s Kristom služiti na nebu (Hebr. 4:14; 8:3–5; 10:1). Nema nimalo sumnje da Jehova vodi i velikodušno blagoslivlja svoju organizaciju (w19.11 47:13-14, 16).

Dok je bio u Korintu, apostol Pavao je živio kod Akvile i Priscile, koji su “po zanimanju (...) bili izrađivači šatora”, te je “radio s njima”. Kad je napisao da je radio “noću i danju”, nije želio reći da je radio non-stop. Naprimjer, subotom nije izrađivao šatore, nego je koristio prilike da svjedoči Židovima, koji taj dan također nisu radili (Djela 13:14–16, 42–44; 16:13; 18:1–4). Pavao je morao raditi svjetovni posao, ali je istovremeno redovito vršio “sveto djelo propovijedanja dobre vijesti Božje” (Rim. 15:16; 2. Kor. 11:23). Poticao je i druge da redovito propovijedaju. Akvila i Priscila bili su njegovi “suradnici u Kristu Isusu” (Rim. 12:11; 16:3). Pavao je poticao Korinćane da budu “zaokupljeni djelom Gospodinovim” (1. Kor. 15:58; 2. Kor. 9:8). Jehova ga je čak nadahnuo da napiše: “Ako tko ne želi raditi, neka i ne jede!” (2. Sol. 3:10; w19.12 49:12-13).

Kad je Jehova stvorio prve ljude, usadio je u njih želju da imaju djecu. No tko treba odlučiti hoće li bračni par imati djecu i kada će osnovati obitelj? U nekim se kulturama od para koji stupi u brak očekuje da što prije ima djecu. Obitelj i drugi možda čak vrše pritisak na njih da se drže tog običaja. Jedan brat iz Azije po imenu Mark ispričao je: “Neki roditelji iz skupštine nagovaraju bračne parove bez djece da osnuju obitelj.” Jeff, jedan drugi brat iz Azije, primijetio je: “Parovima koji nemaju djecu neki znaju reći: ‘Pa tko će se pod stare dane brinuti za vas?’” Međutim, svaki par treba sam odlučiti hoće li imati djecu. To je isključivo njihova odluka (Gal. 6:5). Naravno, prijatelji i obitelj žele da par koji je upravo stupio u brak bude sretan. No ne bi se smjeli miješati u njihovu odluku o tome hoće li imati djecu ili neće (1. Sol. 4:11; w19.12 52:1-3).

Je li ti teško gledati na Boga kao na svog Oca? Neki možda smatraju da su previše mali i neznatni da bi im Jehova poklanjao pažnju. Oni sumnjaju u to da je Svemogućem Bogu stalo do njih osobno. No naš brižni Otac ne želi da tako razmišljamo. On nam je dao život i želi da budemo bliski s njim. Apostol Pavao iznio je te činjenice ljudima koji su ga slušali u Ateni, a potom je objasnio da Jehova “nije daleko ni od koga od nas” (Djela 17:24–29). Bog želi da svatko od nas bez ustručavanja komunicira s njim kao što dijete slobodno razgovara sa svojim brižnim ocem koji ga puno voli. Nekim drugima možda je teško Jehovu smatrati svojim Ocem zato što im vlastiti otac nije pokazivao ljubav i pažnju. Jedna kršćanka rekla je: “Moj je otac bio vrlo grub. Kad sam počela proučavati Bibliju, bilo mi je teško zbližiti se sa svojim nebeskim Ocem.” Boriš li se i ti s takvim osjećajima? Ako je tako, nemoj se obeshrabriti. Budi siguran da se i ti možeš zbližiti s Jehovom i uvjeriti se da je on najbolji otac kojeg možeš imati (w20.02 6:4-5).

Isus nas je poučio da Jehova cijeni sve što možemo činiti u službi njemu, čak i ako se nama čini da je naš trud beznačajan jer smo stari i nemamo puno snage (Psal. 92:12–15; Luka 21:2–4). Zato se usredotoči na ono što možeš činiti. Naprimjer, možeš govoriti drugima o Jehovi, moliti se za svoju braću i poticati ih da ostanu vjerni. Jehova te smatra svojim suradnikom, i to ne zbog onoga što postižeš, nego zato što si mu svim srcem poslušan (1. Kor. 3:5–9). Doista smo sretni što služimo Jehovi, pravom Bogu koji istinski cijeni svoje vjerne sluge! On nas je stvorio da vršimo njegovu volju i upravo je služba njemu ono što naš život čini sretnim i smislenim (Otkr. 4:11). Svijet nas može prezirati i podcjenjivati, ali Jehova se ne srami svojih slugu (Hebr. 11:16, 38). Kad smo malodušni zbog bolesti, financijskih poteškoća ili tegoba koje donosi starost, sjetimo se da nas ništa ne može rastaviti od ljubavi našeg nebeskog Oca (Rim. 8:38, 39; w20.01 3:16, 18-19).

Protiv zavisti se možemo boriti tako da razvijamo poniznost i naučimo biti zadovoljni onim što imamo. Ako nas krase te osobine, u našem srcu neće biti mjesta za zavist. Poniznost će nas spriječiti da o sebi imamo previsoko mišljenje. Ponizna osoba ne smatra da po zaslugama njoj pripada više nego drugima (Gal. 6:3, 4). Onaj tko je zadovoljan onim što ima, neće se uspoređivati s drugima (1. Tim. 6:7, 8). A kada je takva osoba ujedno i ponizna, radovat će se kad vidi da je netko drugi dobio nešto lijepo. Ako ne želimo biti zavidni, već ponizni i zadovoljni onim što imamo, treba nam pomoć Božjeg svetog duha (Gal. 5:16; Filip. 2:3, 4). Jehovin sveti duh može nam pomoći da preispitamo svoje najskrivenije misli i motive. Uz Božju pomoć štetne misli i osjećaje možemo zamijeniti onim pozitivnim (Psal. 26:2; w20.02 8:8-9).

Predanje je zavjet i Jehova očekuje da ga se držiš. Stoga ostani blizak sa suvjernicima iz svoje skupštine. Braća i sestre iz skupštine tvoja su duhovna obitelj. Budeš li redovito dolazio na sastanke, postat ćete još bliskiji. Svaki dan čitaj Božju Riječ i razmišljaj o njoj (Psal. 1:1, 2). Odvoji nešto vremena kako bi duboko razmišljao o onome što si pročitao. Tada će njene riječi duboko dirnuti tvoje srce. Važno je i da se često moliš (Mat. 26:41). Iskrene molitve pomoći će ti da se još više zbližiš s Jehovom. Osim toga, drži se Isusove zapovijedi: “Tražite najprije kraljevstvo” (Mat. 6:33). Što to znači? Propovijedanje uvijek treba biti važan dio tvog života. Redovita služba propovijedanja jačat će tvoju vjeru. Bilo koja nevolja s kojom ćeš se suočiti u ovom starom svijetu bit će “trenutna i laka” (2. Kor. 4:17). S druge strane, predanje i krštenje omogućit će ti da već sada živiš sretnijim i smislenijim životom te da u budućnosti osvojiš “pravi život” (1. Tim. 6:19; w20.03 11:19-21).

Ako osoba s kojom proučavaš ne napreduje, u nekom ćeš trenutku morati razmisliti o tome trebaš li prekinuti tečaj. Upitaj se: Napreduje li moj interesent tempom koji je realno očekivati u njegovim okolnostima? Je li počeo primjenjivati ono što uči? (Mat. 28:20). Nažalost, neki interesenti nalikuju Izraelcima koji su živjeli u Ezekijelovo vrijeme. Jehova je za njih rekao Ezekijelu: “Gle, ti si im kao pjesma ljubavna, kao pjevač lijepa glasa koji na žicama dobro svira. Slušaju riječi tvoje, ali ih nitko od njih ne izvršuje” (Ezek. 33:32). Možda će nam biti teško reći interesentu da prekidamo tečaj s njim. No dobro je imati na umu da je preostalo malo vremena. Zato nemoj trošiti vrijeme na tečaj s osobama koje ne napreduju, nego se trudi pronaći one koji pokazuju da ispravno gledaju na vječni život (Djela 13:48; w20.01 1:17, 20).

Većina kršćanskih crkava ne naučava biblijsku istinu da će ljudi koji su poslušni Bogu jednog dana vječno živjeti na Zemlji (2. Kor. 4:3, 4). One u pravilu uče da svi dobri ljudi nakon smrti idu na nebo. No mala grupa Istraživača Biblije, koja je krajem 19. stoljeća počela objavljivati Stražarsku kulu, stekla je drugačije gledište o tome. Oni su uvidjeli da će Bog obnoviti raj na Zemlji i da će milijuni ljudi koji su mu poslušni živjeti ovdje na Zemlji, a ne na nebu. Međutim, trebalo im je vremena da u potpunosti shvate tko će biti ti ljudi. Proučavajući Božju Riječ, Istraživači Biblije shvatili su da će neki ljudi biti “otkupljeni sa zemlje” kako bi vladali s Isusom na nebu (Otkr. 14:3). Tu grupu čini 144 000 revnih i predanih kršćana koji su vjerno služili Bogu dok su bili na Zemlji (w19.09 39:4-5).