Doista je čudesno kako djeca brzo rastu i postaju odrasle osobe. Čini nam se da se taj rast odvija automatski, sam od sebe. No duhovni rast ne odvija se automatski. Trebamo uložiti puno truda da bismo postali zreli kršćani (1. Kor. 13:11; Hebr. 6:1). Da bismo postigli taj cilj, trebamo razviti prisan odnos s Jehovom. Potreban nam je i njegov sveti duh da bismo razvijali osobine koje su njemu po volji, stekli korisna znanja i vještine te se pripremili za odgovornosti koje nas čekaju u budućnosti (Izr. 1:5). Kad je Jehova stvarao ljude, načinio ih je kao muškarca i ženu (Post. 1:27). Očito je da se muškarci i žene razlikuju u fizičkom pogledu, no među njima postoje i neke druge razlike. Naprimjer, Jehova je muškarca i ženu stvorio tako da ispunjavaju specifične uloge i zato su im potrebne osobine i vještine koje će im pomoći da izvršavaju odgovornosti povezane s tim ulogama (Post. 2:18; w23.12 52:1-2).

Je li Isus želio da drugi koriste osobno ime njegovog Oca? U to nema nimalo sumnje. Neki licemjerni vjerski vođe onog vremena možda su smatrali da je Božje ime presveto da bi se izgovaralo. No Isus nije dopuštao da ga takve nebiblijske predaje spriječe da iskazuje čast imenu svog Oca. Razmotrimo jednu situaciju u kojoj je izliječio opsjednutog čovjeka u gerazenskom kraju. Ljudi su se uplašili i počeli moliti Isusa da ode iz njihovog kraja, pa je on otišao odande (Mar. 5:16, 17). Pa ipak, Isus je želio da ljudi i u tom području čuju za Jehovino ime. Zato je čovjeku kojega je izliječio zapovjedio da ispriča ljudima ne ono što je Isus učinio, nego što je Jehova učinio (Mar. 5:19). Isus želi da i mi danas obznanjujemo ime njegovog Oca, i to po cijelom svijetu! (Mat. 24:14; 28:20). Kad to činimo, radujemo svog kralja, Isusa (w24.02 6:10).

Zaista možemo biti sretni što smo dio Jehovine organizacije u ovim teškim posljednjim danima. Stanje u svijetu svakim je danom sve gore, no Jehova nam pruža zaštitu preko naše velike duhovne obitelji u kojoj vladaju sloga i jedinstvo (Psal. 133:1). On nam pomaže i da imamo sretan obiteljski život (Efež. 5:33–6:1). Osim toga, daje nam razboritost i mudrost koje su nam potrebne da bismo u srcu osjećali istinski mir. No mi moramo davati sve od sebe da bismo nastavili vjerno služiti Jehovi. Zašto nam to nije uvijek lako? Zato što nas naši suvjernici ponekad mogu povrijediti nečim što kažu ili učine. A može nam biti teško i nositi se s vlastitim slabostima, naročito ako uvijek iznova činimo iste greške. Trebamo ustrajno služiti Jehovi (1) kad nas povrijedi netko od suvjernika, (2) kad nas razočara naš bračni partner i (3) kad razočaramo sami sebe (w24.03 11:1-2).