Job

 2 “Zaista, dobro znam da je tako.

Ali kako čovjek smrtni može biti u pravu kad se spori s Bogom?+

 3 Kad bi se Bog zaželio prepirati s njime,+

čovjek mu ne bi mogao odgovoriti niti na jedno od tisuću pitanja.

 4 On je mudra srca i silne moći.+

Tko mu se može tvrdoglavo usprotiviti i nekažnjeno proći?+

 5 On premješta gore,+ te se i ne zna za njih,

obara ih u gnjevu svojemu.+

 6 Potresa zemlju i pomiče je s mjesta njezina,

te stupovi+ njezini podrhtavaju.

 7 Govori suncu neka ne zasja,

zvijezde zapečaćuje da se ne vidi svjetlost njihova,+

 8 sam nebesa razapinje+

i gazi po visokim valovima morskim.+

 9 Stvorio je zviježđa Aš* i Kesil,*

zviježđe Kima*+ i odaje Juga.*

10 On čini djela velika i neistraživa,+

čudesa kojima nema broja.+

11 Evo, on prolazi pored mene, a ja ga ne vidim,

ide, a ja ga ne opažam.+

12 Evo, on grabi! Tko mu se može oduprijeti?

Tko će mu reći: ‘Što radiš?’+

13 Bog neće odvratiti gnjev svoj,+

pred njim će od straha puzati pomoćnici napadačevi.+

14 A kako onda da mu ja odgovorim?

Dobro bih morao birati riječi koje bih mu rekao.+

15 Zato mu ne bih odgovorio, čak ni kad bih u pravu bio.+

Od svojega protivnika u sporu milost bih tražio.+

16 Kad bih ga dozvao, bi li mi se odazvao?+

Ne vjerujem da bi uho priklonio glasu mojemu,

17 on koji me olujom satire

i rane mi bez razloga umnožava.+

18 Ne daje mi ni da dođem do daha,+

jer me siti gorčinom.

19 Ako je itko silan snagom, onda je to on.+

Ako je itko silan pravdom — kad bi me barem takav pred njim branio!

20 Kad bih u pravu bio, usta bi me moja zlim proglasila.

Kad bih čestit bio, on bi me pokvarenim proglasio.

21 Kad bih i bio čestit, ne bih poznavao dušu svoju,

omrznuo bi mi život moj.

22 Jedno je. Zato kažem:

‘I čestitoga i zloga on privodi kraju njihovom.’+

23 Kad bi bujica iznenada smrt donijela,

očaju nevinih on bi se rugao.

24 Na zemlji koja je predana u ruke zlome,+

oči sucima njezinim on zastire.

Ako to ne čini on, tko to čini?

25 Dani su moji brži od glasnika što trči,+

bježe, i neće dobra vidjeti.

26 Prolaze kao brodovi od trske,

kao orao kad se obrušava sad tamo sad ovamo tražeći hranu.+

27 Kad kažem: ‘Zaboravit ću brigu svoju,+

promijenit ću izraz lica svojega+ i razvedriti se’,

28 uplašim se svih boli svojih,+

jer znam da me nećeš nevinim smatrati.

29 Zlim ću ja sigurno proglašen biti.

Zašto se trudim uzalud?+

30 Kad bih se oprao u vodi od snijega,

kad bih ruke svoje lugom očistio,+

31 ti bi me u kaljužu umočio,

pa bi me se i haljine moje gnušale.

32 Jer on nije čovjek+ kao ja, da mu mogu odgovoriti

i da s njime na sud idem.

33 Nema nikoga tko bi mogao suditi među nama,+

pa da stavi ruku svoju na nas obojicu.

34 Neka makne prut svoj s mene+

i neka me strahota njegova više ne plaši!

35 Govorit ću i neću ga se bojati,

jer ja u sebi nisam takav.