Zašto je rasa tako sporna stvar?
JOŠ od početka pisane povijesti, ideja o “njima” i “nama” dominira razmišljanjem ljudi. Mnogi su sebe uvjeravali da su jedini normalni ljudi koji sve rade ispravno. Znanstvenici to nazivaju etnocentrizmom, idejom da su vlastiti narod i načini postupanja te osobe jedino što vrijedi.
Drevni Grci, naprimjer, nisu imali visoko mišljenje o “barbarima”, što je termin koji su primjenjivali na svakoga tko nije bio Grk. Riječ “barbar” je nastala od načina na koji su strani jezici zvučali grčkim ušima, poput mnoštva nerazumljivog “bar-bar”. Egipćani prije Grka i Rimljani nakon njih također su sebe smatrali superiornima u odnosu na druge narode.
Kinezi su stoljećima nazivali svoju zemlju Zhong Guo, ili Srednje Kraljevstvo, jer su bili uvjereni da je Kina centar svijeta, ako već ne svemira. Kasnije, kad su u Kinu došli evropski misionari crvene kose, zelenih očiju i rumena lica, Kinezi su ih nazvali “stranim đavolima”. Isto tako, kad su se Orijentalci prvi put pojavili u Evropi i Sjevernoj Americi, njihove kose oči i ono što se smatralo čudnim običajima učinilo ih je lakom metom za izrugivanje i nepovjerljivost.
Ipak, treba razmotriti značajnu činjenicu, kao što kaže knjiga The Kinds of Mankind: “Vjerovati u nečiju [rasnu] superiornost jedna je stvar; pokušati to dokazati, koristeći znanstvena otkrića, nešto je sasvim drugo.” Pokušaji da se dokaže da je jedna rasa superiorna u odnosu na drugu relativno su novi. Antropolog Ashley Montagu je napisao kako je “koncepcija da postoje prirodne ili biološke rase čovječanstva koje se jedna od druge razlikuju mentalno kao i fizički, ideja koja se nije razvila sve do druge polovice osamnaestog stoljeća”.
Zašto je pitanje rasne superiornosti postalo tako istaknuto tokom 18. i 19. stoljeća?
Trgovina robljem i rasa
Značajan razlog je taj što je do tada unosna trgovina robljem dostigla svoj vrhunac i stotine tisuća Afrikanaca bile su na silu odvedene i natjerane u ropstvo u Evropi i Amerikama. Obitelji su često bile razbijene, jer su muškarci, žene i djeca bili poslani u različite dijelove svijeta i više se nikada nisu vidjeli. Kako su trgovci robljem i vlasnici robova, od kojih je većina tvrdila da su kršćani, opravdavali takve nehumane postupke?
Propagirajući gledište da su crni Afrikanci po prirodi inferiorni. “Sklon sam vjerovati da su crnci, i općenito sve druge ljudske rase, po prirodi inferiorni u odnosu na bijelce”, napisao je škotski filozof iz 18. stoljeća David Hume. U stvari, Hume je tvrdio da “nema domišljatih izuma među [crncima], nema umjetnosti, nema znanosti”.
Međutim, takve tvrdnje bile su pogrešne. The World Book Encyclopedia (1973) je primijetila: “Visoko razvijena crnačka kraljevstva postojala su u raznim dijelovima Afrike prije mnogo stotina godina. (...) Između 1200. i 1600. u Timbuktuu u zapadnoj Africi cvjetalo je crnačko-arapsko sveučilište i postalo je glasovito po cijeloj Španjolskoj, sjevernoj Africi i Srednjem istoku.” Usprkos tome, oni koji su bili uključeni u trgovinu robljem bili su brzi da usvoje gledište filozofâ kao što je Hume da su crnci rasa inferiorna u odnosu na bijelce, zapravo, čak podljudi.
Religija i rasa
Trgovci robljem dobili su za svoje rasističko gledište značajnu podršku od vjerskih vođa. Već 1450-ih, ediktima rimokatoličkih papa odobreno je podjarmljivanje i porobljavanje “pogana” i “nevjernika” kako bi njihove “duše” mogle biti spašene za “Božje Kraljevstvo”. Dobivši blagoslov crkve, rani evropski istraživači i trgovci robljem nisu osjećali mučninu zbog svog brutalnog postupanja prema urođeničkim narodima.
“U 1760-im, kao i u mnogim dekadama koje će doći, postojanje crnog roblja opravdavali su katolički, anglikanski, luteranski, prezbiterijanski i reformirani svećenici i teolozi”, kaže knjiga Slavery and Human Progress. “Ni jedna suvremena crkva ili sekta nije pokušala obeshrabriti svoje pripadnike da ne posjeduju ili barem da ne trguju crnim robljem.”
Iako su neke od crkava pričale o univerzalnom kršćanskom bratstvu, one su unapređivale i nauke koje su intenzivirale rasnu polemiku. Naprimjer, Encyclopaedia Judaica navodi da su “tek nakon dugih borbi i teoloških diskusija Španjolci priznali urođeničke rase koje su pronašli u Americi kao ljude obdarene dušom”.
To je podrazumijevalo da, sve dok su “duše” ljudi iz takvih urođeničkih rasa “spašene” time da su obraćene na kršćanstvo, nije važno kako se fizički s njima postupa. A kad je bila riječ o situaciji crnaca, mnogi vjerski vođe tvrdili su da ih je Bog i tako prokleo. U pokušaju da se to dokaže pogrešno su se upotrebljavala Pisma. Svećenici Robert Jamieson, A. R. Fausset i David Brown, u svom biblijskom komentaru tvrde: “Proklet da je Hanan [1. Mojsijeva 9:25] — ta osuda se ispunila u razorenju Hananejaca — u propadanju Egipta i ropstvu Afrikanaca, potomaka Hama” (Commentary, Critical and Explanatory, on the Whole Bible).
Učenje da je praotac crne rase bio proklet jednostavno se ne naučava u Bibliji. Istina je sljedeća, crna rasa potječe od Kuša, a ne od Hanana. U 18. stoljeću je John Woolman obrazlagao da je korištenje tog biblijskog prokletstva da se opravda porobljavanje crnaca, uskraćujući im njihova prirodna prava, “previše vulgarna pretpostavka da bi je prihvatio um ijedne osobe koja iskreno želi biti vođena pouzdanim principima”.
Pseudoznanost i rasa
Pseudoznanost je također pridružila svoj glas u pokušaju da podupre teoriju da su crnci inferiorna rasa. Knjiga Esej o nejednakosti ljudskih rasa, od francuskog pisca iz 19. stoljeća Josepha de Gobineaua, položila je temelj za mnoga takva literarna djela koja su uslijedila. U njoj je Gobineau podijelio čovječanstvo na tri odvojene rase u silaznom redoslijedu prema odličnosti: bijela, žuta i crna. On je tvrdio da se jedinstvena svojstva svake rase prenose u krvi i da bi zato bilo koje miješanje kroz međusobno sklapanje brakova dovelo do degradacije i gubitka superiornih svojstava.
Gobineau je tvrdio da je jednom postojala čista rasa bijelih, visokih, plavokosih, plavookih ljudi koje je on nazvao arijevcima. Arijevci su, tvrdio je on, bili ti koji su donijeli civilizaciju i sanskrt u Indiju, i arijevci su bili ti koji su utemeljili civilizacije u drevnoj Grčkoj i Rimu. Ali kroz međusobno sklapanje brakova s inferiornim lokalnim stanovništvom, te nekad slavne civilizacije su propale, zajedno s genijem i izvrsnim svojstvima arijevske rase. Narod najbliži čistom arijevskom, smatrao je Gobineau, mogao se naći u sjevernoj Evropi, naime, među nordijskim i, u proširenom smislu, germanskim narodima.
Gobineauove osnovne ideje — podjela na tri rase, krvna loza, arijevska rasa — uopće nisu imale znanstvenog temelja i današnja znanstvena zajednica ih je u potpunosti odbacila. Ipak, njih su brzo prihvatili drugi. Među njima je bio jedan Englez, Houston Stewart Chamberlain, koji se toliko zaljubio u Gobineauove ideje da se nastanio u Njemačkoj i borio se za to da nada za sačuvanje čistoće arijevske rase postoji samo kroz Nijemce. Ne treba ni reći da su se Chamberlainova djela mnogo čitala u Njemačkoj, i ishod je bio grozan.
Grozan ishod rasizma
U svojoj knjizi Mein Kampf (Moja borba), Adolf Hitler je tvrdio da je njemačka rasa arijevska nadrasa koja je predodređena da vlada svijetom. Hitler je smatrao da su Židovi, za koje je rekao da su odgovorni za sabotiranje njemačke ekonomije, prepreka do tog slavnog cilja. Tako je uslijedilo istrebljivanje Židova i drugih manjina u Evropi, što je neosporno jedno od najmračnijih poglavlja u ljudskoj povijesti. To je bio katastrofalan ishod rasističkih ideja, uključujući i one Gobineaua i Chamberlaina.
Međutim, takva grozota nije bila ograničena samo na Evropu. S druge strane oceana u takozvanom novom svijetu, ista vrsta neutemeljenih ideja nanijela je neizrecive patnje generacijama nedužnih ljudi. Iako su afrički robovi u Sjedinjenim Državama bili konačno oslobođeni nakon građanskog rata, u mnogim državama doneseni su zakoni koji su zabranjivali crncima da imaju mnoge prednosti koje su uživali drugi građani. Zašto? Bijeli građani su mislili da crna rasa nema intelektualnu sposobnost da učestvuje u građanskim dužnostima i upravi.
Koliko su duboko bili usađeni takvi rasni osjećaji vidljivo je iz jednog slučaja koji je uključivao zakon protiv miješanja rasa. Taj je zakon zabranjivao brakove između crnaca i bijelaca. Prilikom izricanja presude paru koji je prekršio taj zakon, sudac je rekao: “Svemogući Bog stvorio je bijelu, crnu, žutu, malajsku i crvenu rasu i postavio ih je na odvojene kontinente, i da nije bilo diranja u to Njegovo uređenje ne bi bilo povoda za takve brakove.”
Sudac je to rekao, ne u 19. stoljeću i ne u nekom zabitom kraju, nego 1958 — i to na udaljenosti manjoj od 100 kilometara od američkog Capitola! U stvari, američki Vrhovni sud je tek 1967. poništio sve zakone protiv međurasnih brakova.
Takvi diskriminatorni zakoni — kao i segregacija u školama, crkvama i drugim javnim institucijama te diskriminacija kod zaposlenja i stanovanja — doveli su do građanskih nemira, protestâ i nasilja koji su postali životna stvarnost u Sjedinjenim Državama i na mnogim drugim mjestima. Čak i ako se ne računa uništavanje života i vlasništva, tjeskoba, mržnja i osobna ponižavanja te patnje koje su proizašle mogu se jedino smatrati sramotom i blamažom za takozvano civilizirano društvo.
Tako je rasizam postao jedna od snaga koje najviše razjedinjuju ljudsko društvo. Sigurno je potrebno da svi mi ispitamo svoja srca, pitajući se: Odbacujem li bilo koju nauku koja prikazuje da je jedna rasa superiorna u odnosu na drugu? Nastojim li se riješiti bilo kojih mogućih preostalih osjećaja rasne superiornosti?
Također je na mjestu da se pitamo: Kakva nada postoji da će rasna pristranost i tenzija, koje su danas tako raširene, ikada moći biti iskorijenjene? Mogu li ljudi različitih nacionalnosti, jezika i običaja živjeti zajedno u miru?
[Slika na stranici 7]
Mnogi bijelci su na crnce gledali kao na podljude
[Zahvala]
Reproducirano iz DESPOTISM—A Pictorial History of Tyranny
[Slika na stranici 8]
Nacistički logori uništenja predstavljali su katastrofalan ishod rasističkih ideja
[Zahvala]
U.S. National Archives photo