Piligrini i njihova borba za slobodu

OD DOPISNIKA PROBUDITE SE! IZ NIZOZEMSKE

GODINE 1620. grupa engleskih puritanaca koja je isplovila iz Delfshavena, nedaleko od Rotterdama (Nizozemska) osnovala je prvo trajno naselje Evropljana u Novoj Engleskoj — koloniju Plymouth — na jugoistoku današnjeg Massachusettsa. Što je navelo te duboko religiozne ljude da se izlože opasnosti takvog dugog i napornog putovanja nesigurnim Atlantskim oceanom u malom brodu Mayflower? Kako su uopće dospjeli u Nizozemsku? Zašto su otamo otišli?

Religiozna situacija u Engleskoj

U 16. stoljeću reformacija je poljuljala Rimokatoličku crkvu. Diljem Evrope, pa tako i u Engleskoj, osnovane su Protestantske crkve. U slučaju Engleske, konačan prekid odnosa s Rimom nastupio je nakon što je rimski papa odbio molbu kralja Henrika VIII za raskid njegovog prvog braka. Engleska crkva odvojila se od Rima, a 1534. godine Engleski je parlament službeno priznao Henrika kao “Vrhovnog poglavara Engleske crkve na Zemlji, odmah poslije Boga”. Njegova kći Elizabeta, rođena 1533, bila je odgajana kao protestantkinja, a nakon što je postala kraljica Elizabeta I, dala je Anglikanskoj crkvi snažan protestantski biljeg. Međutim, neke manje protestantske grupe nisu se slagale s dominantnom Anglikanskom crkvom. Mnoge od njih dobile su naziv puritanci, zbog toga što su htjele pročistiti Anglikansku crkvu od svih tragova rimokatolicizma. Jedna grupa puritanaca slovila je za naročito radikalnu, budući da se odvojila od crkvene hijerarhije biskupâ i svećenikâ. Svoju skupštinu smatrali su potpuno neovisnom, pod upravom vlastitih starješina.

Kraljica Elizabeta strahovala je da će, ne bude li puritance držala pod kontrolom, izgubiti vlast nad narodom. Stoga je uvela stroge zakonske mjere protiv njih. Unatoč tome, raznorazne grupe puritanaca nastavile su se sastajati, ali tajno, u privatnim domovima. Puritanci su ujedno raspačali mnoštvo letaka religioznog sadržaja u kojima su tumačili svoja vjerovanja. Londonski su puritanci imenovali vlastito starješinstvo, koje se sastojalo mahom od suspendiranih anglikanskih svećenika. Grupe koje su odustale od reforme anglikanske crkve i odvojile se od nje nazivalo se separatistima.

Kralj Jakov I, nasljednik kraljice Elizabete, nastavio je njenu vjersku politiku, prijeteći da će “otjerati [puritance] iz zemlje”. Istovremeno je naručio novi engleski prijevod Biblije — King James Version, koji je dovršen 1611. Ta je nova verzija potaknula mnoge ljude na istraživanje Biblije. S kojim rezultatom? Još se više ljudi počelo protiviti državnoj crkvi. Što biste vi učinili da ste živjeli u to vrijeme? Smatrate li da biste pod prijetnjom progonstva promijenili svoja religiozna shvaćanja? Biste li se čvrsto držali svojih uvjerenja, ma koliko vas to koštalo? Mnogi su puritanci to učinili i nisu htjeli napraviti kompromis.

Bijeg u Holandiju

Jedna grupa separatista koja nije učinila kompromis živjela je u malom engleskom gradiću Scroobyu. Tamo su se tajno sastajali u domu upravitelja pošte Williama Brewstera, koji je bio njihov “predsjedavajući starješina”. S njima je bio povezan i John Robinson, bivši anglikanski svećenik. Osim što su kod nje crkvenu vlast zastupali starješine, a ne svećenici i biskupi, grupa u Scroobyu odbacila je svećeničke odore i velik dio anglikanskih crkvenih obreda, premda su te stvari bile zakonom propisane.

Budući da se na nju vršio sve veći pritisak, ta je grupica odlučila pobjeći u Nizozemsku, tadašnje jedino mjesto u Evropi gdje se toleriralo njihova shvaćanja i običaje. No emigracija je bila protuzakonita. Stoga su u najvećoj mogućoj tajnosti prodali svoje kuće i sve drugo što nisu mogli ponijeti sa sobom te su 1608. brodom otplovili za Amsterdam. U Nizozemskoj su se separatisti počeli zvati piligrini.

Godinu nakon svog dolaska, iste godine kada je primirjem obustavljen rat koji je bjesnio između Španjolske i Nizozemske, piligrini su se preselili u Leiden. Primirje je stvorilo mirniju klimu za piligrine. Iz Engleske su malo-pomalo pristizali daljnji bjegunci, pa je grupa narasla na oko 300 članova. Kasnije su kupili veliku kuću u kojoj je živio John Robinson sa svojom obitelji i u kojoj su ujedno mogli održavati sastanke.

Nakon desetak godina provedenih u Leidenu, piligrini su počeli osjećati nespokojstvo. Bližio se kraj primirju sa Španjolskom i piligrini su strahovali da će im, preuzme li španjolska inkvizicija vlast nad Nizozemskom, biti gore nego što im je bilo pod kraljem Jakovom. Osim toga, nisu se doktrinarno slagali sa svojim liberalnijim nizozemskim susjedima i brinuli su se zbog druženja svoje djece s djecom Nizozemaca, koje su smatrali raspuštenima. Što da učine? Planirali su još jednu veliku seobu — ovaj put u Ameriku!

Isplovio je Mayflower!

Najveći izazov predstavljalo im je financiranje tako dugog putovanja. Drugi veliki problem bio je taj što su dozvolu za ekspediciju trebali pribaviti od engleskog kralja — onog istog kralja od kojeg su željeli pobjeći prebjegavši u Nizozemsku! Piligrini su svojim peticijama smekšavali kralja Jakova, dok im konačno nije dao svoj pristanak. Na kraju je taj pothvat financirala jedna grupa londonskih trgovaca.

Najzad je došlo vrijeme za polazak! Članovi piligrinske crkve iz Leidena koji su se odlučili na preseljenje ukrcali su se na brod Speedwell te su 22. srpnja 1620. isplovili iz Delfshavena za Englesku, da bi se tamo priključili ostalim članovima. Piligrini su se otisnuli na pučinu ukrcani na dva broda, Speedwell i Mayflower. Međutim, brodovi su zbog teškog oštećenja Speedwellovog trupa bili prisiljeni na povratak u Englesku, gdje je Mayflower preuzeo putnike i živežne namirnice sa Speedwella. Konačno je 6. rujna mali 27-metarski Mayflower sam isplovio iz Plymoutha (Engleska) s 24 obitelji — ukupno 102 putnika — i s 25 članova posade. Koliko li je hrabrosti trebalo tim neiskusnim putnicima da bi se odvažili na prekooceansku plovidbu dugu 5 000 kilometara! Brod je bio krajnje pretrpan i morao se boriti s opasnim sjevernoatlantičkim vremenskim uvjetima. Zamislite kako su se putnici osjećali kada su nakon devet dugih tjedana provedenih na oceanu ugledali kopno!

Osnivanje kolonije

Piligrini su prije iskrcavanja između sebe sklopili sporazum, ili savez, u pogledu buduće vlasti u novoj koloniji. Prema tom sporazumu, koji je potpisao 41 muškarac iz te grupe, piligrini su se organizirali u “civilnu državu” i preuzeli odgovornost donošenja i slijeđenja propisa po kojima su se ravnali u svim svojim odnosima. Premda su neki povjesničari taj dokument nazvali prvim američkim ustavom, Grote Winkler Prins Encyclopedie naglašava da su piligrini koji su ga sastavili “imali na umu uspostavljanje vjerske vlasti”. Njegova svrha bila je obavezati sve članove kolonije na to da ostanu zajedno, kako doslovno tako i u vjerskom pogledu.

Nakon što su istražili obalu i poduzeli ekspedicije prema unutrašnjosti, hladnog prosinca grupa se nastanila na mjestu koje su nazvali New Plymouth, kasnije prozvanom kolonija Plymouth. Naišli su na polja koja su obrađivali Indijanci. No ogromnu indijansku populaciju, koju su istraživači uočili svega par godina ranije poharale su bolesti tih istraživača — između ostalog, velike boginje i ospice. Da nije bilo tako, Indijanci bi se možda mogli oduprijeti nastojanjima piligrina da osnuju svoju koloniju.

Piligrini su to započeli izgradnjom općinske zgrade i nekoliko privatnih kuća. Početak je bio težak, jer su stigli u zimi a na brodskoj zalihi nije im ostalo dovoljno hrane. Te prve zime od bolesti su umrle 52 osobe, među njima 13 od 24 muževa i čak 14 od 18 žena. Među nastradalima je bio i njihov prvi guverner, John Carver. No oni koji su preživjeli odlučili su ostati u New Plymouthu. Sljedeći guverner, entuzijastični William Bradford, detaljno je bilježio povijest mlade kolonije i stoga se smatra prvim američkim povjesničarom.

Piligrini i Indijanci

Prvi piligrini koji su došli u New Plymouth sklopili su mirovni ugovor s Massasoitom, vrhovnim poglavicom tamošnjeg indijanskog plemena Wampanoag. Piligrini i pleme Wampanoag ugovorom su obećali da neće jedni druge ugrožavati te su se svečano obavezali na uzajamnu zaštitu dođe li do rata s nekom trećom stranom. Da nije bilo prijateljstva s Massasoitom, vjerojatno nitko od piligrina ne bi preživio. Ti su Indijanci dali doseljenicima kukuruz za hranu i za sjetvu, a sklapanje saveza s njima štitilo je piligrine da ne poginu od ruke drugih plemena.

U početku su Indijanci puno pomogli kolonistima. Prema riječima guvernera Williama Bradforda, Indijanac po imenu Tisquantum poučio je koloniste “sijati kukuruz, gdje pecati ribu i kako nabavljati druge potrepštine, a bio im je i vodič koji ih je za njihovu korist odveo u nepoznata područja”. Prva žetva kukuruza bila je dobra i piligrini su bili uspješni u lovu na divlje ptice. Bili su zahvalni Bogu i odlučili su održati trodnevnu žetvenu svetkovinu. Došao je Massasoit sa svojih 90 ratnika, donijevši pet jelena kao svoj doprinos gozbi.

Svetkovina je, kao i sama kolonija, imala snažan religiozni karakter. Premda sljedeće godine zbog lošeg uroda piligrini nisu održali svetkovinu, Dan zahvalnosti je s vremenom postao godišnji državni i vjerski praznik u Sjedinjenim Državama, Kanadi i nekoliko drugih zemalja. U današnje je vrijeme Dan zahvalnosti u Sjevernoj Americi karakteristična prilika za obiteljsku gozbu s puricom, džemom od brusnice i bućnicom — no u principu, to je još uvijek “prilika za duboko promišljanje o vjerskim stvarima, za crkvene obrede i molitvu” (The World Book Encyclopedia, 1994).a

Daljnji tok događaja

Godine 1622. pristigli su novi piligrini iz Leidena i Engleske. Kasnije su iz Evrope doplovili daljnji brodovi sa suvjernicima. Godine 1630. koloniji se pridružila posljednja grupa piligrina iz Leidena, povećavši njihov broj na 300-tinjak članova. Nakon nekog vremena kolonija se spojila s puno većom kolonijom Massachusetts Bay, malo sjevernije od nje. Ti su kolonisti također gajili puritanska vjerovanja. No u međuvremenu je porasla napetost u odnosima kolonista i njihovih indijanskih susjeda. Puritanci, koji su vjerovali da ih je Bog predodredio da vladaju tom novom zemljom, bili su sve arogantniji. Uočivši to, Indijanci su postali još kivniji na njih. Nažalost, samo 55 godina nakon sklapanja saveza s plemenom Wampanoag, kolonija u Plymouthu je, udruživši se s tri druge engleske kolonije i nekim Indijancima, zaratila s Massasoitovim sinom. On je poginuo zajedno s oko tri tisuće indijanskih muškaraca, žena i djece, a daljnje stotine tih Indijanaca puritanci su prodali u ropstvo. Pleme Wampanoag bilo je istrijebljeno.

Nasljeđe piligrina

U Nizozemskoj se još uvijek može razgledati leidensku četvrt u kojoj su živjeli piligrini, kao i Delfshaven, luku iz koje su isplovili za Ameriku. U današnjem gradu Plymouthu (Massachusetts), može se razgledati koloniju Plymouth, rekonstrukciju originalnog naselja koje su sagradili piligrini te muzej i rekonstrukciju Mayflowera. U tom naselju glumci dočaravaju njegove originalne žitelje. Reći će vam da se Bog zove Jehova i da “crkva” nije kameno zdanje već da je sačinjavaju ljudi. Na pitanje: “Koliko starješina broji vaša crkva?” odgovaraju: “Onoliko koliko ih udovoljava biblijskim zahtjevima.”

Piligrini su nastojali organizirati svoje društvo “koliko je god bilo moguće po uzoru na dvanaest izraelskih plemena pod Mojsijem”, piše u knjizi The Puritan Heritage—America’s Roots in the Bible. No katkada su puritanci išli u krajnosti. Naprimjer, njihova reputacija radoholičara djelomično je potekla iz njihovog vjerovanja da je materijalno bogatstvo pokazatelj Božje naklonosti. I premda su iskreno voljeli svoju djecu, mnogi su rani puritanci smatrali da trebaju “skrivati svoje (...) pretjerane izraze nježnosti”. Tako se izraz “puritanski” počeo povezivati s ozbiljnošću, strogošću i pretjeranom krutošću. No piligrini su, unatoč svojim pogreškama, imali izvjesnu dozu moralne čvrstine, bili su pobožni i nastojali su živjeti u skladu s Biblijom. To su očito bile kvalitete koje su ih sjedinjavale i krijepile ih kroz mnoge njihove kušnje.

[Bilješka]

[Slika na stranici 26]

Wampanoag Indijanci pomogli su piligrinima

[Zahvala]

Harper’s Encyclopædia of United States History

[Zahvala na stranici 24]

Gore: Model Mayflowera