Prepoznati i reagirati na simptome

KADA se pojave simptomi srčanog udara, od presudne je važnosti smjesta potražiti liječničku pomoć, budući da je opasnost od smrti najveća prvi sat vremena nakon infarkta. Brza liječnička intervencija može spasiti srčani mišić od nepovratnog oštećenja. Što se više srčanog mišića sačuva, to će rad srca biti bolji nakon infarkta.

Međutim, neki su srčani udari tihi, ne manifestirajući se nikakvim vanjskim simptomima. U takvim slučajevima, osoba možda nije ni svjesna da je kod nje posrijedi bolest koronarnih arterija (CAD). Nekima je nažalost teški infarkt možda prvi nagovještaj da imaju bolesno srce. Kad dođe do srčanog zastoja (srce prestane s radom), ako se odmah ne pozove hitna pomoć i odmah na licu mjesta ne započne s kardiopulmonalnom reanimacijom (CPR), male su šanse za preživljavanje.

Od većine onih koji imaju simptome CAD-a, izvještava Harvard Health Letter, oko polovica njih neće odmah potražiti liječničku pomoć. Zašto? “Obično zato što ne prepoznaju na što njihovi simptomi ukazuju ili zato što ih ozbiljno ne shvaćaju.”

Johna, Jehovin svjedok koji je bio žrtva srčanog udara, upućuje usrdnu molbu: “Kad osjetite da nešto s vama nije u redu, nemojte oklijevati da potražite liječničku pomoć iz straha da ne biste ispali melodramatični. Ja sam umalo izgubio život zbog toga što nisam dovoljno brzo reagirao.”

Što se dogodilo

John objašnjava: “Godinu i pol dana prije srčanog udara, liječnik me upozorio da imam visok kolesterol, koji je jedan od glavnih rizičnih faktora kod CAD-a. No ja sam zanemario taj problem jer sam smatrao da sam mlad — nisam imao ni 40 godina — i da sam dobrog zdravlja. Silno žalim što nisam onda poduzeo korake. Imao sam i druge upozoravajuće simptome — zadihanost pri fizičkom naporu, bolove za koje sam mislio da su probavne smetnje i užasan umor koji sam osjećao nekoliko mjeseci prije infarkta. Većinu ovih simptoma pripisivao sam nenaspavanosti i prevelikom stresu na poslu. Tri dana prije nego što sam dobio srčani udar, doživio sam, kako sam ja mislio, mišićni spazam u grudima. Bio je to mali infarkt koji je prethodio onom velikom koji se dogodio tri dana kasnije.”

Oko polovica onih koji dožive srčani udar dobije upozorenje u obliku boli ili pritiska u grudima, koji se naziva angina pektoris. Simptomi kod nekih jesu zadihanost ili umor i osjećaj slabosti, koji ukazuju da srce ne dobiva dovoljno kisika uslijed koronarne opstrukcije. Ovi upozoravajući simptomi trebali bi potaknuti pojedinca da ode k liječniku radi pregleda srca. Dr. Peter Cohn navodi: “Nakon što se angina pektoris izliječi, nitko ne može jamčiti da će se time spriječiti srčani udar, ali se barem šanse da se uskoro doživi infarkt mogu smanjiti.”

Infarkt

John nastavlja: “Tog dana išli smo na ‘mali’ bejzbol. Dok sam gutao hamburger i pržene krumpiriće za ručak, nisam se obazirao na stanovitu nelagodu, mučninu i napetost koju sam osjećao u gornjem dijelu tijela. No kad smo došli na igralište i počeli igrati, znao sam da nešto nije u redu. Kako je prolazilo poslijepodne, osjećao sam se sve gore.

Nekoliko puta legao sam na leđa na klupu za igrače i pokušao rastegnuti mišiće u grudima, no osjećao sam sve veću i veću napetost. Igrajući rekao sam sâm sebi: ‘Možda sam dobio gripu’, budući da sam povremeno osjećao hladan znoj i slabost. Kad sam trčao, bio sam upadljivo zadihan. Ponovno sam legao na klupu. Kad sam se uspravio, nisam nimalo sumnjao da sam u ozbiljnoj nevolji. Viknuo sam svom sinu Jamesu: ‘Moram ODMAH u bolnicu!’ Osjećao sam se tako kao da mi se prsni koš urušio. Bol je bila toliko snažna da nisam mogao ustati. Pomislio sam: ‘Nije valjda srčani udar? Pa tek mi je 38 godina!’”

Johnov sin, kojemu je u to vrijeme bilo 15 godina, priča: “Otac je u samo nekoliko minuta izgubio snagu tako da smo ga morali nositi do automobila. Moj prijatelj je vozio i ispitivao tatu kako bi pratio njegovo stanje. Na kraju, tata više nije odgovarao. ‘Johne!’, povikao je moj prijatelj. Ali moj otac i dalje nije odgovarao. Onda se tata trgnuo u sjedalu i počeo se grčiti i povraćati. Stalno sam iznova vikao: ‘Tata! Volim te! Molim te, nemoj umrijeti!’ Nakon što je prošao napad, tijelo mu se omlitavilo u sjedalu. Mislio sam da je mrtav.”

U bolnici

“Utrčali smo u bolnicu da bismo dobili pomoć. Dvije ili tri minute bile su prošle odonda kad sam pomislio da je tata umro, ali nadao sam se da će ga moći vratiti u život. Na moje iznenađenje, oko 20 Svjedoka Jehove koji su bili na igralištu nalazilo se u čekaonici. Oni su me utješili i uvjerili da me vole, što je bilo od velike pomoći u vrijeme takve nevolje. Nekih 15 minuta kasnije, došao je liječnik i objasnio: ‘Uspjeli smo vratiti tvog tatu u život, ali je imao težak srčani udar. Nismo sigurni da će ostati na životu.’

Zatim mi je dozvolio da nakratko posjetim tatu. Bio sam shrvan tatinim izrazima ljubavi za našu obitelj. U velikim bolovima, rekao mi je sljedeće: ‘Sine, volim te. Uvijek imaj na umu da je Jehova najvažnija osoba u našem životu. Nikad mu nemoj prestati služiti i pomozi svojoj majci i braći da mu nikad ne prestanu služiti. Naša nada u uskrsnuće je pouzdana, i ako umrem, želim vas sve vidjeti kad se vratim.’ I meni i njemu tekle su suze ljubavi, straha i nade.”

Johnova supruga, Mary, došla je sat kasnije. “Kad sam ušla u sobu za hitne slučajeve, liječnik mi je rekao: ‘Vaš suprug imao je težak srčani udar.’ Ostala sam zaprepaštena. Objasnio je da su Johnu osam puta defibrilirali srce. Kod ovog postupka koji se primjenjuje u hitnim slučajevima radi se o korištenju električnog napona da bi se zaustavilo kaotično lupanje srca i ponovno uspostavio normalan ritam. Pored CPR-a, davanja kisika i intravenoznog davanja lijekova, defibrilacija predstavlja naprednu metodu prilikom spašavanja života.

Kad sam ugledala Johna srce mi se počelo cijepati. Bio je jako blijed, a mnoge cjevčice i žice povezivale su njegovo tijelo s monitorima. Molila sam se u sebi Jehovi da mi da snagu da izdržim ovu kušnju zbog naša tri sina, a molila sam se i za vodstvo da donesem mudre odluke u vezi s onim što bi moglo predstojati. Dok sam prilazila Johnovom krevetu, razmišljala sam: ‘Što u ovakvim trenucima kazati voljenoj osobi? Jesmo li stvarno pripravni na ovakve situacije kad je u pitanju život?’

‘Dušo’, rekao je John, ‘jasno ti je da možda neću ovo preživjeti. No važno je da ti i dječaci ostanete vjerni Jehovi jer će ovom sustavu uskoro doći kraj i više neće biti bolesti i smrti. Želim se probuditi u tom novom sustavu i vidjeti tamo tebe i naše dječake.’ Suze su nam oboma tekle niz lice.”

Liječnik pruža objašnjenje

“Kasnije me liječnik pozvao na stranu i objasnio da su pregledi pokazali da je John doživio srčani udar zbog 100-postotnog začepljenja u lijevoj prednjoj silaznoj arteriji. Bila mu je začepljena još jedna arterija. Liječnik mi je rekao da moram donijeti odluku u vezi s tim kako će se Johna liječiti. Dvije od mogućih opcija bile su lijekovi i angioplastika. Smatrao je da bi ova druga opcija bila bolja, pa smo se odlučili za angioplastiku. No liječnici su rekli da ništa ne mogu obećati budući da većina ljudi ne preživi ovakvu vrstu srčanog udara.”

Angioplastika je kirurški zahvat kod kojeg se kateter s balonom na vrhu uvodi u koronarnu arteriju i potom napuše da bi se otvorilo začepljenje. Postupak ima visok postotak uspješnosti u obnovi protoka krvi. Kad je nekoliko arterija jako začepljeno, obično se preporučuje operacija u vidu bajpasa.

Loše prognoze

Nakon angioplastike, Johnov je život još naredna 72 sata visio o koncu. Konačno se njegovo srce počelo oporavljati od šoka. No Johnovo srce radilo je sa svega polovicom svog prijašnjeg kapaciteta, a njegov veliki dio postao je ožiljno tkivo, tako da su izgledi da bude srčani invalid bili gotovo neizbježni.

Gledajući unatrag na ono što se dogodilo, John nas upozorava: “Zbog svog Stvoritelja, svoje obitelji, svoje duhovne braće i sestara i zbog sebe samih dužni smo obratiti pažnju upozorenjima i brinuti se za svoje zdravlje — pogotovo ako nam prijeti opasnost. Sami možemo u znatnoj mjeri biti uzrok radosti ili tuge. Na nama je da izaberemo.”

Kod Johna se radilo o teškom slučaju koji je zahtijevao trenutnu pažnju. Ali ne trebaju svi koji osjećaju tegobe tipa žgaravice otrčati liječniku. Ipak, njegovo iskustvo služi kao upozorenje, pa bi oni koji smatraju da imaju takve simptome trebali otići na pregled.

Što se može učiniti da bi se smanjio rizik od srčanog udara? Sljedeći članak govorit će o tome.

[Bilješka]

[Okvir na stranici 6]

Simptomi srčanog udara

• Nelagodan osjećaj pritiska, stezanja ili boli u grudima koji traje više od nekoliko minuta. Takvi se simptomi mogu zamijeniti sa simptomima jake žgaravice

• Bol koja se može širiti — ili biti samo prisutna — u čeljusti, vratu, ramenima, rukama, laktovima ili u lijevoj ruci

• Dugotrajna bol u gornjem dijelu trbuha

• Zadihanost, vrtoglavica, nesvjestica, znojenje ili osjećaj hladnog znoja na dodir

• Iscrpljenost — može se osjećati tjednima prije infarkta

• Mučnina ili pak povraćanje

• Česti napadi angine pektoris koji nisu uzrokovani fizičkim naporom

Simptomi mogu varirati od blagih do jakih, a svi se i ne javljaju kod svakog srčanog udara. Ali ako se pojavi bilo kakva kombinacija ovakvih simptoma, brzo potražite pomoć. Međutim, u nekim slučajevima ne javljaju se simptomi; to se odnosi na takozvane tihe srčane udare.

[Okvir na stranici 7]

Postupci spašavanja

Ako vi ili netko koga poznajete pokazuje simptome srčanog udara:

• Prepoznajte simptome.

• Prestanite s bilo kakvim poslom pa sjednite ili pak lezite.

• Ako simptomi potraju duže od nekoliko minuta, nazovite broj mjesne hitne pomoći. Recite dispečeru da sumnjate u srčani udar te mu dajte podatke kako bi vas mogli pronaći.

• Ako osobu možete brže dovesti na odjel za hitne slučajeve tako da je sami tamo odvezete, onda tako učinite. Ako mislite da ste doživjeli srčani udar, zamolite nekoga da vas tamo odveze.

Ako čekate da dođe ekipa hitne pomoći:

• Olabavite usku odjeću, uključujući i remen i kravatu. Pomozite osobi da se udobno smjesti i ako je neophodno poduprite je jastucima.

• Ostanite mirni, bez obzira na to da li ste vi žrtva srčanog udara ili joj pomažete. Uzbuđenje može povećati mogućnost pojave aritmije koja je opasna po život. Molitva može biti od pomoći da vas ojača kako biste ostali mirni.

Ako izgleda da je žrtva srčanog udara prestala disati:

• Glasno je upitajte: “Možeš li me čuti?” Ako nema odgovora i osoba ne diše, započnite s kardiopulmonalnom reanimacijom (CPR-om).

• Zapamtite tri glavna koraka kod CPR-a:

1. Podignite osobi bradu, kako bi se otvorili dišni putovi.

2. Kad su dišni putovi otvoreni, dvaput polako upuhnite zrak na usta dok se prsni koš ne podigne, a nosnice osobi zatvorite palcem i kažiprstom.

3. Pritisnite 10 do 15 puta na sredini prsnog koša između bradavica da biste istisnuli krv iz srca i prsnog koša. Svakih 15 sekundi ponavljajte ciklus od dva udisaja, a potom 15 pritisaka, sve dok se ne povrati puls i disanje ili dok ne stigne ekipa hitne pomoći.

CPR bi trebao izvoditi netko tko je prošao takvu obuku. Ali ako nema takve školovane osobe, “bolji je ikakav CPR nego nikakav”, kaže dr. R. Cummins, šef odjela za hitne kardiološke slučajeve. Ako se ne poduzmu ovi koraci, šanse za preživljavanje jako su male. CPR održava osobu na životu dok ne stigne pomoć.

[Slika na stranici 5]

Brza intervencija nakon srčanog udara može spasiti život i smanjiti oštećenje srca