Mladi pitaju...
Kako gledati na rasni ponos?
“Priče jednog mog školskog kolege uvijek se vrte oko rase i boje kože drugih ljudi”, žali se 17-godišnja Tanya. “Mnogo puta kad priča tvrdi da je on iznad njih.”
SASVIM je prirodno da se osoba ponosi svojom obitelji, kulturom, jezikom ili porijeklom. “Ja sam Vijetnamka”, kaže 15-godišnja djevojka imenom Phung, “i ponosim se svojom kulturom.”
Ipak, vrlo često rasni ponos ide ruku pod ruku s rasizmom. Stoga ova vrsta ponosa može postati poput rak-rane, postupno razarajući odnose među ljudima, čak i ako je maskirana ljubaznošću. Isus Krist je rekao: “Usta govore od suviška srca” (Matej 12:34). Duboko ukorijenjeni osjećaji superiornosti — ili prezira — često izbiju na površinu, izazivajući kod drugih osjećaj povrijeđenosti i bola.
Ponekad rasni ponos čak preraste u nasilje. Posljednjih godina on je služio kao pokretač za ratove, pobune i krvava “etnička čišćenja”. No ne moraš biti svjedokom krvoprolića da bi upoznao tamnu stranu rasnog ponosa. Primjećuješ li je, naprimjer, u školi, na poslu ili u svom susjedstvu? “Da, bez daljnjega”, kaže kršćanka imenom Melissa. “Neki moji školski kolege rugaju se djeci koja govore stranim naglaskom i kažu da su bolji od njih.” Tanya nešto slično izjavljuje: “Čula sam u školi kako djeca bez ustezanja kažu drugoj djeci: ‘Bolji sam od tebe.’” U jednoj anketi provedenoj u SAD-u, gotovo je polovica anketiranih rekla da je osobno iskusila neki vid rasnih predrasuda tijekom protekle godine. “Rasna napetost vrlo je izražena u mojoj školi”, rekla je djevojka imenom Natasha.
Zamisli sada da živiš u zemlji ili području gdje je velik priljev doseljenika, koji je znatno promijenio karakter tvoje škole, susjedstva ili kršćanske skupštine. Osjećaš li pomalo nelagodu zbog toga? Tada možda rasni ponos i više utječe na tvoje mišljenje nego što si toga možda svjestan.
Ispravan ponos nasuprot neispravnom
Znači li to da je ponos sam po sebi loš? Ne nužno. Biblija pokazuje da je sasvim u redu gajiti ispravnu vrstu ponosa. Kad je apostol Pavao pisao kršćanima u Solunu, rekao je: “Mi [se] sami vama ponosimo među Božjim crkvama” (2. Solunjanima 1:4, St). Slično tome, posjedovati samopoštovanje barem u nekoj mjeri zdravo je i normalno (Rimljanima 12:3). Stoga nije samo po sebi loše donekle se ponositi svojom rasom, obitelji, jezikom, bojom kože ili porijeklom. Bog sigurno ne bi zahtijevao da se sramimo takvih stvari. Kad su apostola Pavla zamijenili s jednim egipatskim kriminalcem, on nije oklijevao reći: “Ja sam Židov iz Tarza cilicijskoga, građanin grada znamenitoga” (Djela apostolska 21:39, DF).
Međutim, rasni ponos poprima ružnu stranu kad kod osobe pothranjuje pretjerani osjećaj samouvjerenosti ili kad je navodi da na druge gleda s prezirom. Biblija kaže: “Strah je Gospodinov mržnja na zlo; ja mrzim na ponositost i na oholost i na zli put i na usta opaka” (Priče Salamunove 8:13). A u Pričama Salamunovim 16:18 stoji: “Oholost dolazi pred pogibao, i ponosit duh pred propast.” Stoga je nečije hvalisanje da pripada superiornijoj rasi odvratno Bogu. (Usporedi Jakova 4:16.)
Korijeni rasnog ponosa
Što potiče ljude da se pretjerano ponose svojom rasom? Knjiga Black, White, Other (Crnci, bijelci i drugi) Lise Funderburg kaže sljedeće: “Kod mnogih ljudi njihove prve (i najdugotrajnije) utiske o rasi oblikuju njihovi roditelji i obitelj.” Nažalost, mora se reći da su utisci koje neki roditelji prenose svojoj djeci prečesto neuravnoteženi i iskrivljeni. Nekim se mladima možda izravno govori da su pripadnici njihove rase superiorniji te da su ljudi neke druge rase različiti ili inferiorniji. Međutim, ono što se još češće događa jest to da mladi ljudi jednostavno zapažaju da njihovi roditelji nemaju gotovo nikakav kontakt s ljudima druge rase. To također može jako utjecati na njihovo razmišljanje. Ankete otkrivaju da iako se tinejdžeri možda ne slažu s mišljenjem svojih roditelja kad je riječ o odijevanju ili muzici, ipak većina mladih dijeli rasna gledišta svojih roditelja.
Neuravnotežena gledišta u pogledu rase mogu se također javiti kao reakcija na ugnjetavanje ili maltretiranje (Propovjednik 7:7). Naprimjer, obrazovni su radnici zapazili da djeci takozvanih manjinskih grupa često manjka samopoštovanja. U pokušaju da poprave stvari neki su obrazovni radnici sastavili nastavne programe putem kojih uče djecu o povijesti njihove rase. Zanimljivo je da oni koji kritiziraju ovakvo rješenje tvrde da takvo naglašavanje rasnog ponosa jednostavno rađa rasizam.
I osobno iskustvo može utjecati na pojavu nezdravih rasnih stavova. Jedan neugodan susret s osobom druge rase može drugu osobu navesti na zaključak da su svi pripadnici te rase užasni i zadrti. Negativni osjećaji mogu se također javiti kad mediji svraćaju pažnju javnosti na rasne sukobe, brutalne postupke policije i protestne skupove ili kad etničke grupe prikazuju u negativnom svjetlu.
Mit o rasnoj superiornosti
Koliko su istinite tvrdnje nekih da njihova rasa ima pravo da se osjeća superiorno u odnosu na druge? Prije svega, dvojbena je sama ideja da se ljudi stvarno mogu podijeliti u različite rase. Jedan je članak u Newsweeku izvijestio: “Znanstvenicima koji su se pozabavili tim pitanjem koncept rase izuzetno je nepouzdan te sprečava bilo kakve ozbiljne pokušaje davanja definicije.” Istina, možda postoje “zamjetljive razlike u boji kože, kvaliteti kose i obliku nosa i očiju”. Međutim, Newsweek je izvijestio da su “te razlike samo površinske — i koliko god se trudili, znanstvenici u biti ne mogu pronaći nikakav značajan skup razlika koje dijele jednu rasnu grupu od druge. (...) U suštini, za većinu znanstvenika koji rade na ovom polju rasa je samo ‘društvena tvorevina’ — [loša] smjesa predrasuda, praznovjerja i mitova.”
Čak i ako bi se znanstveno mogle dokazati razlike između rasa, ideja o “čistoj” rasi puka je iluzija. The New Encyclopædia Britannica zapaža: “Nema čistih rasa; sve rasne grupe koje sada postoje dobro su izmiješane.” U svakom slučaju, Biblija naučava da je Bog “izveo sav ljudski rod od jednoga čovjeka” (Djela apostolska 17:26, St). Bez obzira na boju kože, kvalitetu kose ili crte lica, postoji zapravo samo jedna rasa — ljudska rasa. Svi su ljudi u srodstvu preko našeg praoca Adama.
Drevni Židovi dobro su znali da sve rase imaju isto porijeklo. Ipak, neki su čak nakon što su postali kršćani još uvijek čvrsto vjerovali da su superiorniji od ne-Židova — a i od svojih ne-židovskih suvjernika! Apostol Pavao srušio je ideju o rasnoj superiornosti, izjavivši prema Rimljanima 3:9 sljedeće: “Židovi i Grci svi [su] pod grijehom.” Stoga se nijedna rasna grupa ne može hvaliti time da uživa bilo kakav poseban položaj pred Bogom. Doista, samo vjerom u Isusa Krista pojedinci mogu uspostaviti odnos s Bogom (Ivan 17:3). A Božja je volja da se “sve vrste ljudi spase i dođu do točne spoznaje istine” (1. Timoteju 2:4, NW).
Ako prihvatiš činjenicu da su sve rase jednake u Božjim očima, to može znatno utjecati na tvoje gledište o samome sebi i drugima. Može te potaknuti da se s dostojanstvom i poštovanjem odnosiš prema drugima, da cijeniš i uvažavaš osobine koje ih odlikuju. Naprimjer, mlada Melissa, koja je ranije spomenuta, ne smije se sa svojim školskim kolegama mladima koji govore stranim naglaskom. Ona kaže: “One koji govore dva jezika smatram inteligentnim osobama. Iako bih željela da govorim još jedan jezik, znam samo jedan.”
Zapamti također da iako pripadnici tvoje rase i kulture imaju, bez daljnjega, mnogo toga čime se mogu ponositi, to je slučaj i s drugim rasama. I iako je možda razumno donekle se ponositi vlastitom kulturom i onime što su tvoji preci postigli, daleko više zadovoljstva donosi ponositi se onim što si sam postigao trudom i napornim radom! (Propovjednik 2:24). Ustvari, postoji jedno postignuće za koje te Biblija potiče da se njime ponosiš. Kao što je navedeno u Jeremiji 9:24, sam Bog kaže: “Ko se hvali, neka se hvali tijem što razumije i poznaje mene da sam ja Gospodin.” Možeš li se time pohvaliti?
[Slika na stranici 26]
Poznavanje Božjeg gledišta o rasama pomaže nam da uživamo u društvu ljudi drugih rasa