Raskol među znanstvenicima?

“IAKO ne bismo trebali odbaciti stajalište da je znanost potraga za istinom o svijetu, trebali bismo također uzeti u obzir psihološke i društvene faktore koji se često suprotstavljaju toj potrazi.” Tako je napisao Tony Morton u referatu pod naslovom “Znanstvene škole u sukobu: Motivi i metode znanstvenika”. Da, izgleda da slava, financijski dobitak ili čak politička naginjanja ponekad utječu na otkrića znanstvenika.

Još je 1873. lord Jessel izrazio zabrinutost zbog takvih utjecaja u sudskim slučajevima, rekavši sljedeće: “Dokazi stručnjaka (...) dokazi su koje prezentiraju osobe koje ponekad žive od toga čime se bave, a stručnjaci su u svim sudskim slučajevima plaćeni za prezentiranje svojih dokaza. (...) Stoga je prirodno da stručnjak, koliko god on bio pošten, pristrano razmišlja u korist osobe koja ga je zaposlila, i mi stvarno nailazimo na takvu pristranost.”

Uzmite naprimjer, forenzičku znanost. Apelacioni sud je istaknuo da forenzičari mogu postati pristrani u svom poslu. Časopis Search zapaža: “Sama činjenica da policija traži njihovu pomoć može dovesti do stvaranja jednog posebnog odnosa između policije i forenzičara. (...) Forenzičari koje zapošljava država mogu doći do zaključka da je njihova zadaća da pomažu policiji.” Ovaj časopis također navodi primjere sudskih slučajeva koji su se odigrali u Velikoj Britaniji, a koji su se vodili protiv Maguirea (1989) i Warda (1974), pripadnika IRA-e (Irske republikanske armije), optuženih za bombaške napade, kao slučajeva koji predstavljaju “jasan dokaz o spremnosti nekih vrlo iskusnih i, inače, uglednih znanstvenika da napuste znanstvenu neutralnost i gledaju na svoje odgovornosti kao na obavezu da pomažu optužbi”.

Drugi takav istaknuti primjer jest slučaj Lindy Chamberlain iz Australije (1981-82) na osnovu kojeg je snimljen film Krik u noći. Izgleda da su dokazi koje su prezentirali forenzičari sudsku presudu okrenuli protiv gđe Chamberlain, koja je bila optužena za ubojstvo svojeg dojenčeta Azarie. Iako je ona tvrdila da je dingo (divlji pas) ubio dijete, osudili su je i poslali u zatvor. Kad je nakon nekoliko godina pronađena prljava djetetova jakna, umrljana krvlju, nakon detaljne analize se pokazalo da prethodni dokazi nisu bili dostatni. Zbog toga je Lindy bila puštena na slobodu, presuda je bila poništena, a i plaćena joj je bila odšteta budući da je bila nepravedno osuđena.

Kada dođe do rasprave među znanstvenicima, mogu se javiti oštre nesuglasice. Prije nekoliko desetljeća dr. William McBride usprotivio se proizvodnji lijeka talidomida, i ta je vijest obišla cijeli svijet. Kad je naveo da taj lijek, koji se pojavio na tržištu kao sredstvo za ublažavanje jutarnje mučnine u trudnoći, uzrokuje teške deformacije kod nerođene djece, ovaj je liječnik preko noći postao heroj. Ipak, nekoliko godina kasnije, dok je radio na jednom drugom projektu, jedan ga je liječnik koji je kasnije postao novinar optužio za krivotvorenje podataka. Optužbe za znanstvenu prevaru i neprofesionalno ponašanje su se dokazale, pa se McBrideu zabranila liječnička praksa u Australiji.

Znanstvene polemike

Da li elektromagnetska polja djeluju štetno na zdravlje ljudi i životinja ili ne djeluju, stvar je oko koje se vode aktualne polemike. Neki dokazi ukazuju da je u našoj sredini vrlo proširena zagađenost elektromagnetizmom, počevši od visokonaponskih električnih kablova pa sve do osobnih računala i mikrovalnih pećnica u vašem domu, kao izvorâ. Neki čak tvrde da vam celularni telefoni nakon izvjesnog broja godina mogu oštetiti mozak. Drugi pak skreću pažnju na znanstvene studije koje ukazuju da elektromagnetsko zračenje može uzrokovati rak i smrt. Kao primjer toga, novine The Australian izvještavaju: “Protiv jedne britanske državne elektroprivredne korporacije pokrenuta je tužba da je odgovorna za smrt dječaka koji je navodno dobio rak zbog toga što je spavao u blizini visokonaponskih električnih kablova.” Savjetnik za medicinu profesionalne orijentacije iz Melbournea, dr. Bruce Hocking otkrio je da je među “djecom koja žive u krugu od nekih četiri kilometra od sidnejskih glavnih televizijskih tornjeva bilo dvaput više slučajeva leukemije nego među djecom koja žive izvan radijusa od četiri kilometra”.

Dok ekolozi podržavaju takve tvrdnje, veliki biznis i komercijalni interesi dolaze na udar, budući da su na kocki milijarde dolara zbog, kako ih taj svijet naziva, “kampanji kojima se ljude nepotrebno zastrašuje”. Stoga oni združeno kreću u protunapad te uspijevaju pridobiti druge krugove unutar znanstvene zajednice da ih podrže u tome.

Vode se zatim polemike oko kemijskog zagađivanja. Neki su dioksin opisali kao “najtoksičniji kemijski spoj koji je čovjek proizveo”. Neki su ovaj kemijski spoj, koji je Michael Fumento opisao kao “samo neizbježan nusproizvod u proizvodnji određenih herbicida” (Science Under Siege), nazvali “ključnim sastojkom Agent Orangea”.a Stvar je doživjela vrhunac publiciteta nakon vijetnamskog rata. Uslijedile su velike pravne bitke između ratnih veterana i kemijskih kompanija, a svaka strana imala je vlastite znanstvene stručnjake koji su imali oprečne stavove.

Slično tome, ekološki problemi kao što su globalno zagrijavanje, efekt staklenika i stanjivanje ozonskog omotača uvelike privlače pažnju javnosti. U pogledu ekoloških opasnosti vezanih za Antarktiku, novine The Canberra Times izvještavaju: “Istraživanje znanstvenika provedeno u stanici Palmer, znanstveno-istraživačkoj bazi Sjedinjenih Država na otoku Anvers, pokazuje da jako ultraljubičasto zračenje uzrokuje oštećenja kod nižih životnih oblika kao što su plankton i mekušci, te da bi ono moglo postupno utjecati na druge životinje u hranidbenom lancu.” Ali izgleda da mnoge druge znanstvene studije pobijaju takvo mišljenje i raspršuju strahove vezane za iscrpljivanje ozona i globalno zagrijavanje.

Tko je dakle u pravu? Izgleda da znanstveni stručnjaci mogu svaku tvrdnju ili argument potvrditi odnosno oboriti. “Znanstvenu istinu u najmanju ruku određuje društvena klima koja prevladava u tom vremenu kao i ono što nalaže razum i logika”, navodi se u knjizi Paradigms Lost. Problematiku vezanu za dioksin Michael Fumento sažima sljedećim riječima: “Svi smo mi, ovisno o tome koga slušate, ili potencijalne žrtve trovanja ili potencijalne žrtve krajnje dezinformiranosti.”

Ipak, neke ogromne promašaje znanosti s kojima je javnost vrlo dobro upoznata ne mogu umanjiti nikakva objašnjenja. Znanost mora za njih snositi odgovornost.

‘Posvemašnja tragedija’

U “Poruci intelektualcima”, objavljenoj 29. kolovoza 1948, Albert Einstein se osvrnuo na manje sjajne trenutke znanosti te naveo sljedeće: “Na bolan smo način naučili da racionalno razmišljanje nije dovoljno da bi se riješili problemi našeg društvenog života. Napredna istraživanja i marljiv znanstveni rad često su imali tragične implikacije za čovječanstvo, (...) proizvodeći sredstva za njegovo masovno uništenje. To doista predstavlja posvemašnju tragediju!”

U nedavnom izdanju Associated Pressa stajalo je sljedeće: “Velika Britanija priznaje da je testirala zračenje na ljudima.” Britansko ministarstvo obrane potvrdilo je da vlada već gotovo 40 godina provodi pokuse sa zračenjem na ljudima. U jednom od tih pokusa, sredinom 1950-ih, testirala se atomska bomba u Maralingi, u Južnoj Australiji.

Maralinga je ime izvedeno iz aboridžinske riječi koja znači “grmljavina” i ovo je izolirano područje bilo za Britaniju savršeno mjesto za izvođenje znanstvenih pokusa. Nakon prve eksplozije, zavladala je euforija zbog postignutog uspjeha. U izvještaju jednih melburnških novina stajalo je sljedeće: “Kako se [radioaktivni] oblak razilazio, tako su pristizali konvoji kamiona i džipova s britanskim, kanadskim, australskim i novozelandskim vojnicima, koji su se u vrijeme eksplozije nalazili u zemunicama samo osam kilometara dalje od mjesta eksplozije. I svi su bili nasmijani. Kao da su se vraćali s nekog piknika.”

Znanstveni dopisnik za britanske novine Daily Express, Chapman Pincher, čak je napisao pjesmu pod naslovom “Čežnja za radioaktivnom gljivom”. Osim toga, ministar je rekao da je pokus proveden potpuno u skladu s planom te je zajamčio da neće biti nikakvog zračenja koje bi bilo opasno za bilo koga u Australiji. Međutim, nakon nekoliko godina osmijesi su nestali s lica onih koji su umirali zbog izloženosti zračenju te je uslijedila poplava odštetnih zahtjeva. Sada više nitko nije ‘čeznuo za radioaktivnom gljivom’! Maralinga je još uvijek područje kojem je zabranjen pristup zbog zagađenosti radioaktivnim zračenjem.

Izgleda da su i Sjedinjene Države imale vrlo slično iskustvo s pokusima s atomskom bombom u Nevadi. Neki smatraju da se tu radi o političkim pitanjima, a ne o znanstvenoj zabludi. Robert Oppenheimer, koji je rukovodio projektom izrade prve američke atomske bombe u Los Alamosu (New Mexico), rekao je: “Nema znanstvenik tu odgovornost da odluči hoće li se upotrijebiti hidrogenska bomba. Ta odgovornost leži na američkom narodu i njegovim izabranim predstavnicima.”

Tragedija druge vrste

Upotreba krvi u medicini postala je standardni postupak nakon drugog svjetskog rata. Znanost ju je pozdravila kao sredstvo kojim se spašavaju životi i proglasila je sigurnom za upotrebu. Ali s pojavom AIDS-a medicinski je svijet prestao biti tako samouvjeren. Odjednom se tobože tekućina koja spašava živote pretvorila za neke u ubojicu. Upravitelj jedne velike sidnejske bolnice u Australiji izjavio je za Probudite se!: “Desetljećima smo transfundirali tvar o kojoj smo malo znali. Nismo čak ni znali za neke bolesti koje se prenose krvlju. Što još transfundiramo, još uvijek ne znamo, budući da ne možemo provoditi testove za ono što ne znamo.”

Naročito tragičan slučaj odnosio se na upotrebu hormona rasta za liječenje neplodnih žena. Želeći živjeti ispunjenijim životom kao majke, ove su žene ovaj postupak liječenja smatrale blagoslovom. Nakon nekoliko godina, neke su od njih umrle misterioznom smrću od Creutzfeldt-Jakobsove degenerativne bolesti mozga (CJD). Djeca koja su zbog zaostajanja u rastu liječena istim hormonom počela su umirati. Istraživači su otkrili da su znanstvenici dobili hormon iz hipofize mrtvih ljudi. Neki su leševi izgleda bili zaraženi virusom CJD-a pa su od njih dobivene količine hormona također sadržavale virus. Još je tragičnija činjenica da su neke od žena koje su bile liječene ovim hormonom bile davaoci krvi prije nego što su se pojavili simptomi CJD-a. Javljaju se ozbiljne bojazni da bi zalihe krvi sada mogle biti zaražene ovim virusom, budući da ne postoji nikakav način da ga se testovima otkrije.

Sve grane znanosti uključuju određenu mjeru rizika. Stoga ne iznenađuje da se, kao što knjiga The Unnatural Nature of Science navodi, na znanost “gleda s dozom divljenja i straha, s dozom nade i očaja, kao na izvor mnogih nevolja suvremenog industrijskog društva, ali i izvor rješenja za te nevolje”.

No kako možemo umanjiti osobni rizik? Kako možemo zadržati uravnoteženo gledište o znanosti? Sljedeći će članak u tom pogledu pružiti korisne informacije.

[Bilješka]

[Istaknuta misao na stranici 6]

Ministar je rekao da neće biti zračenja opasnog po zdravlje

[Istaknuta misao na stranici 7]

Maralinga, mjesto pokusa, zagađena je radioaktivnim zračenjem

[Istaknuta misao na stranici 8]

“Nema znanstvenik tu odgovornost da odluči hoće li se upotrijebiti hidrogenska bomba” (Robert Oppenheimer, atomist)

[Slika na stranici 9]

“Na bolan smo način naučili da racionalno razmišljanje nije dovoljno da bi se riješili problemi našeg društvenog života” (Albert Einstein, fizičar)

[Zahvala]

Fotografija U.S. National Archives

[Zahvala na stranici 5]

Richard T. Nowitz/Corbis

[Zahvala na stranicama 8 i 9]

Fotografija USAF-a

[Zahvala na stranici 8]

Hulton-Deutsch Collection/Corbis