Može li slijepac “vidjeti”?

Ispričao Bernardo de Santana

“NESHVATLJIVO, Bernardo”, rekao je Germiro. “Uvijek si običavao s nama raditi; tada si još vidio, a sada ... tako ti je to. Bila je to Božja volja, zar ne?”

“To je istina, Germiro”, odgovorio sam. “To je Božja volja i mi tu ne možemo ništa promijeniti.”

Bio sam zaista uvjeren da je Božja volja da ja izgubim vid, ali u mom srcu su postojala neka pitanja na koja nije bilo odgovora. Imao sam 32 godine, bio neoženjen i vjerni katolik sa nesigurnom financijskom situacijom. Pitao sam se: “Zašto je Bog ‘želio’ da ja izgubim vid? Kako ću se sada brinuti o roditeljima?” Kad sam prvi put primijetio da mi slabi vid, kleknuo sam pred slikom svete Lucije — “svetice” za vid u bolnici koja je nosila njeno ime, i svesrdno se molio da mi pomogne. “Zašto mi nije pomogla?” pitao sam se.

Ranije sam zarađivao za život prodajući povrće na tržnici Sedmero vrata u Salvadoru, Brazil. Posao nije bio baš unosan, ali sam uvijek imao posla. Već sa deset godina radio sam na jednoj farmi u saveznoj državi Sergipe (Seržipu). Zato kad smo se odselili u Salvador, za mene je bilo sasvim prirodno da prodajem povrće. Jednog dana sam primijetio da mi vid slabi. Specijalist je potvrdio da imam mrene na očima, ali on se nadao da će mi se vid popraviti nakon operacije. 1960. godine operirao mi je desno oko i nakon te operacije vid mi se popravio, ali operacija lijevog oka, koja je izvršena četiri godine kasnije, bila je potpuno bezuspješna. Otada mi je bilo sasvim jasno da je samo pitanje vremena kada ću potpuno oslijepiti. Iako sam već godinama unaprijed znao da ću izgubiti vid, teško mi je opisati kako sam se osjećao kada je mrak postao potpun.

Radio sam i dalje na tržnici, ali sam morao učiniti neke izmjene. Prije nego bi krenuo na posao, moji članovi obitelji razvrstavali bi mi novac i poredali novčanice različitih vrijednosti u nekoliko džepova. Tako sam mogao mijenjati novac. Ipak sam morao stalno paziti da ne pogriješim. Moji su suradnici na poslu bili puni razumijevanja, a njihove ljubazne riječi pomogle su mi da ne izgubim hrabrost. No, istodobno su neke njihove izjave, poput one od Germira na početku članka, izazvale neka pitanja u mojim mislima.

“Progledao sam”

Upravo u to vrijeme moj poznanik, Jehovin svjedok imenom Klovis, razgovarao je sa mnom o obećanjima danim u Bibliji. Rekao mi je da će Bog stvoriti novo uređenje u kome će slijepi progledati i gluhi opet čuti (Izaija 35:5). Na njegove riječi zaigralo mi je srce. Budući da sam želio saznati više o tome tražio sam ga i postavljao sve više pitanja. Kad je uočio moje zanimanje, upitao me je: “Bernardo, kako bi bilo da ja dođem jedno popodne k tebi i da malo više porazgovaramo o Bibliji?” Prihvatio sam to s radošću. To je bio početak naših tjednih biblijskih razgovora.

I pored svoje nesposobnosti, želio sam više saznati. Uz Klovisovu strpljivo pomoć, nisam saznao samo da je Bogu ime Jehova, nego sam saznao i za njegova divna djela u prošlosti. Ona su bila jamstvo da će se ispuniti njegova obećanja o pravednoj rajskoj zemlji. Tada više neće biti nikakvih fizičkih nesposobnosti, pa ni moje. Nakon kratkog vremena govorio sam i drugima o svojoj novoj nadi i propovijedao čak od kuće do kuće. Konačno sam se krstio 18. studenoga 1973. Naročito otada moj je život počeo dobivati pravi smisao, a to mi je pomoglo da lakše podnosim svoju invalidnost.

Proučavajući Bibliju saznao sam da Bog nije odgovoran za moju sljepoću. Umjesto toga to je onako kako piše u Bibliji u Propovjedniku 9:11: “Vrijeme i nepredviđeni događaji sve njih snalaze” (NS). Poput svih ljudi, i ja sam potomak nesavršenih roditelja koji su naslijedili grijeh i nesavršenost od naših praroditelja, Adama i Eve (Rimljanima 5:12). Umjesto da je Božja volja bila da izgubim vid, saznao sam da je njegova volja da ja ponovno vidim. Pod kraljevskom vladavinom Božjeg sina, a na temelju njegove otkupne žrtve, u skoroj će budućnosti biti odstranjene sa vjernog čovječanstva sve nesavršenosti i svi nedostaci. Počeo sam “vidjeti” mnogo toga što ranije nisam mogao i pored zdravih očiju.

Svoje sam molitve upućivao sada Jehovi a ne svetoj Luciji i drugim “svecima”. Umjesto da se molim za čudotvorno sadašnje ozdravljenje, ja se iskreno molim ‘neka bi bila volja Tvoja kako na nebu tako i na zemlji’. U moje molitve je bila uključena i molba da jednog dana nađem “pomoćnicu” i “nadopunu”, ženu s kojom bi mogao podijeliti svoje radosti i žalosti.

Dok sam jednog dana u poslovnoj četvrti grada Salvadora nudio biblijsku literaturu, čuo sam kako ženski glas govori: “I ja sam također Jehovin svjedok.” Prekinuo sam službu da bi porazgovarao s tom osobom. Ona je bila vlasnica male ulične tezge. Upitao sam je: “Je li i tvoj muž Jehovin svjedok?” Ona je odgovorila: “Nemam muža. Sama sam.” Ovaj slučajni susret s Ambrozinom bio je početak prijateljstva koje je tako napredovalo da sam joj ponudio brak. Vjenčali smo se 14. lipnja 1975. g. Do današnjeg dana moja žena je ostala dobra “pomoćnica” i “nadopuna”. (1. Mojsijeva 2:18).

Djelotvoran usprkos invalidnosti

Otkako sam kršten moja je želja bila pričati drugima o onome što sam naučio iz Biblije. Bio sam sretan što me moja invalidnost nije u tome spriječila. Iznenadio sam se kad sam utvrdio da su moja čula sluha i opipa nastojala nadoknaditi izgubljeno čulo vida. Kako sam veliko zadovoljstvo osjetio kad sam prvi puta sam propovijedao od kuće do kuće! Želio sam znati da li bi mogao još više vremena provesti u tom djelu. Predavanje jednog putujućeg nadglednika Jehovinih svjedoka pomoglo mi je odgovoriti na to pitanje. On je naveo nekoliko primjera braće invalida, neki čak teži nego ja, koji su doista služili kao punovremeni objavitelji dobre vijesti, kao pioniri. Tako ohrabren, ispunio sam formular za pomoćnu pionirsku službu.

Imao sam istina neke probleme u pionirskoj službi zbog svoje sljepoće, ali uz pomoć ljubazne braće u skupštini, sve sam mogao riješiti. Na primjer, kada je padala kiša trebale su mi tri ruke. U jednoj ruci sam nosio svoju torbu za propovijedanje, u drugoj svoj štap. A što sa kišobranom? Kako sam mnogo cijenio tu “treću ruku” koju su mi ponudila kršćanska braća koja su išla sa mnom u službu! Iskrsavale su teškoće i onda kad sam radio u područjima gdje mi ulice nisu bile poznate, pa i tu su mi pomogla uviđavna braća.

Kako sam se uopće snalazio na svom području propovijedanja? Obično nisam imao problema jer sam završio poseban tečaj kojim se željelo pomoći slijepim osobama da se sami snalaze. Naučio sam kako se najbolje mogu koristiti štapom, vježbam svoja osjetila sluha i opipa, tako ulazim i izlazim iz autobusa, penjem se i silazim stepenicama. Tečaj mi je pomogao da naučim mnoge sitnice koje sam ranije smatrao posve razumljivima. Upamtio sam naziv ulica i brojio koliko sam ulica prešao. Naučio sam također da u mislima pravim zabilješke o svakoj kući neke ulice i tako mogu ponovno posjetiti osobe koje su zainteresirane za proučavanje Biblije. Ne pričinjava mi nikakve teškoće da sam odem u kraljevsku dvoranu iako stanujemo dva i pol kilometra daleko od nje.

S obzirom na to rekao je jednom jedan putujući nadglednik: “Kad sam posjetio tu skupštinu, bio sam zaista ugodno iznenađen radeći s Bernardom. On poznaje ulice pa čak i kuće, može se penjati uz stepenice i ide uzbrdo i nizbrdo. Bio sam zadivljen kako samo ponovno pronalazi stanove osoba s kojima proučava Bibliju. Išli smo na jedan studij koji se nalazio na četvrtom katu jedne zgrade, i on nas je tamo odveo bez ikakvih teškoća.”

Priprema i napori nagrađeni

Moja služba od kuće do kuće zahtijeva naročitu pripremu. Prije odlaska u službu, učim napamet biblijske stavke koje ću koristiti i pamtim na kojoj se stranici nalaze u Bibliji. Na vratima zamolim domaćina da pročita te stavke i kažem na kojoj se stranici nalaze; a ako ih on ne želi pročitati, tada ih ja citiram.

Kad vodim biblijske studije, potičem interesenta s kojim proučavam da se dobro pripremi. Dalje, kod studija osoba mi mora pročitati najprije pitanje, pa odlomak a zatim još jednom pitanje. To mi pomaže utvrditi da li je njen odgovor točan. Koristeći se tim načinom mogao sam dovesti već dvije osobe do predanja i krštenja. Sada studiram sa tri obitelji.

Već godinama sudjelujem u teokratskoj školi osposobljavanja u našoj skupštini. Kad se pripremam za svoje govore, netko mi pročita gradivo snimajući ga istodobno na magnetofonsku traku. Zatim slušam snimak, u mislima izrađujem govorni plan i učim napamet odgovarajuće biblijske stavke. Tada sam pripremljen za svoj govor. I još nikada nisam dobio savjet da se oslanjam previše na zabilješke. Također mogu redovito davati komentare na studiju Kule stražare u skupštini, jer isti način koristim i kad se pripremam za to gradivo.

Godina 1977. bila je značajna u mom životu kao Bogu predanog kršćanina. Bio sam imenovan za općeg pionira, slugu pomoćnika i voditelja skupštinskog studija knjige, kojim prednostima se još uvijek radujem. Kod skupštinskog studija knjige postupam na isti način kao i kod biblijskog studija na domu.

I da zaključim: Može li slijepac “vidjeti”? Ja mogu vidjeti ispunjenje mnogih biblijskih proročanstava u naše vrijeme i razumio sam da se mora pomoći još mnogim drugim osobama upoznati istinu koja vodi do vječnog života (Ivan 17:3). U duhovnom pogledu doživio sam ispunjenje proročanstva iz Izaije 35:5: “Tada će se otvoriti oči slijepima.” Čvrsto sam uvjeren da će se ovo proročanstvo u od Jehove određeno vrijeme i doslovno ispuniti na tisućama ljudi koji su poput mene izgubili svoj vid. A do tada želim nastaviti vršiti volju Božju najbolje što mogu, da bi tako bio dostojan života u njegovom novom svijetu pravde.

[Slika na stranici 18]

Za svoju službu od kuće do kuće učim napamet biblijske stavke koje želim upotrijebiti kao i stranice Biblije gdje se nalaze