Eutanazija — što kažu pravnici?

NEKI osamdesetogodišnjak bio je obaviješten od svog liječnika, da je neizlječivo bolestan. Rečeno mu je, da će se njegovo stanje stalno pogoršavati. Bolovi će se povećati i postepeno će otkazivati sve funkcije tijela. Bolovi se mogu neko vrijeme ublažavati lijekovima, ali će posljednja faza biti strašno bolna. Kada nastupe jaki bolovi, može potrajati i više mjeseci dok ne nastupi smrt.

Iza toga ispunjava bolesnik jedan formular, u kojemu izjavljuje, da ovlašćuje liječnika koji ga liječi, da mu dade injekciju koja će mu olakšati smrt, kad bolovi postanu nepodnošljivi. To se označava kao “pomoć kod smrti” ili eutanazija ili ubijanje iz samilosti (grčki: “laka smrt”). Kod “aktivne” ili “pozitivne” eutanazije skraćuje se svjesno život onoga, koji umire pomoću otrova ili na neki drugi način. Kod “pasivne” ili “negativne” eutanazije, namjerno se prestaje kod bolesnika sa “intenzivnim liječenjem”, koje bi mu produžilo život za kratko vrijeme.

Sve do unazad nekoliko godina, većina liječnika bi sigurno odbili takav zahtjev, da nekome na takav način olakšaju smrt. Međutim, u posljednje vrijeme došlo je u nekim liječničkim krugovima do promjene mišljenja u vezi toga. Švedski okružni liječnik je preporučio, da se otvori “klinika za samoubojstva”, u kojoj bi mogli starci, osobe koje su na smrt bolesne i duševni bolesnici dobiti “pomoć da umru”. Mnogi odobravaju eutanaziju ili ubijanje iz samilosti.

Interesantan “prividan sudski proces”

S čime mora liječnik računati, kad pomogne nekome umrijeti? Mora li odgovarati pred sudom zbog ubojstva ili umorstva? Po mišljenju liječnika, na taj način može biti osoba, koja i ovako i onako mora umrijeti, pošteđena teških patnji. Ali, po krivičnom zakonu većine zemalja je to ubojstvo. Treba li promijeniti zakone?

Taj problem se nedavno razmatrao na Konferenciji pravnika svijeta u Manili (Filipini). Na toj konferenciji su učestvovali pravnici cijeloga svijeta. Tema zasjedanja je glasila: “Međunarodna pravna zaštita ljudskih prava”. Naročito se poklonila pažnja jednom od prava, naime, “pravu čovjeka da umre”. To je pravo osobnog zahtjeva na umorstvo, da bi se izbjegli bolovi i patnje. Konferencija je pružila izvanrednu priliku, da se čuje, kako zastupnici pravnih nauka misle o tom neobičnom pitanju.

Tema “Eutanazija” razmatrala se u obliku jednog prividnog sudskog procesa. U obrambenim pravničkim govorima, pozivalo se na zamišljenog čovjeka, koji je spomenut na početku ovog članka. Tri advokata — jedan iz Izraela, drugi iz Bangladeša i treći sa Filipina — pretresali su slučaj. Sudski kolegij bio je sastavljen od pet sudaca iz raznih zemalja: Kanade, Filipina, Senegala, Tanzanije i Tajlanda. Advokati su morali zauzeti stav, za ili protiv eutanazije i pri tome polaziti od stanovišta osamdesetogodišnjaka. Zatim će suci donijeti presudu.

“Da” sa određenom dozom rezerve

Od tri advokata, dvojica su bila za aktivnu pomoć kod umiranja, iako sa izvjesnom dozom rezerve. Syed Ishtiag Ahmed, iskusni pravnik iz muslimanskog Bangladeša, zastupao je gledište, da bi se, pod opisanim okolnostima trebalo udovoljiti želji starca. Po njegovom mišljenju trebalo bi se pružiti pomoć za lakše umiranje: Kad se može dokazati da je predviđanje liječnika nepogrešivo, kad je pacijent u punoj duhovnoj snazi (svjestan i razuman) kad postavlja zahtjev i kad postoji mogućnost prosuditi koliko su mučne patnje.

Ahmed je, međutim, bio mišljenja, da se te okolnosti teško mogu primijeniti u praksi. Također je zastupao mišljenje, da bi donošenjem takvog zakona postojala mogućnost zloupotrebe zakona, koji odobrava eutanaziju.

Osim toga, advokat iz Bangladeša je ukazao na to, da je u njegovoj zemlji nešto preuranjeno govoriti o “pravu na smrt”, jer još mnogi stanovnici nemaju druga osnovna prava kao što su: pravo na hranu, obrazovanje, zdravstvenu zaštitu itd. Postavio je pitanje: “Kako stoji stvar, naprimjer, sa nekim bolesnikom, koji mora umrijeti zato, jer nema dovoljno novca za potrebno liječenje? Treba li mu se pružiti pomoć za umiranje, zato što je suviše siromašan da bi platio sebi liječenje? A kako stoji stvar sa duševnim bolesnicima i onima, koji su u besvjesnom stanju i ne mogu zamoliti za ubrzanje nastupa smrti?”

Blagi suci

Amos Shapira, profesor prava iz Izraela, priznao je, da bi se aktivna eutanazija po sada važećem pravu u Republici Izraelu smatrala ubojstvom, krivičnim djelom, koje se kažnjava doživotnom robijom. Međutim, sudovi u Izraelu zauzimaju pozitivno stanovište prema eutanaziji.

U Izraelu je jedna majka ubila svoje trogodišnje teško osakaćeno dijete, tako što mu je stavila u jelo barbiturnu kiselinu (izaziva smrtonosno trovanje). Sud ju je osudio na godinu dana zatvora, a kasnije je predstavnik države smanjio kaznu na četiri mjeseca. U drugom slučaju se radilo o 37-godišnjem čovjeku, koji je bolovao od raka, bez izgleda na ozdravljenje. Bolovi su se postepeno pojačavali i konačno je zamolio majku, da okonča njegove patnje. Ona ga je ubila iz puške jedne noći dok je spavao. Sud ju je okrivio za ubojstvo (ne za umorstvo) i osudio na godinu dana zatvora. Izvršenje osude se, međutim, odgađalo u nadi, da će je predsjednik države pomilovati. Budući da se izraelski sudovi ustručavaju primijeniti zakon onako, kako je sada formuliran, bilo bi zato bolje, po mišljenju profesora Shapirasa, da se izmjeni zakon o eutanaziji.

Židovski religiozni zakon

Međutim, profesor Shapira ukazuje na to, da takvo odobravajuće — dopuštajuće držanje, koje zauzima sve više njih prema pitanju eutanazije, ne odgovara židovskom religioznom zakonu. Citirao je slijedeće riječi rabina J. Davida Bleicha: “Po židovskom pravu i moralnom zakonu, život je od najveće vrijednosti, zapravo ima prednost iznad svih ostalih razmatranja. ... Sveobuhvatna je obaveza održati život”. Jedan drugi rabin, M. D. Tendler, pisao je: “Samrtnik uživa punu zaštitu zakona; čak i kad se njegov život samo za sekundu skrati, već je to umorstvo.” Liječnici smiju čak i sabat oskvrnuti, da bi produžili život teškom bolesniku.

Kako stoji stvar sa bolesnikom na samrti, koji nema nade na izlječenje? U takvom slučaju ne zahtjeva židovski zakon od liječnika, da nepotrebno produži umiranje. Hebrejska oznaka za osobu, koja se bori sa smrću glasi goses. Stari rabini su smatrali ispravnim, poduzeti sve, da bi se bolesnik izliječio i da bi dobio utjehu, ali ne bi trebalo umjetno produžavati samrtničku borbu gosesa.

Glas koji odstupa

Treći advokat, filipinski pravnik i bivši senator Ambrosio Padilla, smatra da je u svakom slučaju neispravna aktivna eutanazija. Objasnio je, da je zahtjev nekog pacijenta za “oslobođenje”, svejedno u kakvom se fizičkom stanju nalazi, isto što i samoubojstvo. Ako se smrt prouzrokuje bez pristanka pacijenta, tada je to ubojstvo, rekao je Padilla. Zastupao je gledište, da je život Božji dar i da ga ljudi nemaju pravo uništiti. Po mišljenju Padilla, ‘igrali bismo se Boga’, kada bismo na sebe preuzeli odgovornost za okončanje života nekog čovjeka.

Osim toga, postavio je filipinski pravnik pitanje: Tko može reći da je osamdesetogodišnjak, o kome se raspravljalo, zaista osuđen na smrt i da nema nikakve nade za ozdravljenje. Poznato je, da su iznenada ozdravili mnogi bolesnici, koji su važili za “neizlječive”. Pored toga, medicina brzo napreduje, tako da se bolesti, koje danas važe za neizlječive, sutra već možda mogu liječiti. Padilla je bio, međutim, mišljenja, da takvog bolesnika ne bi trebalo umjetno održavati na životu pomoću naučnih metoda.

Suci presuđuju

Nakon što je pet sudaca saslušalo sve dokaze, povukli su se na vijećanje. Dva dana kasnije objavili su presudu. Iako im nije poznat nijedan strani krivični zakon, koji je jasno riješio taj problem, donijeli su presudu, da bi trebalo tom starcu omogućiti da “dostojanstveno umre i da bi valjalo ispuniti njegov zahtjev”.

Taj primjer nam pokazuje kako današnji pravnici i suci misle o problemu eutanazije. Kako bi trebali na to gledati kršćani? Zato jer kršćanin zna, da je život svet u Božjim očima; zato jer slijedi glas svoje savjesti; i zato jer sluša zakone zemlje u kojoj živi, neće se nikada odlučiti za aktivnu eutanaziju, ako se ravna po biblijskim temeljnim načelima. (2. Mojs. 20:13; 4. Mojs. 35:20, 21; Rim. 13:1, 5; 1. Petr. 3:16).

Međutim, Sveto pismo ne zahtijeva, da se odugovlači proces umiranja pomoću posebnih (možda i skupih) sredstava, tamo gdje je smrt sigurna i neizbježna. U takvom slučaju nije povrijeđen Božji zakon, ako se ne zaustavi prirodan proces umiranja. Međutim, ljudi trebaju biti vrlo oprezni, kada odlučuju, da je neki bolesnik osuđen na smrt i da nema nikakvih izgleda na ozdravljenje.

[Okvir na stranici 28]

Iznenada su ozdravili bolesnici koji su važili za neizlječive. Osim toga, medicina brzo napreduje, tako da se možda već sutra može izliječiti bolest, koja danas važi za neizlječivu.

[Okvir na stranici 28]

DA ili NE?

Kad postoji mogućnost ispitati koliko su velike muke, tada bi trebalo pružiti pomoć za umiranje (Ahmed).

‘Igrali bismo se Boga’ kada bismo na sebe preuzeli odgovornost da okončamo život nekog čovjeka (Padilla).