Kako je počelo slavljenje rođendana?

NEKI poznati čovjek nedavno je slavio svoj 70. rođendan — ali on ga nije tako označio. “To je 31. godišnjica mojeg 39. rođendana”, šalio se.

Ne misli svatko tako o rođendanima. Ivica jedva dočekuje taj veliki dan s kolačima, svijećama i poklonima. A njegova majka možda i ne želi misliti na svoje godine.

Nekima pak savjest ne dozvoljava slaviti svoj rođendan. Ne izgleda li ti to čudno? Ali, da si bio član rane kršćanske skupštine, ti bi sigurno odbio slaviti svoj rođendan.

“Iako je slavljenje godišnjice rođenja bilo uobičajeno među starim narodima, kršćani to prvobitno nisu odobravali”, primjećuje William S. Walsh u knjizi Curiosities of Popular Customs. Povjesničar Walsh citira zatim iz nadležnih zapisa prvih kršćana slijedeće: “U svojem djelu Homilien zu Leviticus XII 2, Origen piše kako ‘ni za jednu svetu osobu spomenutu u Pismu nije rečeno...da je slavila neku svečanost za svoj rođendan, niti je pripremala neko bogato jelo. Samo su grešnici slavili dan svojeg rođenja’”.

Zašto su prvi kršćani odbijali slaviti rođendane? Djelomično zato jer su bili Židovi. U McClintock and Strong’s Cyclopaedia čitamo: “Biblija ne spominje niti jedan slučaj slavljenja rođendana od strane Židova”. Zatim nastavlja: “Činjenica je da su u najmanju ruku kasniji Židovi smatrali rođendanske svečanosti sastavnim dijelom idolopoklonstva.”

Rođendani i astrologija

Naravno, prvi su kršćani imali svoje razloge da ne slave nikakve rođendane. Tada je postojala tijesna veza između rođendana i poganske religije, što danas nije više tako uočljivo. “Običaj sjećati se dana rođenja... u biti je povezan s određenim primitivnim religioznim elementima”, naglašava Encyclopedie of Religion and Ethics. S kojim to elementima?

Na primjer sa spiritizmom. “Grci su vjerovali da svaki ima svog duha zaštitnika ili demona, koji je prisustvovao njegovu rođenju, te nadgledava njegov život. Postoji mistični odnos između tog duha i Boga, na čiji je rođendan dotični rođen. I Rimljani su tako vjerovali. Oni su duh označavali genijem. Tu je ideju čovjek zadržao u svojem svijetu predodžbi (...) pa se tako odražava u vjerovanju u anđele zaštitnike (...) kao i u svece zaštitnike” (The Lore of Birthdays, Ralph i Adelin Linton).

Drugi razlog radi kojeg su prvi kršćani izbjegavali slaviti rođendane, jest veza s astrologijom. “Bilješke o rođendanima bile su veoma važne u staro vrijeme, jer je datum rođenja bio potreban za sastavljanje horoskopa” — kažu Lintonovi. Prvi kršćani su uvidjeli vezu između astrologije i istočnih religija, rimskog stoicizma i naopakog načina razmišljanja agnostičara. Kršćani nisu željeli biti dio njih!

Promjena u stajalištu crkve

Konačno se s vremenom promijenilo i mišljenje nominalne crkve. Zašto? Zato jer je crkva u općenitom promijenila svoje stanovište prema rimskom svijetu, kada je prestalo progonstvo u vrijeme vladavine kralja Konstantina. Nominalno kršćanstvo, koje je već u velikoj mjeri otpalo od apostolskog, postalo je državnom religijom. Što se je tada dogodilo s ranijim neodobravanjem poganskih običaja?

“Kada je crkva izbjegla oluji progonstva, uronivši u sunčev sjaj carske milosti”, piše u 19. stoljeću svećenik Henry J. Vandyke, “ona se uzdigla iznad niske predodžbe o crkvi, koja je spašena iz svijeta, do uzvišene predodžbe o svijetu, koji treba biti spašen posredničkom ulogom crkve.”

Kakve su bile posljedice tog nebiblijskog načina razmišljanja? “Otvorivši svoje srce čovječjoj religiji, počela se približavati Isusovoj ljudskoj prirodi, revno istražujući koji je dan njegova rođenja, da bi ga mogla slaviti”. Pa ako se smio slaviti Isusov rođendan, kako je onda s drugim rođendanima? William Walch dovodi to u vezu slijedećim riječima: “Slavljenjem Kristova rođenja, vratilo se natrag slavljenje rođenja običnih smrtnika”.

Vrijedi li to još i danas?

Sve se to dogodilo pred mnoga stoljeća. Zašto bi onda trebalo i danas utjecati na slavljenje rođendana? Ako kršćani prvog stoljeća nisu slavili ni svoj, ni Isusov rođendan, zašto onda i danas pravi kršćani ne bi oponašali njihov primjer?

‘Ali, nije li to ekstremno, čak fanatički?’ mogao bi netko primijetiti? ‘Što je naopako u jednoj slavi upriličenoj za nečiji rođendan? Danas to nema nikakve veze niti sa spiritizmom, ni sa astrologijom.’

Ipak, interesantno je da mnogo toga što se danas smatra samo po sebi razumljivim na slavljenju rođendana, nosi pečat starih religioznih obreda. “Paljenje svijeća na kolačima počelo je kod Grka” kažu Lintonovi. “Philochorus (grčki povjesničar starog vijeka) izvještava da su svakog šestog dana u mjesecu, na rođendan Artemide, boginje mjeseca i lova (također plodnosti), na oltare templa te boginje bili stavljeni kolači od meda, okrugli poput mjeseca i okićeni zapaljenim svijećama.”

Što znače svijeće? “Prema narodnom vjerovanju, rođendanske svijeće imaju posebnu magičnu moć pri ispunjenju želja — goruće svijeće i žrtvena vatra imaju posebno mistično značenje otkako je čovjek prvi puta podigao oltare svojim bogovima. Dakle, rođendanske svijeće su također izraz poštovanja osobi koja slavi rođendan i donose joj sreću”, piše u spomenutom djelu.

A kako je s tradicionalnom rođendanskom čestitkom “Sve najbolje za rođendan”? U knjizi The Lore of Birthdays čitamo: “Rođendanski pozdravi i čestitke nedjeljivo su vezani uz taj dan (...) izvorni korijen te ideje leži u magiji. Čarobne riječi za dobro ili za zlo glavni su ‘instrument’ čaranja. Na rođendan je čovjek prihvatljiviji za čarobne riječi, jer su u to vrijeme prisutni osobni duhovi... Rođendanske želje imaju jače djelovanje na dobro ili zlo, jer taj dan smo bliži svijetu duhova” (strana 20).

Znači li to, da kršćani ne smiju imati ništa sa bilo kojim običajem, koji vuče svoje korijene u obredima krive religije? Ne. Mnogi širom svijeta rašireni običaji mogu biti baš takovog porijekla. Ipak, ako su oznake nekog običaja, koji je sačuvan do današnjeg dana, protivne biblijskim temeljnim načelima, tada pravi kršćani na temelju svoje savjesti odbijaju sudjelovati u njima.

Slavljenje samoga sebe

Lintonovi primjećuju da su rođendani drugačiji od svih blagdana općenito, jer “su svi ti pokloni i čestitke smišljeni za pojedinca. Rođendanska torta s šarenim ukrasima od šećera, obasjana svjetlom svijeća, jest osobna posveta. Ostali blagdani ‘uzdižu’ srce, no rođendani ugađaju našem ‘ja’”.

Je li za kršćane dobro da sudjeluju u svečanostima koje ugađaju “našem ja”? Govoreći ponosnim farizejima, Isus je rekao opominjući: “Tko se uzvisi, bit će ponižen; a tko se ponizi bit će uzvišen” (Matej 23:12, ST), Pretjerano ugađanje nečijem ili našem ‘ja’ može imati za posljedicu poniženje od strane Božje ruke. “Ne težimo za taštom slavom”, savjetuje apostol Pavao (Gal. 5:26, ST).

‘Ali, zašto kritizirati tako malu stvar, kao što je slavljenje rođendana?’ mogao bi netko primijetiti. Kršćani vjeruju da i ovdje nailazi na primjenu biblijsko načelo: “Tko je vjeran u najmanjoj stvari, vjeran je i u velikoj” (Luka 16:10, ST).

Iako neka svečanost upriličena za slavu rođendana može biti “mala stvar” ona dotiče značajno načelo. Crkva četvrtog stoljeća počela je odobravati slavljenje rođendana tek nakon što je izvršila bitnu promjenu moralnog shvaćanja. Kao što smo primijetili na strani 21. Vandyke govori o biblijskom načelu, da kršćanska crkva nije “niti jedan dio svijeta”, kao o “nižoj predodžbi”. Ali, kršćani čija se vjera temelji na Bibliji, ne mogu odobravati takav način mišljenja.

Biblija nigdje ne daje crkvi pravo da može odbaciti Isusovu tvrdnju da “vi ne pripadate svijetu, nego vas ja izabrah od svijeta” (Ivan 15:19, ST). Odakle crkvi pravo da odbacuje Isusove riječi kao “nižu predodžbu”, slijedeći svoju “uzvišenu predodžbu”, naime da crkva treba postati dio svijeta, kako bi ga mogla spasiti?

Jakov je posve jasno rekao u svojem pismu: “Preljubničke duše, zar ne znate da je prijateljstvo prema svijetu neprijateljstvo prema Bogu? Dakle, tko god hoće da bude prijatelj svijetu, postaje neprijatelj Bogu” (Jakov 4:4, ST). Posreduju li te riječi utisak da bi crkva mogla spasiti svijet, time da postane dio njega i da preuzme njegove običaje?

Nešto bolje

Iako je rođenje djeteta radostan događaj, Biblija ga dovodi u vezu sa slijedećom interesantnom primjedbom: “Bolji je dobar glas nego skupocjeno ulje, i smrtni dan nego dan rođenja” (Prop. 7:1, ST). Kako to možemo razumjeti?

Svi smo mi rođenjem naslijedili nesavršenstvo i grijeh naših predaka, Adama i Eve. Rođeni smo izvan Božje milosti i to s izgledom na kratak, mukotrpan život, koji završava smrću (Job 14:14; Rim. 5:12).

Iako smo došli na svijet, takoreći pod Božjim gnjevom, situacija ipak nije beznadna. Pisac Biblije, Ivan, izražava to slijedećim riječima: “Tko vjeruje u sina ima život vječni; a tko ne vjeruje sinu, neće vidjeti života, već gnjev Božji ostaje na njemu” (Ivan 3:36, ST).

Dakle, nesavršeni život kojeg posjedujemo, s Božjeg stajališta nije zapravo nikakav život. Zato je toliko važno dobro “ime” kod Boga. Ako je netko trošio svoj život u stjecanju takvog “imena”, onda se na kraju takvog dragocjenog života, može zaista reći da je “smrtni dan (bolji) nego dan rođenja”. Takova osoba ima sigurnu nadu da će biti uskrsnuta u život (Izaija 26:19). Zar onda ne bi bilo bolje razviti i sačuvati dobar odnos s Bogom, nego slaviti rođendan? Konačno, gledano s Božjeg stajališta, mi smo samo “dim koji se čas pokaže i zatim nestane” (Jakov 4:14, ST),

“Oni ne slave...”

Kada je neki Jehovin svjedok nedavno razgovarao s nekom obitelji, bilo mu je rečeno da u susjednom stanu žive Jehovini svjedoci. Kako je ta obitelj znala da su oni Svjedoci? Jedno od njihove djece brzo je odgovorilo: “Oni ne slave!”

“Točno je da Jehovini svjedoci ne slave rođendane, niti bilo kakve druge blagdane”, potvrdio je Svjedok, “no jesi li znao da se mi u neko drugo vrijeme sakupimo zajedno, da bismo se proveselili?”

Dječak je, razrogačivši oči upitao: “Zaista?”

Da, Jehovini svjedoci odbijaju slaviti rođendane, jer se žele na najiskreniji način dopadati Bogu. Oni se ne mogu pozvati na ništa drugo nego na to, kako su radili kršćani već od vremena Origena — tj., da Biblija spominje samo slavljenje rođendana egipatskog faraona i Iruda Antipe, jednog rimskog vladara. Nijedan od njih nije bio sluga Božji. Također je vrijedno zapaziti da su obje svečanosti bile povezane sa pogubljenjem života (1. Mojsijeva 40:20-22; Matej 14:6-11).

Ali, Jehovini svjedoci se raduju životu. Katkada si priušte malo razonode. Oni se zajednički raduju izgledu na vječni život pod Božjim Kraljevstvom (Matej 6:9, 10; Otkrivenje 21:3, 4). Vjeruju da dolazi vrijeme kada djeca neće više dolaziti na svijet pun tuge i žalosti. Tada će svatko tko se rodi, s pouzdanjem gledati ususret životu, koji će trajati tako dugo, da će brojanje rođendana biti posve beznačajno. A do tada Svjedoci će, tjerani (prožeti) dubokom ljubavlju prema životu i ljubavlju prema Bogu, željeti da mu se dopadnu i u “malim stvarima”, kao što je na primjer njihovo stajalište prema slavama, koje još uvijek nose glavne značajke krive religije.