Prekinuo sam vezu sa crkvom, prestao sam pušiti i prestao trgovati

Edward George priča zašto je tako odlučio

VEĆI dio svog života bio sam prezbiterijanac. U starosti od četiri godine počeo sam posjećivati crkvu. Postao sam đakon. Petnaest godina predavao sam u nedjeljnoj školi, osim toga pjevao sam u zboru. A zatim sam prekinuo s time.

Godine 1943. kad je bjesnio Drugi svjetski rat pristupio sam američkoj ratnoj avijaciji. Tada sam počeo pušiti. Pušio sam 30 godina, pod kraj čak tri i pol do četiri kutije dnevno. I s time sam prekinuo.

Moj se otac pred više od 50 godina počeo baviti trgovinom duhana. Trideset godina kasnije postao sam njegovim partnerom. Bila je to vrlo unosna trgovina s prihodom od tri do četiri milijuna dolara godišnje. Kad je otac umro postao sam jedini vlasnik trgovine. Vodio sam je više godina, da bih konačno i s time prekinuo.

Prekinuo sam vezu s crkvom, prestao pušiti i baviti se trgovinom, ne zato jer sam osoba koja se rado predaje, nego zato jer sam se počeo baviti nečim drugim, naime s proučavanjem Biblije.

Ipak, dugo je trajalo dok nisam sa svime prekinuo. Stupanjem u ratnu avijaciju počeo sam pušiti. Bio sam veliki patriota, a i crkva se ponašala patriotski. Vojnicima je poklanjana posebna pažnja. Tako su se na primjer imena vojnika upisivala u jednu zvijezdu na velikoj ploči, kako bi svima bila vidljiva.

Bio sam tri godine vojnik kad sam 1944. došao u prekomorje. Trebali smo letjeti 50 akcija. Na 46. akciji bio sam pogođen nad Njemačkom. Tada sam letio u četveromotornom bombarderu B24. Bili smo članovi 10. posade, a ja sam služio u svojstvu pilota.

Vrlo često smo jedva izbjegli opasnosti. Pri jednom bombardiranju ispala su dva motora i tako sam se zbog te nezgode morao spustiti na Korziku. Tamo smo ostali dok avion nije bio popravljen. Najveću opasnost predstavljao je za nas protuavionski top. Ratni vojni avioni su nas vrlo rijetko napadali. Doduše, Nijemci su ih imali mnogo, ali nisu raspolagali s dovoljnim količinama goriva za let, jer su američki bombarderi često bombardirali njihova naftna polja. Nečeg smo se ipak bojali: Nijemci su prvi proizveli ratne avione na mlazni pogon. Ti su se avioni strelimice kretali pored nas. Srećom, vrijeme njihova leta traje samo oko 15 minuta — upravo dovoljno da nas jednom pokušaju pogoditi, a zatim opet odletjeti.

Naš je najveći problem, kako sam već rekao, predstavljao protuavionski top. Letjeli smo na visini od 6 000 do 7 500 metara. Nijemci su uz pomoć radara mogli točno utvrditi gdje se nalazimo, što nas je vrlo uznemiravalo. Top je gađao granatama s tempiranim upaljačem — 88 ili 105 milimetara. Čim je granata eksplodirala dosegavši određenu visinu, njene bi se trijeske razletjele na sve strane. Ako je eksplodirala u blizini aviona, jako ga je oštetila ili čak srušila.

Baš se to dogodilo na našoj 46. akciji. Jedna je granata prostrijelila naše krilo i probila se kroz rezervoar za gorivo. Ipak, eksplodirala je tek iznad nas. Da je do eksplozije došlo pri udaru, ja ne bih mogao sada pričati tu povijest.

Tijekom rata posjećivao sam noćnu službu božju, koju su služili vojni svećenici. Oni su bili više nalik psihijatrima, nego svećenicima. Ali, ja sam tražio religioznu utjehu; nikada nisam znao hoću li se vratiti natrag iz slijedeće akcije.

Nakon 46. akcije nisam se više vratio u uporište. Granata je pogodila naš rezervoar za gorivo što je prouzročilo zastoj jednog od naših motora. Dogodilo se to na granici između Njemačke i Čehoslovačke, nedaleko od ruske granice. Kratko nakon toga izdao sam zapovijed: “Otvorite okna za bombe, stupite na drveni nogostup i iskačite!” Sedmorica su iskočila, a ja sam sa još dvojicom ostao u avionu.

Nalazili smo se iznad rusko-njemačkog fronta. Pod nama su se vodile žestoke borbe, a bili smo teško pogođeni. Ništa više nije funkcioniralo, strmoglavili smo se dolje. Nismo više imali kontrolu nad avionom. I nakon što je avion mirno sletio na zemlju, zaustavio se nakon zanošenja. Kad je izbila vatra, iskočili smo iz gornjeg okna.

Zarobili su me Nijemci i tako je za mene rat završio. Šest mjeseci proveo sam kao ratni zarobljenik, nakon čega sam bio oslobođen po Rusima. Po završetku služenja u ratnoj avijaciji vratio sam se u Jacksonville (Florida, SAD). Bilo je to 1946.

U Jacksonvillu su živjele moja obitelj i obitelj Belloit, a upoznali su se tijekom rata. Nakon rata upoznao sam Yvonne Belloit s kojom sam se i oženio. Neki od njenih rođaka bili su Jehovini svjedoci, no ona nije bila kršteni Svjedok. Družio sam se s njenim rođacima, ali sam joj rekao da mi ne priča ništa o njihovoj religiji.

I dalje sam bio aktivan u prezbiterijanskoj crkvi, dok je Yvonne održavala vezu sa Svjedocima. Među nama nije dolazilo do nikakvih prepirki radi religije, no tijekom vremena Yvonne je prekinula vezu sa Svjedocima. Prestala je proučavati s njima, vratila se svjetskim navikama, na primjer slavljenju Božića, Nove godine i ostalih blagdana. Čak je sudjelovala u politici.

Tih sam godina vrlo malo čuo o Svjedocima. Kasnije je jedan od njih radio za mene i mog prijatelja dr. Ivya. Taj je radnik pričao dr. Ivyu nešto o bitci Harmagedonu. Budući da je moj prijatelj poznavao Yvonne još iz djetinjstva, nazvao ju je i pozvao na red: “Yvonne, ti si odgojena kao Svjedok. Zašto mi nisi ništa pričala o Harmagedonu?” “Nazvat ću svog brata Dona”, odgovorila je “i zamoliti ga da ti on to objasni.” Rezultat je bio da smo dr. Ivy i njegova žena, te Yvonne i ja počeli proučavati Bibliju s Jehovinim svjedocima, a studij je vodio Don Belloit.

Tako je eto počelo, a ja sam već u međuvremenu bio spreman na to. Nisam bio zadovoljan s nekim postupcima u mojoj crkvi. Kao đakon imao sam zadatak da sakupljam priloge. To mi nije odgovaralo. Vidio sam ljude koji nisu znali kako će si pribaviti slijedeći obrok, a onda sam još i ja tražio novac.

Našeg smo propovjednika plaćali 12 000 dolara godišnje, više nego je zarađivala većina drugih u općini. Jedan od đakona govorio je s negodovanjem: “Zašto se ti propovjednici pozivaju uvijek u veću crkvu, a nikada u neku manju? U većoj crkvi je svakako veća plaća!”

Uznemiravale su me i crkvene nauke. Redovito smo dobivali časopis Presbyterian Survey. U jednom od njih pojavio se dugački članak o paklenoj vatri, gdje je bilo rečeno da je to mjesto vječnih muka za zle. Znao sam da to nije točno i da duša nije besmrtna, nego da čovjek nakon smrti više ne postoji. Ponovno vraćanje u život moguće je samo kroz uskrsnuće (Ezehijel 18:4, 20; Propovjednik 9:5, 10; Rimljanima 6:23; Ivan 5:28, 29).

U svakom slučaju naš je biblijski studij započeo i tako je došlo do toga da sam prekinuo vezu s prezbiterijanskom crkvom.

Don Belloit je četiri do pet godina svaki tjedan vjerno dolazio k nama, studirajući s nama svaki puta po tri sata. Proučili smo više knjiga temeljenih na Bibliji — on je uvijek sve potvrđivao s Biblijom. Osim toga, Yvonne i ja smo počeli posjećivati sastanke Svjedoka u Kraljevskoj dvorani. Duboko me se dojmila njihova iskrenost i prijaznost. Jednog je dana pročitana obavijest o isključenju nekog svjedoka, koji je počinio težak grijeh. Tada sam rekao sam sebi: “Prezbiterijanska crkva kojoj pripadam ne bi nikada učinila nešto takvog.” Svjedoci su se mnogo trudili održati svoje skupštine moralno čistima.

Tada sam bio spreman predati se Jehovi i krstiti se. Još uvijek sam pušio, no za vrijeme proučavanja uspio sam popušiti samo dvije do tri cigarete. Znao sam da Svjedoci ne odobravaju tu naviku, ali nije bila zabranjena. Međutim, u vrijeme kad sam se želio krstiti, došlo je do promjene i pušenje je bilo potpuno zabranjeno!

Predstavi si kako sam se osjećao! Pušenje je sigurno štetilo mojem zdravlju, znao sam to dobro. Desetljećima sam bio strastveni pušač, i svako sam jutro nakon ustajanja kašljao oko sat i pol. Kroz sve te godine ozbiljno sam pokušavao prestati s pušenjem — najmanje osam do deset puta. Ali, svaki je pokušaj ostao bezuspješan.

U svakom slučaju, odlučio sam pokušati još jednom. Taj sam puta imao jače motive. Razmišljao sam o Isusovim riječima: “Ljubi Jehovu (...) svim srcem svojim.” Njegove daljnje riječi osobito se odnose na pušenje: “Ljubi bližnjega kao samoga sebe” (Matej 22:37-39). U mojoj dotadašnjoj religiji nisam tijekom svih tih 45 godina nikada bio poučen da i u tom smislu ljubim bližnjega kao samoga sebe.

Dakle, ovog sam se puta u borbi protiv svoje slabosti koristio i duhovnom snagom. Molio sam Jehovu za pomoć, a i moja je obitelj molila Boga da mi pomogne pobijediti u toj borbi. Bio sam duboko potresen kad sam jedne večeri čuo kako se moja četverogodišnja kćerka Kelly moli Jehovi: “Molim te, pomogni tati da prestane pušiti.”

Odredio sam rok do kojeg moram prestati. Godine 1975. trebao se održati veliki kongres Jehovinih svjedoka. Uvečer prije kongresa popušit ću zadnju cigaretu! Dva mjeseca prije toga pušio sam više nego ikada prije u životu — četiri i pol kutije dnevno. To nije bilo mudro, ali mislio sam to je za rastanak, jedna vrsta psihološke završne borbe. Uvečer prije tog kongresa popušio sam zadnju cigaretu. Otada nisam više zapalio nijednu.

Nema vraćanja! Nikada više ne bih poželio početi s time. Ali, zahtjev se vratio — čak sedam godina nakon toga. Ako netko kaže da pušenje nije strast, ne vjeruj mu. Prve sam godine svaku noć sanjao da pušim, pa čak i danas to povremeno sanjam. Za slučaj da me spopadne želja, ja imam u automobilu uvijek vrećicu pepermint bombona. I kad me to uhvati, želja je jednako jaka kao onaj dan kad sam prestao. Na sreću sve potraje samo nekoliko sekundi. To je serija mnogih borbi, ali zahvaljujući Jehovinoj nezasluženoj dobroti dobio sam bitku.

Predstojao je i treći izazov. Ako mi je kao kršćaninu bilo zabranjeno pušenje, nije li onda zabranjeno da i drugima nabavljam duhan? Trebam li, odnosno moram li prodati svoju unosnu trgovinu (poduzeće) duhanom? Poznavao sam kršćane koji su napuštali radna mjesta neprikladna za kršćane — posao koji im je donosio 10 000 do 15 000 dolara godišnje. A moja je trgovina duhanom donosila svake godine bruto zaradu od više milijuna. Porez na promet iznosio je između 100 000 do 110 000 dolara mjesečno.

Bio sam trgovac na veliko. Veliki proizvođači su kupovali duhan od farmera, prerađivali ga do konačnog proizvoda i pakirali ga. A ja sam kupovao od njih te duhanske proizvode i prodavao ih trgovcima na malo. Impozantna je veličina trgovine duhanom — tu su ne samo cigarete, nego i cigare, lule, duhan za žvakanje i duhan za šmrkanje. Većini ljudi to nije poznato, ali samo duhan za šmrkanje predstavlja veliku trgovinu. Prodao sam ga na tone. U trgovanju duhanom nema privredne krize. Naprotiv, kad nastupe teška vremena, ljudi postaju nervozni, pa puše više nego ikada.

Dakle, što da učinim sa svojom trgovinom duhana? Odlučio sam prodati je, i uistinu učinio sam to. I tako sam eto prekinuo vezu sa crkvom, prestao pušiti i baviti se trgovinom.

A u svemu tome odigrao je ulogu biblijski studij s kršćanskim Jehovinim svjedocima. Vrhunac je uslijedio godine 1975. kad su se četiri učesnika tog studija, gospodin i gospođa Ivy, te Yvonne i ja, krstili na jednom kongresu Jehovinih svjedoka.

[Istaknuta misao na stranici 24]

Izdao sam zapovijed: “Otvorite okna za bombe, stupite na drveni nogostup i iskačite!”

[Istaknuta misao na stranici 25]

Družio sam se s njenim rođacima, ali sam joj rekao da mi ne priča ništa o njihovoj religiji.

[Istaknuta misao na stranici 26]

Vidio sam ljude koji nisu znali kako će si pribaviti slijedeći obrok, a onda sam još i ja tražio novac.

[Istaknuta misao na stranici 26]

Ako mi je kao kršćaninu bilo zabranjeno pušenje, nije li onda zabranjeno da i drugima nabavljam duhan?

[Istaknuta misao na stranici 27]

Bio sam duboko potresen kad sam jedne večeri čuo kako se moja četverogodišnja kćerka Kelly moli Jehovi: “Molim te, pomogni tati da prestane pušiti.”