Tako je bilo u Hirošimi

6. AUGUSTA 1945. oko 8.16 ujutro, stanovnici Hirošime bili su već na nogama, odlazeći na svakodnevne poslove. Bilo je toplo, ugodno jutro.

Djelić sekunde kasnije tisuće ljudi bilo je pogubljeno, raskidano i ubijeno. Centar grada od 340 000 stanovnika jednostavno je sravnjen sa zemljom.

Žrtve koje još nisu umrle kretale su se kao nekim nestvarnim svijetom. “Odjednom sam se našla na tlu, prekrivena komadima drveta”, prisjeća se Hanuko Ogasawara, koja je tada bila još djevojčica. “Kada sam ustala, očajnički obazirući se oko sebe, posvuda je bio mrak. Strahovito prestrašena tražila sam neko svjetlo, misleći da sam ostala sama u svijetu smrti. ... Odjednom sam se upitala što se dogodilo s mojom majkom i sestrom. ... Mrak je počeo uzmicati, pa sam utvrdila da je nestalo sve oko mene. Nije više bilo ni naše, niti susjedove kuće, također ni one iza nas ... Sve je bilo mirno, veoma mirno — strašan trenutak. U jednom sam tanku za vodu primijetila ležati svoju majku u besvjesnom stanju. Drmajući je i vičući ‘Majko! Majko!’ vratila sam je k svijesti. Tada je kao luda počela dozivati moju sestru: ‘Eiko! Eiko!’”

Njeno se dozivanje stapalo s dozivanjem ostalih. Tim scenama, opisanima u zbirci pod naslovom Unforgettable Fire, pripada i slijedeći izvještaj od Kikuna Segawe:

Uz neku mrtvu trudnicu klečala je otprilike tri godine stara djevojčica, držeći u ruci konzervu s nešto vode. Željela je dati majci vodu da pije.

Nakon pola sata, kad je kroz mrtvački pokrov na nebu prodrlo nešto svjetla, provalila je vatrena stihija. Profesor Takenaka pokušao je izvući svoju ženu ispod krovne konstrukcije. Kada ga je plamen potisnuo, molećivo je povikao: “Bježi, draga moja!” Scene, poput ovih ponavljale su se do u beskraj. Muževi, žene i djeca, prijatelji i stranci prepuštali su svoje umiruće vatri.

Jedan sat nakon eksplozije pala je na neke dijelove grada “crna kiša”. Radioaktivne oborine padale su do kasno popodne. Požar dima i vatre raspirivao je osobito snažan vihor, koji je bjesnio satima. Ranjenici umotani u dronjke i žrtve požara nagrnuli su iz vatrene stihije. Knjiga Death in Life od Roberta Jaya Liftona citira izjavu nekog trgovca živežnim namirnicama koji je rekao: “Ruke su držali ukočene, ... a koža im je visjela ne samo po rukama, nego i po licu, te po cijelom tijelu. ... Mnogi su umirali na ulicama. Još ih sada vidim živo pred sobom — poput hodajućih sablasti. Nisu više bili nalik ljudima iz ovoga svijeta”.

Neki od njih pokazivali su rane simptome radioaktivne bolesti. Tjelesni slom bio je popraćen emocionalnim i duševnim. Ljudi su trpjeli i umirali, tupi i apatični, bez riječi. “Oni koji su imali još nešto snage, odlazili su kao nijemi u brda, slomljena duha i bez inicijative”, piše dr Nichikhito Hachiya u svojoj knjizi Hiroshima Diary.

U roku od tri mjeseca broj umrlih u Hirošimi popeo se na otprilike 130 000. Ali, konačni danak u ljudskim životima još nije dostignut. Tjednima nakon eksplozije bombe, kod mnogih preživjelih nastupila su krvarenja kože. Nakon tih prvih znakova praćenih povraćanjem, groznicom i žeđi, uslijedilo je varljivo razdoblje oporavka, ispunjeno nadom. No, prije ili kasnije zračenje napada spolne stanice, a prije svega koštanu srž. Nakon završenog stadija — ispadanje kose, proljeva i krvarenja u crijevima, ustima i drugim organima — nastupa smrt.

Pod utjecajem zračenja javljaju se mnoge bolesti. Dolazi do promjene bioloških nasljednih zbivanja. Urođena oštećenja, mrena na oku i leukemija, te druge vrste raka određuju udes žrtava bombe bačene na Hirošimu.

No, to je bila samo mala bomba. Sa svojom razornom snagom od 12,5 kilotona (što odgovara 12 500 tona TNT), danas se smatra samo taktičnim oružjem. U usporedbi s njome, jedna hidrogenska bomba može razviti do 1 600 puta veću razornu moć. Ono što se dogodilo u Hirošimi samo je milijunti dio općeg uništenja, kojeg bi mogao prouzročiti današnji svjetski arsenal atomskog oružja. “Doživljaj stanovnika Hirošime”, piše Jonathan Schell, “... slika je stanja u koje bi mogao dospjeti naš svijet, to je pozadina jedva shvatljivog užasa, koji drijema neprestano pod površinom našeg normalnog života, i u stanju je svake sekunde provaliti u taj normalni život” (The New Yorker, 1. februara 1982.).

Hoće li svijet završiti na takav način?

[Istaknuta misao na stranici 17]

U roku od tri mjeseca broj umrlih u Hirošimi popeo se na otprilike 130 000. Ali konačni danak u ljudskim životima još nije dostignut.