“Nikada više Hiroshima!”
IAKO su se Japanci ponosili pobjedom nad Pearl Harborom i imali je na umu dok su pobjeđivali, taj datum je, nakon što su izgubili rat, postupno pao u zaborav. Kad su nedavno japansku vladu pitali zašto se nisu ispričali za napad, glavni tajnik kabineta je odgovorio: “Strategijski i općenito gledano, imam osjećaj da je napad na Pearl Harbor bio sve drugo osim hvalevrijedan. Međutim, sve stvari u vezi rata između Sjedinjenih Država i Japana razriješile su se mirovnim ugovorom u San Franciscu.”
Njegove riječi predstavljaju mišljenje nekih Japanaca o iznenadnom napadu koji je zapalio rat na Pacifiku. Iako svake godine preko milijun Japanaca posjećuje Havaje, kako izvještavaju novine Mainichi Shimbun, samo relativno mali broj njih posjećuje U.S.S. Arizona Memorial, koji je izgrađen u znak sjećanja na napad na Pearl Harbor.
Dok slogan “Zapamtite Pearl Harbor!” kod nekih Amerikanaca pobuđuje bolna sjećanja, Japanci se svojih patnji prisjećaju uzvikom “Nikada više Hiroshima”. Atomske bombe koje su u kolovozu 1945. eksplodirale nad gradovima Hiroshimom i Nagasakijem imale su bolne posljedice ne samo za pogođene žrtve nego i za cijelu naciju.
Izvještaji očevidaca pomažu nam suosjećati sa preživjelima. Uzmimo, naprimjer, Itoko, koja je tek završila školu i postala tajnica u Brodarskom institutu u Hiroshimi. Iako se nalazila u zgradi u kojoj je radila, osjetila je bljesak atomske bombe, kao da ju je sama svjetlost zanjihala. “Radila sam zajedno sa vojnicima na čišćenju grada od mrtvih tijela”, objašnjava Itoko. “Na rijeci su vojnici s broda bacali ribarsku mrežu i svaki put kad bi je izvukli u njoj bi bilo više od 50 tijela. Tijela smo odnijeli na obalu, složili ih u skupine i po pet ih spalili. Većina njih bila je gola. Nisam mogla razlikovati muškarce od žena, a usne su im bile tako natečene da su izgledale poput pačjih kljunova.” Japanci ne mogu zaboraviti strahote koje su prouzročile dvije atomske bombe.
Zašto je upotrijebljeno oružje za masovno uništenje
Profesor Shigetoshi Iwamatsu sa Sveučilišta Nagasaki, koji je i sam žrtva A-bombe, pisao je pred više od 20 godina zapadnim novinskim agencijama da bi ih izvijestio o lošem stanju žrtava. “Bio je zapanjen reakcijama”, izvještava Asahi Evening News. “Polovica svih odgovora bila je da su atomske bombe zaustavile japansku agresiju i da je neobično da žrtve bombi pozivaju na mir.”
Objašnjavajući razlog upotrebe oružja za masovno uništenje, The Encyclopedia Americana kaže: “On [Harry S. Truman] je odlučio upotrijebiti atomske bombe protiv Japana, vjerujući da će one brzo okončati rat i da će spasiti živote.” Iako nije želio povrijediti osjećaje žrtava A-bombe, japanski novinar Kenkichi Tomioka, opisujući kaotično poslijeratno stanje, priznaje: “Osvrćući se unazad na razdoblje između ožujka/travnja i kolovoza 1945, kad su operacije kojima je rat trebao završiti dostigle za naciju sudbonosni vrhunac, ne možemo izbjeći priznavanje uloge dvije doze korektivnog lijeka [atomskih bombi], specifične za hlađenje usijanih glava, koje su dane militaristima koji su bučno zahtijevali konačni obračun da bi obranili domovinu. Konačni obračun značio bi gyokusai (juriš u smrt radije nego predaja) za 100 milijuna stanovnika.”
Ipak, oni koji su u atomskom bombardiranju izgubili svoje voljene, kao i oni koji boluju od posljedica radijacije, uviđaju da se njihova bol ne može ublažiti riječima koje opravdaju bacanje pikadona, ili “blijeska-eksplozije”, kako preživjeli nazivaju A-bombe. Neki koji su preživjeli A-bombu, iako su se dugo smatrali nevinim žrtvama, sada uviđaju da kao Japanci moraju priznati, kako dalje kaže profesor Iwamatsu, “zločine koje su počinili u svojoj agresiji protiv drugih zemalja u azijsko-pacifičkom području”. Jedna žrtva bombardiranja se 1990, na godišnjim antinuklearnim demonstracijama u Hiroshimi, ispričala ispred stranih delegata za japanske ratne zločine.
Jesu li zaista imali razloge za ubijanje?
Mnogi preživjeli i očevici Pearl Harbora, Hiroshime i Nagasakija snažno se gnušaju rata. Osvrćući se unazad, neki sumnjaju da je njihova zemlja imala opravdane razloge da žrtvuje njihove voljene.
Da bi rasplamsali žar prema ratu i opravdali ubijanje, obje su strane započele s verbalnim napadima. Amerikanci su Japance nazvali “podli Japanci” i zaključili da je lako raspirivati vatru mržnje i osvete riječima “Zapamtite Pearl Harbor!” U Japanu su ljudi bili poučavani da su Anglo-Amerikanci kichiku, što znači “demonske zvijeri”. U Okinawi su mnogi bili čak ponukani da radije izvrše samoubojstvo nego da padnu u ruke “zvijeri”. Slično je prošla i ranije spomenuta mlada Itoko, koja je, nakon japanske predaje i iskrcavanja američkih invazijskih snaga u obližnjoj luci primila od svog zapovjednika dvije doze smrtonosnog cijankalija. “Ne dopusti da postaneš igračka stranih vojnika”, naredio je.
Međutim, uz pomoć svojih japansko-havajskih prijatelja, Itoko je postupno proširivala svoje vidike i uvidjela da i Amerikanci i Britanci mogu biti prijateljski naklonjeni, fini i ljubazni. Tada je srela Georgea, Irca rođenog u Singaporeu, čijeg su oca ubili Japanci. Dobro su se upoznali i vjenčali. Oni su samo jedan primjer od mnogih koji su utvrdili da su njihovi bivši neprijatelji miroljubive osobe. Da je svatko objektivno, a ne kroz ratom obojene naočale, promatrao “neprijatelje”, tada bi ih umjesto bombama obasipao ljubavlju.
Da, mir među pojedincima temeljen na uzajamnom razumijevanju neophodan je za svjetski mir. No, obzirom na mnoge ratove koji su vođeni od 1945, očito je da ljudi nisu naučili tu osnovnu lekciju iz Pearl Harbora i Hiroshime. Međutim, čak niti mir među pojedincima nije dovoljan da bi se uspostavio svjetski mir. Što je onda potrebno? To će objasniti sljedeći članak.
[Istaknuta misao na stranici 7]
Dok slogan “Zapamtite Pearl Harbor!” pobuđuje kod nekih Amerikanaca bolna sjećanja, Japanci se svojih patnji prisjećaju uzvikom “Nikada više Hiroshima!”
[Istaknuta misao na stranici 8]
Mir među pojedincima temeljen na uzajamnom razumijevanju neophodan je za svjetski mir
[Slika na stranici 7]
Lloyd Barry i Adrian Thompson, misionari Društva Kula stražara, ispred spomenika mira u Hiroshimi, 1950.
[Slika na stranici 8]
Ruševine Hiroshime nakon eksplozije atomske bombe
[Zahvala]
U.S. Army/ljubaznošću japanskog Muzeja mira