Kad stare rane zacijele
MLADA Adeline Nako, spomenuta na početku ove serije članaka, razvila je snažno neprijateljstvo prema svojoj pradomovini, Japanu. Kad su druga djeca Havajce japanskog porijekla nazivala “Japancima”, ona bi uzvratila: “Mi smo Amerikanci.” Slikala je plakate na kojima je pisalo, “Istrijebite sile Osovine” i sudjelovala je u prvim redovima u kampanji kupnje maraka za sufinanciranje rata. Adeline je rekla: “Bila sam tako ponosna na 100. i 442. bataljon koji su sačinjavali nisei, ili druga generacija Amerikanaca japanskog porijekla, koja se hrabro borila za Ameriku.”
Međutim, kako je postajala starija, započela se pitati: ‘Zašto ljudi moraju ubijati jedni druge?’ Sve je to bilo besmisleno. ‘Budisti su išli u rat. Kršćani su išli u rat. Svi su oni licemjeri’, razmišljala je. Kad je uz pomoć Jehovinih svjedoka započela proučavati Bibliju, postavila je svom učitelju Svjedokinji izazovno pitanje: “Idete li vi Jehovini svjedoci u rat?”
Objašnjeno joj je da se Jehovini svjedoci ne laćaju oružja da bi ubijali druge. U to vrijeme rat je još uvijek bjesnio i u Evropi i u Aziji. Adeline je doznala da su u Njemačkoj Svjedoke slali u koncentracione logore a oni u Sjedinjenim Državama bili su pozatvarani zato što nisu htjeli ići u rat. ‘Ovo mora biti prava religija’, pomislila je.
Miroljubiva misija
Kako je njezina biblijska spoznaja rasla, bila je potaknuta da preda svoj život Jehovi, Bogu Biblije. Njezina odanost “Bogu mira” potaknula ju je da se raširi u svojoj ljubavi time što je slijedila korake petero Havajaca japanskog porijekla koji su se odmah nakon drugog svjetskog rata dobrovoljno javili da idu u Japan (Filipljanima 4:9). Bili su nestrpljivi da pomognu ljudima u zemlji svojih predaka, usto bivšim neprijateljima, propovijedajući kao misionari utješnu dobru vijest o Kraljevstvu iz Biblije (Matej 24:14).
Jedan od onih koji se dobrovoljno javio da pomogne u ratom poharanom Japanu, Shinichi Tohara, prisjeća se kako se osjećao u vezi svoje misije. “Razmišljao sam o vjernosti japanskog naroda kad je trebalo služiti ljudskim gospodarima i caru”, kaže on. “Mislio sam na pilote kamikaze, koji su dali svoje živote za cara, namjerno leteći svojim avionima na neprijateljske ratne brodove. Kad su Japanci tako vjerni prema ljudima, pomislio sam, što li će učiniti ako pronađu pravog Gospodara, Jehovu?”
Sa takvim pozitivnim gledištima, ovi su dobrovoljci 1949. došli u Tokyo, koji je nedugo prije toga zračnim napadima aviona tipa B-29 pretvoren u krš. Što su našli u barakama usred ruševina? Da, bojažljive ljude koji su bili savjesni radnici. Naravno, bilo je i ljudi koji su još uvijek gajili mržnju i predrasude. Međutim, mnogi su povoljno reagirali na biblijsku vijest o miru.
Adeline se 1953. priključila tim prvim misionarima. Revno je pomagala onima koji su gladovali i žeđali za utješnom viješću koja se nalazi u Bibliji. U svojoj propovjedničkoj djelatnosti susretala je i ljude koji su se protivili. Govorili bi joj: “Vi ste na Hiroshimu i Nagasaki bacili atomske bombe!”
“Pa dobro”, odgovorila bi, “vi znate, da sam ja sa Havaja. A Japan je prvi napao Pearl Harbor i poubijao tamo mnogo ljudi. No, to me nije spriječilo da dođem u Japan da bih ljudima ovdje prenijela ovu dobru vijest.” To bi ih obično smirilo i prihvatili bi literaturu koja objašnjava Bibliju.
Zahvaljujući divnom temelju koji su ti prvi misionari sa Havaja i drugih zemalja položili, sada je više od 150 000 Japanaca dio bratstva onih koji se ‘više ne uče ratu’ (Izaija 2:4, New World Translation; 1. Petrova 2:17).
Kraj svih ratova
Zaista, međusobno upoznavanje kao i međusobno razvijanje nesebične ljubavi neophodno je za svjetski mir. Međutim, to nije dovoljno. Ljudi koji su voljeli mir i koji su imali prijatelje na drugoj strani također su mobilizirani za rat na Pacifiku pod prinudom “opravdanih” razloga. Nacionalistička propaganda potisnula je njihova prirodna naginjanja. Iako su neki odbili ići u rat, čak riskirajući da budu poslani u koncentracione logore ili zatvore, njihovi su postupci, premda hvalevrijedni, imali slabi, ako uopće ikakav učinak u obuzdavanju ratne strasti.
Ako se jedna čitava nacija vodi u rat, za to nisu odgovorni samo ljudi. Obično oni koji su umiješani uporno tvrde da žele spriječiti rat. Ipak, neka veoma moćna sila utječe na njih protivno njihovim željama. Biblija označava tu moćnu silu ‘bogom ovog sustava stvari’ (2. Korinćanima 4:4, NW). Zaista, ‘sav svijet je u vlasti Zloga’, Sotone Đavola (1. Ivanova 5:19, Stvarnost; vidi također Ivan 12:31; 14:30).
Međutim, Biblija obećava da će ‘Bog koji daje mir satrti Sotonu’ (Rimljanima 16:20, NW). A uvod ovom satiranju dogodio se na nebu prije nekih 77 godina. Poslušajmo što je apostol Ivan vidio u uzbudljivoj viziji 18 stoljeća prije njezinog ispunjenja 1914: “Rat je izbio na nebu (...) Zbačen je veliki zmaj, prazmija, koji je zvan Đavo i Sotona, koji zavodi čitavu nastanjenu zemlju; zbačen je na zemlju, i njegovi su anđeli zbačeni s njim” (Otkrivenje 12:7-9, NW).
Otada je Sotona Đavo ograničen samo na blizinu Zemlje. Manevrirajući političarima i militaristima kao marionetama, prouzročio je neizrecive patnje u ratovima ovog stoljeća. Međutim, njegova nestrpljivost samo odražava njegov veliki gnjev, “znajući da ima malo vremena” (Otkrivenje 12:12, NW). Pomoću moćnih ruku ‘Kneza mira’, Isusa Krista, Bog će Sotonu učiniti neaktivnim nakon ‘rata velikog dana Boga Svemogućega’ u ‘Har–Magedonu’ (Izaija 9:6; Otkrivenje 16:14, 16, NW).
Za razliku od svih ratova koje su vodili ljudi, u dolazećem Božjem ratu prevladat će savršeno mjerilo pravde. To je mjerilo Stvoritelja čovječanstva kome leži na srcu dobrobit ljudskog roda. Za razliku od političkih vođa koji prisiljavaju svoj narod da ide u rat, Jehova, naš Stvoritelj, reći će svom narodu kao što je rekao svojoj naciji Izrael u danima Judejca Jozafata u desetom stoljeću pr. n. e.: “Nećete se vi trebati boriti u ovom slučaju. Zauzmite svoje mjesto, mirno stojte i vidjet ćete spasenje od Jehove za vas” (2. Dnevnika 20:17, NW).
Kad nestanu tamni oblaci Sotoninog utjecaja, pojedinci iz svih naroda uživat će pravi mir i sigurnost širom Zemlje. Tada će sljedeći uvjeti koje je prorekao Izaija postati stvarnost: “Jer, evo, ja stvaram nova nebesa i novu zemlju. Prijašnje se više neće spominjati, niti će vam na um dolaziti” (Izaija 65:17, St).
Prema tome, ono što se dogodilo u Pearl Harboru neće se više bolno pamtiti, niti će žrtve atomskog bombardiranja Hiroshime i Nagasakija uzvikivati “Nikada više Hiroshima!” Zašto? Zato što će se na sve ljude na Zemlji odnositi sljedeće riječi Izaijinog proročanstva: “On [Bog] će zacijelo izvršiti sud među nacijama i ispravno postaviti stvari obzirom na mnoge narode. I oni će morati prekovati svoje mačeve u plugove i svoja koplja u srpove. Neće više nacija dizati mač protiv nacije, niti će se više učiti ratu” (Izaija 2:4, NW).
Ova proročanstva se već sada ispunjavaju među Jehovinim svjedocima, koji danas sačinjavaju milijunsko snažno bratstvo diljem svijeta. To se naročito vidi na međunarodnim kongresima Jehovinih svjedoka koji se održavaju u raznim dijelovima svijeta. I vi možete postati dio tog međunarodnog jedinstva i mira. Dođite i poučite se kako možete postati jedan od tih ljudi koji su već ‘prekovali svoje mačeve u plugove i svoja koplja u srpove’, koji se neće “više učiti ratu”, i koji radosno očekuju skori dolazak raja na Zemlji, gdje više nikada neće biti ratova (Psalam 46:8, 9).
[Slika na stranici 9]
Jerry i Yoshi Toma, Shinichi i Masako Tohara, i Elsie Tanigawa dobrovoljno su se ponudili da pomognu svojim bivšim neprijateljima
[Slika na stranici 10]
Jedno međunarodno bratstvo obožava danas Boga u jedinstvu i miru