Prozvali su me “veliki ubojica”

BILO JE u rano proljeće 1965. Stajao sam u ringu nasuprot Taihu, jednom od najčuvenijih sumo majstora. Završile su ritualne radnje — ispiranje ustā vodom i posipanje soli (simbol čistoće) na borilište. Prošle su i četiri minute tijekom kojih smo se odmjeravali. Gledali smo se oči u oči. Izabrani sudac je rastvorio lepezu — što je bio znak za napad. Započeli smo s borbom. I kako smo se samo borili! Šest puta sam pobijedio velikog Taiha! Ta mi je borba donijela nadimak “veliki ubojica”. To je za mene, jednog sumotoria (japanski sumo rvač) značilo vrlo mnogo.

Sumo nije olimpijska sportska disciplina. Izvan Japana jedva da je uopće poznat, no u Japanu je to nacionalni sport. Možda bi želio saznati u čemu se sastoji ta vrsta sporta. Kod rvanja na japanski način rvač pokušava određenim zahvatima baciti protivnika na tlo, ili ga istisnuti iz ringa.

Sumo — starojapanski sport

Sumo je vrlo stari sport, poznat u Japanu najmanje iz vremena prvog stoljeća pr. n. r. vr. Na azijskom kopnu prakticirao se možda još i prije tog vremena. Već stoljećima postoji tijesna veza između sumo i šintoizma. Šinto ritual uključuje naprimjer molitvu za dobru žetvu riže. U vrijeme Heiana (794 - 1185. n. r. vr.) uživao je carski dvor u sumo borbama, i tako je sumo postao carskim sportom. Kad je u 12. stoljeću vojna aristokracija preuzela vlast, sumo je postao jednako značajan kao gađanje lukom i mačevanje, pa je to obrazovanje postalo obaveznim za ratnike. Sumo se postepeno razvijao u stručni sport, a to je on i danas. Od vremena Tokugawe (1603. do 1868.) sumo postaje sportom za gledalište.

Zašto sam postao sumo rvač?

U starosti od 12 godina bio sam već visok 175 centimetara, a s lakoćom sam podizao u zrak 2 vreće riže od po 60 kilograma. Zbog moje visine i snage roditelji su polagali u me velika očekivanja i rado bi vidjeli da sam postao seljak i preuzeo naše imanje. Kao nedorastao mladić smatrao sam svoje tjelesne dimenzije neprikladnima za seljaka, koji se po cio dan mora saginjati na polju. Za mene je to bilo vrlo naporno.

Netko bi mogao reći da sam rođen za sumotoria, jer sam odrastao na Hokaidu, najsjevernijem od četiri japanska otoka. Tamo se snijeg zadržava od studenog do travnja, pa su mladići koji imaju snažna bedra, jer puno gaze kroz snijeg, posebno prikladni za taj sport. Protiv volje svojih roditelja odlučio sam za sumo karijeru.

Kako se živi u sumo “staji”?

Sumo naučnici se školuju u takozvanim stajama (logorima za izobrazbu). U mojoj je “staji” dan započinjao u 3 sata ujutro. Naporni trening je počinjao s gimnastikom, a potom su slijedile sumo borbe između pripadnika naše grupe. Život u logorima za izobrazbu organiziran je po rangovima, pri čemu poredak po činovima igra važnu ulogu. Mi “novi” smo morali prati i kuhati za starije rvače. Najviši po činu su smjeli prvi jesti, a ujutro zadnji ustajati.

Trening traje do podneva, nakon čega se dobiva prvi obrok — jasno opet po redoslijedu odgovarajućem činovima. Ali, kakvog li obroka! Chanko-nabe je naziv jela sumo rvača. To je gusto, krepko jelo kuhano sve u jednom loncu, a sastoji se od mesa ili ribe, mrkve, luka, soje i šećera. Uz to se jede mnogo riže i pije puno piva.

Spavanje koje dolazi nakon tog jakog jela igra vrlo važnu ulogu u postizanju cilja sumo borca — naime, dobivanje na težini i snazi, da bi se moglo pobijediti u natjecanju. Uspjeh nekog sumo borca ovisi o tome kako brzo i koliko dobiva na težini i snazi. Koliko je važna tjelesna konstrukcija proizlazi iz činjenice da kandidat za sumo karijeru mora imati određenu težinu i veličinu, odgovarajuću svojoj starosnoj dobi. Također je potrebno mnogo ustrajnosti da bi se popelo na sumo ljestvicu. Mladom sumo rvaču se svake godine pruža prilika da na šest petnaestodnevnih turnira pokaže svoje znanje.

Sumo ring nije u obliku kvadrata

Usred ogromne sumo dvorane nalazi se otprilike 60 centimetara visoki, a 5,5 metara široki i dugački sloj od gline.

Budući da je zona u kojoj se vode borbe okrugla, borilište je više nalik nekom prstenu, nego rvačkom borilištu uobičajenom za Zapadne zemlje. Borilište zvano dohyo nije omeđeno konopcima. Ring od vreća napunjenih zemljom, promjera 4,6 metara uglavljen je u glineno tlo prekriveno pijeskom. Pijesak je koristan kod rvanja, gdje je teško donijeti presudu. Zašto? Jer se na temelju tragova može utvrditi tko je pobjednik.

Sol i voda stoje spremni za obred čišćenja. Nad borilištem je krov u stilu Shintu. Prisutan je i uvijek budni sudac u tradicionalnom kimonu samuraja sa crnim pokrivalom na glavi, koje potječe iz šintoizma.

Postrojavanje najboljih sumotorija pruža šarenu sliku. Oni su odjeveni u dugačke, umjetnim vezom ukrašene pregače, teške četiri i više kilograma. Rvači stanu u krug i zaplješću rukama. Kratko potom počinju borbe. Svaki dan turnira nastupaju ispred glavnih boraca određenim redoslijedom rvači nižeg ranga. Samo veliki meštri zadržavaju svoj položaj, dok se kod drugih, ovisno o tome kako su često dobivali i gubili, može u sljedećem turniru promijeniti položaj.

Tko pobjeđuje?

Kod sumo rvanja duševno stanje igra jednaku ulogu kao tjelesno držanje i borbena tehnika. Jedna izreka dobro otkriva stajalište borca: “Počni s naklonom i završi s naklonom.” Kad sumotri stupi u ring, on se poklanja prema sredini ringa. Kad se utvrdi pobjednik, opet slijedi klanjanje.

Svaki borac nosi torimawashi, otprilike 11 metara dugačku svilenu maramu. Ona se šest puta previje po dužini, omota se oko bokova, povuče prema gore između nogu i majstorski zaveže na leđima.

Sumo borci mogu težiti preko 140 kila. Poput lokomotiva skaču jedan na drugoga pri prvom tjelesnom dodiru, zvanom tachi-ai. Sudar može biti vrlo snažan. Svaki borac pokušava sada zgrabiti svog protivnika i oboriti. Istovremeno oba paze na to da ne budu oborena. Nimalo laka stvar! Budući da mi je često uspijevalo podići protivnika iz ringa, prozvali su me “dizalicom”.

Kada je netko pobijeđen? Kad rvač jednim dijelom tijela dotakne tlo u, ili izvan ringa. (Naravno tabanima se smije doticati borilište unutar, ali ne i izvan ringa.) Pobjednik pruža ruku prema pobijeđenome i pomaže mu da ustane. Oni i dalje ostaju prijatelji.

Tijekom 16 godina, koliko sam bio aktivni sumo borac, nikada nisam primijetio da bi se netko služio karate udarcima ili nekim drugim neetičkim metodama. Takvo što bilo bi, blago rečeno, krajnje neuljudno.

Sumo borci najvišeg stupnja su veliki majstori. Ja sam pobijedivši Taiha, stekao dva stupnja nižu stepenicu, sekiwake. Godine 1969. oprostio sam se od aktivnog rvanja, zbog zdravstvenih razloga, ali sam i dalje ostao u tom zvanju kao sudac i instruktor. Bilo je to dobro plaćeno zvanje.

Biblija ili sumo i šintoizam?

Baveći se aktivnostima u vezi sa sumo turnirima, svake sam godine proboravio šest mjeseci izvan kuće. Godine 1974. razgovarao sam na vratima svog stana s jednom svjedokinjom Jehove. Ja sam bez daljnjega uzeo jedan traktat i dao ga svojoj ženi. Potom sam otputovao na neki turnir na otok Kyušiu. Dok sam bio tamo, ponovno nas je posjetila svjedokinja Jehove, koja je utvrdila da moja žena pokazuje osobito poštovanje prema Bibliji. Kad sam se nakon šest tjedana vratio kući, moja je žena već marljivo proučavala Bibliju. Budući da sam bio antireligiozno nastrojen, zauzeo sam odbijajući stav prema toj stvari.

Unatoč tome, svjedokinja Jehove koja je proučavala s mojom ženom stalno nas je pozivala da posjetimo njenu obitelj. Mislio sam da je njima stalo samo do društva sa “sumo-borcem”. Nisam mogao shvatiti da bi se mogli interesirati za mene kao za čovjeka. I kada me žena sa suzama u očima zamolila da ipak pođem s njom, popustio sam — ali protiv svoje volje. U obitelji tih Jehovinih svjedoka vladala je ljubazna i ugodna atmosfera. No, iako se moja žena krstila u kolovozu 1975., ja sam mislio da neću nikada krenuti putem istine.

Godine 1976. jednog me dana posjetio neki Jehovin svjedok. Nisam se trudio započeti razgovor s njim, ali odjednom sam rekao: “Brate, da li bi htio sa mnom proučavati Bibliju?” Ne znam što me je navelo na to — došlo je sasvim spontano. Počeli smo proučavati, napredovao sam, ali ubrzo su se pojavile i kušnje.

U svijetu sumotoria treba uvijek biti spreman prilagoditi se. Kad sam bio na putu, tražio sam u svakom gradu gdje smo se zadržavali, da mi se dade slobodno vrijeme za posjećivanje sastanaka Jehovinih svjedoka. Tražiti takovu dozvolu bilo je nešto sasvim neuobičajeno, nešto radi čega sam uvijek bio ismijavan. Ali, posvuda u Japanu, gdje sam se sretao s braćom, doživljavao sam ljubav i jedinstvo Jehovinih svjedoka.

Tako se pojavila i želja da postanem kršćaninom, ali sam istovremeno želio ostati povezan sa sumo društvom, kako bih imao zajamčeni prihod. No, što sam dublje upoznavao Jehovinu volju, shvaćao sam da je to nemoguće. Točno je, doduše, da se Jakov rvao s anđelom (1. Mojsijeva 32:24-29), no ja sam trebao uzeti u obzir da postoji tijesna veza između sumo i krive religije. Sumo se u početku odvijao u templima, a i danas su uz japansko rvanje vezane mnoge religiozne ceremonije i običaji. Iako sumo borac vrlo rijetko razmišlja o religioznom aspektu tog sporta, nemoguće je odvojiti šintoizam od suma.

Stoga sam siječnja 1977. odlučio istupiti iz sumo društva. Iste godine sam se krstio, a već neko vrijeme služim u skupštini kao sluga pomoćnik. Naučio sam biti zadovoljan sa stvarima koje posjedujem; zato mi je moguće da baveći se poslovima čišćenja, prehranjujem svoju peteročlanu obitelj.

Ja, doduše, nisam više sumo rvač, ali se ipak može reći da sam još uvijek “veliki ubojica”. “Divovi” su nauke i praznovjerne predodžbe krive religije. Na te tradicije navaljujem duhovnim mačem, Riječju Božjom, Biblijom (Efežanima 6:17). Sada služim svom Stvoritelju kao opći pionir, provodeći 90 sati mjesečno u toj službi. U čemu se ona sastoji? U objavljivanju dobre vijesti o Božjem Kraljevstvu (Matej 24:14). Bi li i ti želio postati takvim “velikim ubojicom”? To će ti biti moguće samo u zajednici Jehovinih svjedoka. (Ispričao Kiyoshi Myobudani).

[Slika na stranici 22]

Ex-sumo rvač Myobudani u akciji

[Slika na stranici 23]

Sada je on kršćanski propovjednik