Papina putovanja – zašto su potrebna?
U SVOM drugom posjetu Poljskoj papa je zaključio svoje dvadeseto putovanje koje je poduzeo u samo pet godina. Stoljećima su pape vrlo rijetko putovale, stoga je na mjestu pitanje: Zašto je u tako kratkom vremenu papa morao tako često putovati?
Pisac Peter Nichols daje nam razlog. Kad je govorio o konklavi (vijeće kardinala koje se sastaje radi izbora rimskog pape) na kojoj je izabran Ivan Pavao II., pisao je: “Mnogi su sigurno bili mišljenja ..., da je katoličkoj crkvi prije svega potrebna čvrsta ruka i da je došlo vrijeme da završi ... dugačko razdoblje nesigurnosti, zbunjenosti, pokusa, sumnji i diskusija, a da ne govorimo o zastranjivanjima.”
Na tu je situaciju ukazao i jedan nizozemski svećenik, govoreći o katolicizmu u svojoj zemlji: “Prevladava očajanje. Povlače se kako intelektualci, tako i jednostavni ljudi. Biskupi se otvoreno svađaju u javnosti. To je strašna tragedija.” Zatim je dodao u vezi problema svećeničkog poziva: “Ti mladi ljudi ne žele više biti svećenici. Oni nisu spremni polagati pouzdanje u crkvu, koja se nalazi u tako jadnom stanju.”
A u tako jadnom stanju nalazi se Katolička crkva u većini zemalja svijeta. Sve više iščezava još do pred 30 ili 40 godina uobičajena bezuvjetna vjernost katolika prema crkvenim zapovijedima. Sve je manji broj ljudi koji posjećuju mise i odlaze na ispovijed.
Da, u monolitnoj strukturi Katoličke crkve vide se duboke pukotine. Nejedinstvo pogađa tri glavna područja: 1. svakodnevno provađanje u djelo katoličkog morala (pobačaj, sprečavanje začeća, rastava braka), 2. političke i socijalne reforme i 3. teologija, najvažnije crkvene nauke.
Slušaju li katolici papu?
Proteklih nekoliko godina se u svim slojevima katoličkog društva vodila goruća rasprava o pobačaju, sprečavanju začeća i rastavi braka. Uoči Papine posjete SAD (1979.) provedena je među američkim katolicima značajna anketa o slijeđenju katoličkih životnih normi. U knjizi The Man who Leads the Church se izvještava, da “50 posto dopušta pobačaj po želji; 53 posto bilo je mišljenja da treba dozvoliti svećenicima da se žene; 63 posto zastupa rastavu braka..., a 66 posto je reklo da bi crkva odobrila umjetno sprečavanje začeća. Posebno u pogledu zadnje točke postoji među američkim katolicima duboka provalija između načina postupanja i crkvenih normi. Mnogi katolički bračni parovi primjenjuju umjetna sredstva za sprečavanje začeća, ne osjećajući pri tom poseban osjećaj krivice”.
Slično stajalište prema crkvenom moralu vlada i u zemljama s pretežno katoličkim stanovništvom. Iz Španjolske stiže izvještaj da je tamo 1982. godine prodano ništa manje nego 47 605 pakovanja sredstava za sprečavanje začeća. U katoličkim zemljama se već dugo vrše pobačaji. Pukotine su vidljive čak u Irskoj, jednoj strogo katoličkoj zemlji. John Whale piše: “Biskupi Irske priznaju da sada svake godine više od 2 200 Irkinja putuje u Englesku, da bi izvršile pobačaj. Sluti se da je ta mračna brojka mnogo veća.”
Jedno daljnje pitanje koje potresa mnoge katolike je razvod braka. Crkva ga odbija i u svojim govorima papa Ivan Pavao II. je dao jasno do znanja da ostaje pri tome. Ipak, crkva priznaje ponekad poništenje braka, što je skup i dugotrajan proces. Pisac John Whale izvještava o situaciji u SAD: “Prema riječima Edwarda McCarthy-a iz Miamija ‘gotovo ne postoji sumnja da je razvod braka glavni problem s kojim se suočavamo’”. Zašto neki vrhovni pastiri ne priznaju rado stroge crkvene norme, u vezi s tom stvari? “Jasno im je da ne bi postigli svoje ciljeve ni u pogledu dušobrižništva, niti obzirom na porast broja katolika, kad ne bi bili popustljivi u toj stvari. Stoga izdaju svake godine 30 000 poništenja braka, u kojima objašnjavaju da propali brak u stvari nikada nije ni postojao. ... To je neka vrsta ‘zakonskog uspostavljanja ravnoteže’, priznaje neki svećenik iz Chicaga” (Kurziv od nas).
Pred kratkim je u SAD neki kardinal služio misu za razvedene i one koji žive razdvojeno. New York Times je s tim u vezi javio: “Po prvi puta ... je jedan kardinal držao misu za razvedene katolike i one koji žive razdvojeno”. Također je poznato da vrhovni pastiri dopuštaju rastavljenima i ponovno oženjenima uzimanje sakramenta. Stoga se ne treba čuditi što papa kreće na putovanja, da bi pozvao svoje ljude na red.
Da li politika razdvaja crkvu?
Iako govornici Vatikana stalno naglašavaju kako je svrha Papina putovanja “pastoralne” naravi, mnogi komentatori vide to drugačije. U knjizi The Man Who Leads Church, čitamo o Papinim putovanjima: “Iako se uvijek iznova izričito objašnjava da su Papina putovanja hodočasničke naravi ili pastoralni posjeti, svako od tih putovanja uključuje bavljenje nekim političkim problemom.”
Dakle, zašto su ta putovanja toliko potrebna? Jer je katolički kler razdijeljen obzirom na politička i socijalna pitanja. Izričiti primjer toga je Papino putovanje Srednjom Amerikom. Neki novinar piše u svom članku o tom Papinom putovanju slijedeće: “Nejedinstvo i spletke u vezi politike i religije na Papinim putovanjima”. O tome jasno svjedoči Papin posjet Nikaragvi, gdje katolički svećenici zauzimaju važne državničke položaje. Ali, istovremeno prema pisanju New York Times-a, nadbiskup Managve (glavni grad Nikaragve) “oštro kritizira vladu”. Nije li to razdijeljena crkva?
U spomenutom članku se izvještava da je glavni cilj Papina putovanja Srednjom Amerikom bio “ojačati Katoličku crkvu ... protiv napada iznutra, što znači od strane lijevo orijentiranih svećenika i sestara”. Monolitna i samoodrživa građevina Katoličke crkve ukazuje na pukotinu, a papa pokušava sada, putujući raznim zemljama, zatvoriti tu pukotinu, slično poslovičnom nizozemskom mladiću, koji je svojim rukama želio zadržati nasip.
Napad na crkvene nauke
Daljnje pukotine u građevini crkve nastale su kad su teolozi i svećenici započeli sumnjati u osnovne crkvene nauke. Nikakvo čudo da je benediktanski otac Patrik Granfield označio Papine zadatke u očuvanju jedinstva vjere, silno velikima “jer teolozi vode opsežne rasprave o gotovo svakoj tradicionalnoj vjerskoj i moralnoj nauci. Riječ je o pitanjima kao što su spolni moral, sprečavanje začeća, pobačaj, rastava braka i ponovno sklapanje braka, zatim celibat i svećenička služba za žene.”
Godine 1971. kada je papa bio samo kardinal Wojtyla, ukazivao je on na to, da su neki teolozi posijali sumnju, dovodeći u pitanje osnovne nauke, kao što su Trojstvo, narav Krista, njegova prisutnost u euharistiji, te nedjeljivost braka. Drugi pak, primjerice švicarski teolog Hans Küng doveo je u pitanje dogmu o nepogrešivosti pape, utvrđenu još u 19. stoljeću.
Katoličku crkvu muče svađe i sumnje. Spektar mišljenja njihovih svećenika u religioznim pitanjima obuhvaća sve, od liberalnih i progresivnih do zaostalih, a na području politike od ateističkih do fanatičkih. Da pribrojimo k tome i činjenicu, kako je sve manji broj mladih koji žele postati svećenicima, ili stupiti u neki samostan, što je dovelo do akutnog pomanjkanja svećenika i redovnica. Osim toga, u katoličkim zemljama kao što su Italija, Francuska i Španjolska postoji ne mali broj ateističkog stanovništva.
Dakle, ne treba se čuditi da papa odlazi na putovanja i da mora gledati na desno. Koju vijest donosi papa narodima na svojim putovanjima? Koju nadu posreduje svijetu? U posljednjem članku ove serije odgovorit ćemo na ova pitanja.
[Slika na stranici 7]
Papa promatra kroz povećalo stajalište katolika prema razvodu braka, sprečavanju začeća i pobačaju