Papa ― zašto je tako popularan?

“PRILIKOM posjete Španjolskoj papa Ivan Pavao II. izazvao je vihor poklika, oduševljenja i zanosa. ... Mnogi su rekli, ... da je posjet Ivana Pavla II. oborio sve rekorde u zemlji” (ABC, madridske dnevne novine).

Popularnost pape mogla bi se, naravno, vrlo jednostavno objasniti: On je duhovni poglavar više od 600 milijuna katolika u cijelom svijetu, stoga mu je u skoro svakoj zemlji gdje ima katolika, osigurano veliko slušateljstvo. Ali, to bi bilo preveliko pojednostavljenje toga fenomena. Koji su onda činioci, koji objašnjavaju Papinu popularnost u ovom povijesnom trenutku?

“On ne propušta nijednu priliku da privuče pažnju”

Možda je djelomičan odgovor u tome što je u mladim godinama bio glumac. Lord Longford u svojoj autoriziranoj (ovlaštenoj) biografiji pape Ivana Pavla II. piše: “Njegovi školski drugovi najbolje se sjećaju njegove glumačke aktivnosti. Prilikom jedne posjete neki direktor kazališta mu je rekao: ‘Jednom će postati veliki glumac’.” U biografiji čitamo dalje: “Nema sumnje, umijeće izgovorene riječi ... prožimalo je i nadahnjivalo Karola Wojtylu (pravo Papino ime) još od same mladosti.”

Kako to djeluje na kontakt s javnošću (masama ljudi)? Biograf Lord Longford nastavlja: “To se konačno i pokazalo u zadivljujućem utjecaju, kojeg je on kao papa, služeći se različitim jezicima, izvršio na nebrojene milijune diljem svijeta”. Katolički pisac i svećenik Andrew M. Greeley, piše: “Prvih šest tjedana svog pontifikata (papinstva) on je svladao perfektnim znanjem profesionalnog glumca i političara. Preostaje nam samo da se divimo njegovim besprijekorno izvedenim nastupima”.

Ovaj papa zna kako treba apelirati na osjećaje masa, da bi ih pridobio. Kad je primjerice, jednom govorio u Rimu množici od 200 000 ljudi, a “jedan mu je mali dječak dotrčao ususret sa cvijećem, htio je neki nervozni visoki crkveni dostojanstvenik zaustaviti to dijete. Ali, papa se sagnuo i podigao dječaka na ruke.” Greeley dodaje: “‘Vidi se’, reče mi netko, ‘da je primao pouku iz glume. On ne propušta nijednu priliku da privuče pažnju’”. Svećenik Greeley je potvrdio: “Da, uistinu je tako.”

Super spektakl, najveća priredba svih vremena

Jedan daljnji razlog Papina uspjeha jest njegov talent u ophođenju s množicama ljudi. U jednom članku časopisa Newsweek, rečeno je za papu da je “talentirani glumac, koji se zna ophoditi s množicama ljudi, poput umjetnika na pozornici, koji osvaja svoju publiku.” Kao primjer za to može poslužiti njegov boravak u Meksiku 1979. godine. U knjizi The Man Who Leads the Church (Čovjek, koji vodi crkvu) se izvještava da ga je na aerodromu dočekao “veliki mariachi-benda, koji je svirao Cielito Lindo, obljubljenu meksičku narodnu pjesmu. ... Bilo je to stereotipno, ali se nitko nije uzbuđivao radi toga. Taj je Papin posjet trebao postati super spektaklom, najvećom priredbom svih vremena. Osjećaj Ivana Pavla II. za spektakularnim, dorastao je istom osjećaju domaćina. On je dostojanstveno stupio iz aviona, zatim je kleknuo na tlo, da bi poljubio meksičku zemlju. (To je već postalo tradicionalnom gestom, koja nikada ne promaši svoje djelovanje.)”

A kako to utječe na mase širom svijeta, odgovarajuće je opisao katolički pisac Peter Hebblethwaite: “Koju vijest im je donosio taj očaravajući novi papa? ... Usred oduševljenja, koje je kod masa izazvao Ivan Pavao II. na svojim putovanjima, ljudi su jednostavno zaboravljali što je zapravo rekao, ili nisu uopće marili za to. ... Mogao je reći bilo što, ne izazivajući spoticanje, zato što je bio nov u svom pontifikatu (papinstvu) i radi nadarenosti njegove prisnosti, odvraćao je ljude od onoga što je u stvarnosti govorio.” Da, dok su se mase ljudi oduševljavale spektaklom, promakao im je smisao onoga što je papa jasno rekao u svom govoru. Za neke slobodnomisaone (napredne) katolike njegove su propovijedi vrlo neprijatne (teško probavljive), previše korijenite i zastarjele (konzervativne).

“Suradnik državnika i političara”

Osim toga, živimo u vremenu u kojem su ljudi usredotočeni na to da imaju idole, ili da su sami sebi idoli, što je daljnji razlog Papine popularnosti. Diljem svijeta ljudi imaju svoje televizijske i filmske zvijezde, svoje sportske junake i političke spasitelje. Zašto da onda ne postoji i religiozni idol? Kad nekatolici imaju svog Billy Grahama ili svog San Myung Muna, zašto katolici ne bi imali svog Ivana Pavla II.? Ako netko misli da je to pretjerano, neka obrati pažnju onome što piše katolički pisac Hebblethwaite u svojoj knjizi The Year of Three Popes: “Kad se izabere novi papa, počinje proces mitologiziranja, kojeg je, teško zadržati. Objavljuju se izvještaji o njegovu ranijem životu, da bi se pokazalo, kako je on već odavno bio određen za položaj na koji je sada došao. On postaje preko noći svijetom poznata ličnost, partner u razgovorima s državnicima i političarima, te sa svim mogućim crkvenim vođama”.

To drugim riječima znači slijedeće: papa se pojavljuje na pozornici radi stalnih kontakata i stalnog komuniciranja s “državnicima i političarima”. Postaje opće poznatom televizijskom ličnošću. A budući da je vrhovni poglavar jedne svjetovne države — države Vatikan, primaju ga sa svim počastima državni vođe i političari, čak u ateističkim državama. “Iako je država Vatikan, mini država, utjecajnija je od talijanske države”, čitamo u Encyclopaedia Britannica.

I neki drugi činioci mnogo su doprinijeli popularnosti sadašnjeg pape. Katolički urednik Rowanne Pascoe daje slijedeće uporište: “Iako, ili možda zato što papa ne raspolaže vojnom silom, može biti označen svjetskim vođom. U vijeku političkih patuljaka on je preuzeo moralno vodstvo u svijetu”. To daje naslutiti da su svjetski političari u moralnom stupnju tako neznatni, da papa u usporedbi s njima izgleda poput diva.

Papa, politika i Poljska

Osim toga, papa je toliko obljubljen u narodu zato što on apelira na nacionalističke osjećaje, te se zalaže za političke i socijalne teme. On je već ispijao zdravice s različitim vladama i političkim vođama. Stoga je očito proturječje kad zahtijeva od svog klera da se uzdrži od političkih sukoba, dok u vlastitim redovima raspravlja o političkim spornim pitanjima.

O Papinu posjetu Filipinima izvještava lord Longford: “On je tamo upozorio prema državi neprijateljski raspoloženo krilo crkve, da se ne miješa u politiku, rekavši: ‘Vi niste socijalni ili politički vođe, niti ste predstavnici neke svjetske sile, nego ste svećenici i duhovni ljudi.’” Time ih je podsjetio na njihovu ulogu u društvu. U svom govoru održanom na biskupskoj konferenciji u Brazilu, rekao je da se crkva može priključiti revolucionarnim socijalnim reformama, ali da ne može odobravati politička nasilja. Putujući 13 dana Brazilom, papa je kako to izvještava Longford “pozvao siromašne da učine sve što je u njihovoj moći, kako bi stekli sva državom zajamčena prava. Prema pisanju lista The Universe njegov je posjet bio ‘optužba upućena brazilskoj vladi, naime da je postala kažnjivo nemarnom’.”

Jedan primjer Papine političke moći je njegova najnovija posjeta Poljskoj, koja je prema izvještajima štampe bila izvanredno brižljivo planirana u cilju rješavanja kritičkih političkih i privrednih problema Poljske. William Safire je pisao u New York Times-u: “Crkva i država su se tajno sporazumjele, i politički blagoslov do kojeg je od Moskve izabranom poljskom vođi toliko stalo, bio je udijeljen. ... Da bi se mogla održati, crkva mora ponekad sklopiti ugovor i s totalitarnim režimom.”

Postoje i daljnji dokazi da je papa putovao u Poljsku iz političkih motiva. Predsjednik Reagan je intervjuirao kardinala Krola iz Filadelfije, koji je pratio papu na njegovom putu u Poljsku. Što je predsjednik želio znati? “Reagan je želio saznati od kardinala kako on prosuđuje situaciju u Poljskoj nakon Papine posjete s njenim strogo političkim posljedicama” (Kurziv od nas). Tko bi mogao poricati da na Papinim putovanjima politika ne igra određenu ulogu, što također doprinosi tome da papa pridobiva za sebe mase, ako ne uvijek i vlasti?

Korisno je razumjeti zašto je papa tako popularan, no još je važnije pitanje: Zašto su njegova putovanja postala baš sada toliko potrebna? Koju vijest on donosi? Koliko je djelotvorna? U slijedećim člancima razmotrit ćemo ta pitanja.

[Bilješka]

[Slika na stranici 4]

Papa postaje sugovornikom državnika i političara