Zašto biskupi sada ustaju protiv toga?

“JOŠ nikada nije čovječanstvo bilo tako blizu samouništenju, kao što je sada”. Tim je riječima 6. glavna skupština ekumenskog savjeta crkava, koja je prošlog ljeta zasjedala u Vancouveru (Kanada), upozorila na prijeteću opasnost nuklearne katastrofe. Pozvala je na prekid trke u naoružavanju, objasnivši: “Zastrašivanje atomskom bombom je moralno neprihvatljivo, jer ta zamisao uključuje upotrebu nuklearnog oružja”.

Nekoliko mjeseci prije toga, u maju 1983. objavili su katolički biskupi u SAD konačni okvir jednog dugačkog pisma pod naslovom “Izazov miru — Božje obećanje i naš odgovor”. Oni savjetuju hitno razoružavanje, izjašnjavajući se za “zaustavljanje isprobavanja, proizvodnje i stacioniranja novih nuklearnih sistema”. Preklinju riječima: “Neka se znade, da duboko sumnjamo u moralnost prihvaćanja svake upotrebe nuklearnog oružja”.

To su dvije značajnije izjave protiv nuklearnog oružja, a koje u posljednje vrijeme dolaze od strane crkvenih vođa. Određeni su krugovi oduševljeno reagirali na stav biskupa po pitanju atomskog naoružavanja. Prema časopisu New York Times jedan je prezbiterijanski svećenik rekao s tim u vezi: “Iz Pisma govori glas moralne savjesti, koja se ne obraća samo katolicima, nego i svim Amerikancima, također svakom pristojnom čovjeku ... Neka Bog blagoslovi katoličke biskupe”.

No, bilo je i onih koji su kritizirali taj stav. Američki filozof Sidney Hook piše: “Stajalište biskupa otkriva neznanje, ono je nerealno i moralno neodgovorno.” A voditeljica anti-feminističkog pokreta, Phyllis Schlafly je rekla kako je izjava biskupa opasna, jer vodi katolike na put “pacifizma ... i razoružavanja, te na izražavanje ljubavi prema Rusima”.

Ako se sjetimo da su svećenici stoljećima podupirali ratove, te da su u godinama od Drugog svjetskog rata naovamo, s njihove strane dolazile izjave u prilog nuklearnog oružja, tada izjave protiv atomskog naoružavanja, uistinu predstavljaju začuđujuću promjenu stava. Što je razlog tome?

Četrdeset godina zakašnjenja

Pismo američkih biskupa sadrži neku vrstu obrazloženja: “Današnji razorni potencijal atomskih sila prijeti ljudima i civilizaciji, koju smo polagano gradili, prijeti čak stvorenom sistemu”. Ipak, to je tako već od bacanja atomskih bombi na Hirošimu i Nagasaki, što se odigralo pred 40 godina. Zašto se tada, iz tih istih tabora nisu čuli nikakvi protesti?

U dokumentu Glavne skupštine ekumenskog savjeta crkava je pisalo: “Vjerujemo da je svaka namjera postavljanja oružja za masovno uništavanje, teška povreda Kristovog duha, koji bi trebao stanovati u nama.” Ne odnosi li se to i na Drugi svjetski rat, kada je izgubilo živote stotine tisuća civilnog stanovništva? Ali, tada je bilo vrlo malo crkvenih vođa, koji su nastupali protiv rata.

Stručnjak na području nuklearne fizike Harold M. Agnew izjavljuje bez okolišanja: “Po mom mišljenju oni su licemjeri, jer smatraju da je obični rat, za razliku od atomskog, u redu. Zbog razornog potencijala nuklearnog oružja, po prvi puta u povijesti jednako su ugroženi oni koji odlučuju hoće li biti rata ili ne, kao i mladi ljudi koje po tradiciji šalju na frontu, da bi izvršavali naređenja starijih. U atomskom ratu neće ostati pošteđeni vinski podrumi, bogatstvo i ostali materijalni posjedi crkava, niti onih koji donose odluke. Takav rat pogađa sve”.

Možda je uistinu tako kako piše novinar New York Times-a, James Reston: “Crkva podupire mirovni pokret, a mirovni pokret daje crkvi novu snagu i područje djelovanja u njenoj borbi za pripadnost svijetu” (naglašeno od nas). Nastoje li biskupi, stavljajući se na čelo sve popularnijeg pokreta protiv atomskog naoružanja, ponovno steći utjecaj i prestiž?

Da postavimo daljnje pitanje:

Hoće li se što promijeniti?

“Pismo (američkih) biskupa, kao naučni dokument ima za cilj izvršiti moralni utjecaj na pitanje rata i mira”, rekao je prema časopisu Bulletin of the Atomic Scientists, teolog Richard B. Miller. Koliko je uistinu jak taj “moralni utjecaj” crkvenih vođa?

Hoće li odgovorni u SSSR-u poslušati upozorenje biskupa? Ili, smijemo li računati da će SAD odjednom promijeniti svoj pravac? Kad su katolički biskupi sastavljali svoje pismo, vlada je, kako se izvještava, čak pokušala navesti biskupe da ga što više usklade s njenom politikom.

A kako je s muškarcima i ženama koji rade u vojnoj industriji? Američki biskupi im prepuštaju izbor hoće li i dalje tu raditi, ili ne. Oni su propustili ohrabriti pripadnike vojnih snaga da se ne osposobljavaju za upotrebu nuklearnog oružja. Dakle, većina onih koji rade na proizvodnji ili upotrebi atomskog oružja, naći će vjerojatno dovoljno razloga, da sve ostane po starom.

Što su zaboravili?

U stvarnosti biskupi su dali krivi odgovor na krivo pitanje. Trka u nuklearnom naoružavanju samo je simptom. Stvarna nevolja koju trpi čovječanstvo, leži mnogo dublje. Čak kada bi biskupima uspjelo navesti političare da prestanu gomilati nuklearno oružje, pojavile bi se, umjesto atomske, neke druge opasnosti, osim u slučaju da je moguće riješiti osnovni problem.

Iz riječi apostola Ivana proizlazi da je problem mnogo kompliciraniji, nego si to većina ljudi uopće predstavlja. On je pisao: “Sav svijet leži u vlasti onoga koji je zao” (1. Ivanova 5:19, NS). Dakle, u to je uključena nevidljiva inteligentna sila, Sotona, Đavo, koga Biblija označava “bogom ovog sustava stvari” (2. Korinćanima 4:4).

Danas ima mnogo ljudi koji ne vjeruju u postojanje Sotone, ali među njih sigurno ne ubrajamo biskupe. Jer, oni bi trebali znati da, kako to piše u Bibliji, Sotona koristi buntovničko ponašanje ljudi za ostvarenje svojih ciljeva. Slično nekom igraču šaha, koji pomiče amo tamo figure na šahovskoj ploči, ljudi su, kad nastoje postići trajni mir političkim sredstvima, nalik šahovskim figurama, koje žele uspostaviti međusobni mir, omalovažavajući pri tom igrača šaha, koji se naginje nad njima. Sotona je odgovoran za mnogo toga što se danas događa na Zemlji i svaki predloženi program za rješenje, u kojem se omalovažava njegov utjecaj, mora propasti (Otkrivenje 12:12).

A kako je s riječima: “Današnji razorni potencijal atomskih sila prijeti ... čak stvorenom sistemu”? Vjeruju li biskupi da će čovjek koji posjeduje moć nanošenja velike štete Zemlji, to stvarno i učiniti? Zar su zaboravili da je Bog preko apostola Ivana prorekao, kako će on sam “uništiti one koji kvare Zemlju”? (Otkrivenje 11:18, ST).

Dakle, pred skoro 2 000 godina Bog je prorekao da će čovjek jednom biti u stanju uništiti Zemlju, ali je objasnio da on to neće dopustiti. Naprotiv, njegovo obećanje glasi: “Zemlju si stavio na stupove njene, neće se poljuljati u vijeke vjekova” (Psalam 104:5, ST).

Stvarni problem — i njegovo rješenje

U drugom dijelu svog pisma američki biskupi govore o “jednom svijetu suverenih država, bez centralne autoritete”. Na taj su se način približili stvarnom problemu i njegovu rješenju. Radi se o problemu vladavine.

Koliko je već zla pretrpjelo čovječanstvo, jer njime vladaju sebične, nacionalne vladavine, koje sve leže “u vlasti onoga koji je zao”! (1. Ivanova 5:19). Kad bi čovječanstvo bilo ujedinjeno pod jednom vladavinom, koja bi ležala u vlasti pravednoga Jehove Boga, ne bi mu prijetila i nuklearna katastrofa, niti bi ga snalazili svi ti mnogi problemi.

Je li takvo što moguće? Isus je na to pitanje odgovorio riječima svoje uzorne molitve, koju mnoga školska djeca znaju napamet: “Dođi Kraljevstvo tvoje! Budi volja tvoja kako na nebu tako i na Zemlji” (Matej 6:10). Crkveni vođe govore ponekad o Božjem Kraljevstvu, ali obično ne objašnjavaju da se radi o vladavini koja raspolaže vladalačkom moći i koja je sada u funkciji. Ona će uskoro nastupiti protiv svih vladavina na Zemlji. “U dane tih kraljeva podignut će Bog neba Kraljevstvo, koje se nikada neće rasuti. ... Smrvit će sva ta kraljevstva i pripremiti im kraj, a samo će vladati u nedogledno vrijeme” (Danijel 2:44, NS).

Bog ima moć prekinuti Sotonu u njegovim zlodjelima, što će uskoro i učiniti kroz svoje Kraljevstvo (Otkrivenje 20:1-3). Osim toga, raspolaže snagom potrebnom da bi zaustavio bezumne postupke naroda. On će “suditi među mnogim narodima i pokarat će jake narode na daleko” (Mihej 4:3). Da li će Bog osloboditi ljude od prijetnje nuklearnog rata? Da, a pobrinut će se i za to da nikada više ne bude rata. “Do nakraj zemlje on ratove prekida. Lukove krši i lomi koplja, štitove ognjeni sažiže” (Psalam 46:9, ST).

Smrtonosne vatrene lopte, koje su se kolovoza 1945. dizale iznad Hirošime i Nagasakija jedinstveno su nam predočile da je čovječanstvu potrebno Božje Kraljevstvo. Mi ne znamo da li će doći do daljnje upotrebe atomskog oružja, ipak sigurno znamo da Bog neće dozvoliti da čovjek razori Zemlju. On neće dopustiti da bude istrijebljen ljudski rod, niti da ljudi vječno žive u strahu (Izaija 45:18).

Je li Božje Kraljevstvo realna nada? Biskupi su, čini se, drugačijeg mišljenja, jer nude politička rješenja. Ali, mi preporučamo čitatelju da sam ispita stvar, kako bi utvrdio na koji način može sada postupati u suglasnosti s realnim rješenjem.

Samo Bog posjeduje moć da nas spasi iz ove opasne situacije. On je obećao da će to učiniti.

[Okvir na stranici 7]

Teorija o “pravednom” ratu

Kršćanstvo je oduvijek odobravalo ratove, a njegovi su teolozi razvijali teoriju o “pravednom ratu”, koja objašnjava da je rat “pravedan” —

● ako ga podržava nadležni autoritet (to znači pravovaljana vlast)

● ako se vodi za pravednu stvar

● ako se vodi s pravednom namjerom (što znači ako se ide za pomirenjem, a izbjegava nepotrebno razaranje)

● ako je krajnje sredstvo kojem se pribjeglo

● ako postoji vjerojatnost uspjeha

● i ako je nastala šteta razmjerna dobru kojem se nada postići. U “pravednom” ratu ne smije ni u kom slučaju biti napadnuto civilno stanovništvo.

Mnogi crkveni vođe smatraju da je teorija o “pravednom ratu” zastarjela u ovom stoljeću nuklearnog oružja, zbog silnog razornog kapaciteta tog oružja. No, je li tek danas vrijeme da se posumnja u ispravnost te teorije?

Što se je događalo u Drugom svjetskom ratu, da spomenemo samo to? U tom su ratu crkveni vođe blagoslivljali obje strane, a sigurno je da se obje strane misu mogle boriti za pravednu stvar, niti s pravednom namjerom. Prilikom bombardiranja velikih gradova poput Londona, Drezdena i Tokia, poginuli su mnogi civili. A svećenici su ipak nastavljali podupirati rat.

Vođe kršćanstva bili su uvijek spremni označiti neki rat “pravednim”, ako ga je vodila zemlja u kojoj su živjeli, čak i onda ako je to značilo da se bore članovi njihova stada, da ubijaju svoju braću u vjeri, pripadnike nekog drugog naroda. Dakle, u tom pogledu nisu pokazivali kršćanski duh, nego duh izražen u stavu američkog patriote Stephana Decatur-a, poznatog po svojoj čuvenoj izjavi: “Bila u pravu ili u krivu — to je moja domovina!”