Vizija mira
VEĆ 1916., dakle prije stupanja SAD u rat, počeo je predsjednik Wilson propagirati svoju viziju o trajnom uređenju za osiguranje svjetskog mira. Prema pisanju biografa Gene Smith, lebdjelo mu je pred očima “osnivanje Društva naroda, koje bi bilo nadležno za rješavanje pravnih parnica za sve i koje bi zauvijek trebalo odstraniti opasnost rata”. I kad su godine 1917. SAD stupile u rat, Wilson postaje velikim borcem za tu ideju, nadajući se da će iz nje proizaći trajni mir, čime bi bilo okrunjeno ostvarenje njegovog životnog djela.
On ulaže sve u širenje svoje ideje o Društvu naroda. Cilj mu je “mir bez pobijeđenih”. Nije trebalo biti pobijeđenog njemačkog naroda, nego je samo trebalo slomiti militarističkog, autokratskog vladara.
Za temelj mirovnih pregovora Wilson je postavio svojih poznatih 14 točaka. Prvih 5 točaka sadržavalo je osnovne ideale, koji bi trebali povezivati sve ratujuće strane. 8 točaka ulazilo je u posebne političke i teritorijalne probleme. Najznačajnija je bila 14. točka, jer je sačinjavala jezgru Wilsonova križarskog pohoda — stvaranje Društva naroda.
“Najveći uspjeh ili najveća tragedija”
Wilson je bio toliko uvjeren da će ga Bog poduprijeti u njegovu planu, da je bezuvjetno želio prisustvovati mirovnoj konferenciji u Parizu 1919. godine, iako su mnogi od njegovih političkih prijatelja mislili da se predsjednik SAD treba uzdržati od mirovnih pregovora. Vjerovao je da će on, ako ne i svi političari, imati uz sebe narode svijeta. Bio je siguran da je on Božji instrument mira, pa je jednostavno morao putovati u Pariz.
Svom je privatnom sekretaru Tumultyu rekao u povjerenju: “Ovo će putovanje biti ili najveći uspjeh ili najveća tragedija u povijesti; ali ja vjerujem u božansku providnost ... Uvjeren sam da ljudi ne mogu nikada osujetiti taj veliki svjetski pothvat, unatoč svojoj moći i utjecaju.” (Naglašeno od nas.) U jednom mjerodavnom djelu je pisalo: “Predsjednik je odlučio staviti svoj autoritet i ugled na vagu, kako bi postigao da u mirovni ugovor bude uključen propis Društva naroda.”
U studenom 1918. Nijemci su dozvolili da budu poraženi. Bilo im je ponuđeno primirje, kako bi se završio rat. Učesnici tog mirovnog pregovora bili su engleski ministar predsjednik Lloyd George, odlučni francuski predsjednik vlade Georges Clemenceau, kulturni talijanski ministar predsjednik Vittorio Orlando i nedokučivi japanski zastupnik, grof Nobuaki Makino. Predsjednik Wilson je odlučio da ih uvjeri kako njegovo Društvo naroda predstavlja jedino rješenje evropskih i svjetskih problema.
“Kao da je ponovo izašla zvijezda iz Betlehema”
Woodrova Wilsona su, dok je putovao Evropom uoči pariške mirovne konferencije, slavili poput junaka. Herbert Hoover je kasnije pisao: “Svugdje je dočekivan s oduševljenjem koje je graničilo s religioznim zanosom ... Još nikada nije smrtnom čovjeku bila iskazivana takova javna počast kao njemu.” Njegova vizija i inicijativa za mir oduševila je mase. Dok je putovao Italijom, množica je vikala: “Živio Wilson, bog mira!” Pripisivali su mu gotovo natprirodnu moć. Hoover nastavlja: “U njihovim očima nije od vremena kad je Krist držao propovijed na gori, bilo čovjeka takvog morala i političke moći, nikoga tko bi objavljivao takovu vjest mira ... Bilo je kao da je ponovno izašla zvijezda iz Betlehema.”
Predsjednik Wilson je očito vjerovao da on kao mirotvorac ima određenu misiju za narode. Charles L. Mee je pisao u svojoj knjizi The End of Order, Versailles 1919. (Kraj redu): “Jednom je zaprepastio Lloyda Georgea i Clemenceaua objasnivši im kako će Društvo naroda stvoriti svjetsko bratstvo, što kršćanstvo nije uspjelo učiniti. Lloyd George se sjeća da je Wilson rekao: ‘Zašto Isusu Kristu nije do sada bilo moguće pokrenuti svijet da u tom pogledu postupa po njegovoj nauci? Razlog leži u tome što je poučavao o temeljnim načelima, ali nije pokazao kako se provode u djelo. Iz tog razloga ja predlažem praktični program za ostvarenje njegovih ciljeva.’”
Wilson je naravno bio ohrabren s mnogo strana. Ministar američke mornarice Josephus Daniels popratio je objavu koncepta Društva naroda slijedećim pohvalnim riječima: “Koncept mirovnog saveza skoro je jednostavan kao Isusova usporedba i gotovo jednako prosvjetiteljski i uzvišen. Vrijeme je da zvone crkvena zvona, da svećenici kleknu, da se državnici raduju i da anđeli zapjevaju: ‘Slava Bogu na visini!’”
Društvo naroda i Katolička crkva
Jesu li svećenici kleknuli? Neki su bili brzo spremni vidjeti u Društvo naroda Božje rješenje za probleme čovječanstva. Papa Benedikt XV je kolovoza 1917. kako piše John Dos Passos, dostavio ratujućim stranama svoju mirovnu notu, kojom ih je pozvao “da se odluče za mir bez pobijeđenih”. “Nota je sadržavala približno jednake uvjete koje je Woodrow Wilson spominjao u svojim govorima prije stupanja Amerike u rat.” No, predsjednik Wilson je bio previše zaokupljen ratom, a da bi poklanjao pažnju Papi — sve dok nije primio značajno pismo od Oberst House, svog povjerljivog osobnog suradnika. U njemu je stajalo:
“Ozbiljnost situacije prisiljava me da vas iznova zamolim ... Vjerujem da je vama moguće uzeti mirovnu inicijativu iz Papinih ruku i da se sami latite posla.”
Wilson je odmah stupio u akciju, kako bi bio siguran da će od njega krenuti odlučujuća inicijativa. Društvo naroda bila je njegova, a ne Papina ideja, pa će je on, Wilson i ostvariti.
Unatoč tome, Katolička je crkva poduprla Društvo naroda. Kardinal Bourne, do kraja 1943. Katolički nadbiskup Westminstera, je rekao: “Napominjemo da Društvo naroda, bez obzira na manjkavosti koje pokazuje, ispunjava želju Katoličke crkve za mirom, kao i želje našeg svetog oca Pape.”
“Društvo naroda ima svoje korijene u evanđelju”
Niti protestantsko svećenstvo nije se suzdržalo dati svoju podršku Društvu naroda. New York Times od 11. siječnja 1920. izvjestio je: “Londonska crkvena zvona zvonila su uvečer za svečanost mira s Njemačkom i stupanja na snagu odredaba Društva naroda.”
U brošuri pod naslovom The Christian Church and the League of Nations (Kršćanska crkva i Društvo naroda) objavljenoj u Engleskoj, pisalo je: “Kršćanska crkva u Velikoj Britaniji podupire Društvo naroda. Ovdje je potvrda nadbiskupa od Canterburya i Yorka, od tridesetpet engleskih biskupa, od članova škotske crkve i javnih zastupnika slobodnih crkava Engleske:
Mi smo uvjereni,
1. da Bog poziva sada narode svijeta da nauče živjeti kao ujedinjena obitelj;
2. da međunarodna suradnja koju spominje Društvo naroda, ... predstavlja najbolje moguće preduvjete za primjenu temeljnih načela Kristova evanđelja, naime učiniti kraj ratu, osigurati pravdu i mir.”
Još prije, prosinca 1918. objavio je Generalni savjet kršćanskih crkava u Americi jednu izjavu, u kojoj je djelomično stajalo: “Stoga mi kao kršćani tražimo povodom dolazeće mirovne konferencije, osnivanje Saveza slobodnih naroda. Takav savez nije samo politička mirovna pomoć; on je štoviše politički izraz Božjeg kraljevstva na Zemlji”. (Naglašeno od nas.) Zatim je pisalo: “Crkva ima mnogo za dati i mnogo za primiti. Ona može dati djelotvornu posvetu novom međunarodnom uređenju, udijelivši mu nešto od proročanske slave Božjeg kraljevstva. ... Društvo naroda ima svoje korijene u evanđelju.”
Ako je Društvo naroda uistinu “imalo korijene u evanđelju” i ako je bilo “izraz Božjeg kraljevstva” bi li se njegov udes odrazio na evanđelje i na kraljevstvo? Da li je Wilson pokazao drskost vjerujući da je on Božje oruđe posredstvom kojeg će narodi ostvariti trajni mir? A još bitnije pitanje glasi: Je li Društvo naroda uistinu imalo Božju podršku?
[Slika na stranici 5]
Wodrow Wilson je bio posebno obljubljen u Evropi