Zašto se pojavila potreba za Ligom
PRVI SVJETSKI RAT bio je četverogodišnji holokaust smrti i razaranja, kakav nikad prije nije viđen. Razdvojene u dva velika protivnička saveza, sve velike svjetske sile, i druge, marširale su u bitku, svaka strana uvjerena u pobjedu, hrabrene poklicima zavedenog stanovništva koje je smatralo da je rat uzvišeni događaj.
No, za nekoliko mjeseci svijet je upoznao samo veoma gorku, strašnu cijenu rata. A kad je završio, krvoproliće, divlje razaranje života i materijalnih posjeda, ostavilo je svijet da tetura u ogromnom ratnom dugu. Nešto je trebalo učiniti kako bi se spriječilo da takvi sukobi ponovo ne provale. Zašto ne učiniti pripremu kroz koju narodi mogu rješavati svoje sporove na miroljubiv način umjesto vojnim putem? Nova ideja? Ustvari i nije.
Zašto prethodni napori nisu uspjeli
Prije prvog svjetskog rata bio je uspostavljen sud koji bi pokušavao na miroljubiv način rješavati sporove. Bio je to Stalni arbitražni sud u Hagu u Nizozemskoj. Početkom 1900-ih, mnogi su se nadali da bi on mogao postati centar u kojem bi posredovanje zamijenilo rat. No, što se dogodilo na Haškim mirovnim konferencijama 1899. i 1907. a što je dovelo do uspostavljanja ovog suda, popularno nazvanog Haški sud?
Na oba sastanka, zastupljene nacije nisu se složile da se podlože prisilnoj arbitraži, niti da ograniče ili smanje svoje zalihe naoružanja. Ustvari, odbacile su svaki prijedlog za razoružanje i zapriječile svaki plan koji bi ih obavezao da svoje razlike rješavaju kroz posredništvo.
Kad je Haški sud konačno počeo djelovati, nacije su se pobrinule da on ne ograniči njihovu potpunu neovisnost. Kako? Jednostavnom smicalicom: Učinile su neobaveznim iznošenje slučaja pred suce. A nacije koje su iznijele svoje sporove pred taj sud nisu bile obavezne pridržavati se bilo koje odluke koju je sud donio.
Međutim, ta oprezna obrana nacionalnog suvereniteta ugrozila je svjetski mir i sigurnost. Tako se neometano odvijala trka u naoružanju koja je konačno strmoglavila čovječanstvo u salve koje su uništile svjetski mir u ljeto 1914.
Ironično je da je Srbija, dok je otkucavala posljednja minuta mira, u svom odgovoru na ultimatum Austrije, izrazila spremnost da “prihvati mirovni sporazum, prepuštanjem tog pitanja (...) odluci Međunarodnog suda u Hagu”. No, budući da je upotreba Haškog suda prepuštena izboru, Austrija se nije osjećala prinuđenom prihvatiti taj mogući “mirovni sporazum”. Zato je objavljen rat kako bi se sačuvao mir — a to je platilo preko 20 milijuna civilnih i vojnih žrtava!
Svećenstvo zahtijeva Ligu
U svibnju 1919, episkopalni biskup Chauncey M. Brewster objavio je na dijeceznom kongresu u Sjedinjenim Državama da “svjetska nada u pravedni i trajni mir leži u ponovnom uspostavljanju zakona narodâ u novom autoritetu. (...) Međunarodni zakon mora biti dodijeljen autoritetu mnogo obaveznijem od zaključaka Haške konferencije [koje je donio Haški sud]. Stoga suradnja naroda mora biti u nekom zajedničkom društvu koje ima obilježja saveza ili lige”.
Rimokatolički kardinal Mercier iz Belgije bio je istog mišljenja. “Čini mi se”, rekao je u intervjuu u ožujku 1919, “da je glavna dužnost Vladâ obzirom na budući naraštaj da učine nemogućim obnavljanje zločinâ zbog kojih svijet još uvijek krvari.” On je pregovarače Versaillskog mirovnog ugovora nazvao “obnoviteljima novoga svijeta” i ohrabrio je na formiranje lige naroda koja bi postigla taj cilj. On se nadao da će ta liga postati savršeni očuvatelj mira.
Naslovna stranica New York Timesa od 2. siječnja 1919. sadržavala je sljedeći naslov: “Papa se nada osnivanju Lige naroda.” Prvi odlomak tog članaka objavio je: “U novogodišnjoj poruci Americi (...) papa Benedikt izrazio je nadu da bi Mirovna konferencija mogla dovesti do novog svjetskog poretka, sa Ligom naroda.” Papa u svojoj poruci nije doslovno upotrijebio frazu ‘novi svjetski poredak’. Međutim, nade koje je izrazio u Ligu bile su tako veličanstvene da su ili Associated Press ili Vatican Press Office očito smatrali tu frazu prikladnom.
Razmotrimo te nade u okviru vremena u kojem su izgovorene. Opsjednuto čovječanstvo vapilo je za krajem rata. Previše ratova u previše stoljeća uzelo je svoj užasni danak. A sada se najveći od svih njih konačno završio. Svijetom koji je očajno čeznuo za nadom odzvanjale su papine riječi: “Neka se rodi ta Liga naroda koja će, ukidanjem prisilne regrutacije, smanjiti naoružavanje; koja će, osnivanjem međunarodnih sudova, odstraniti ili riješiti sporove, koja će, postavljajući mir na temelj od čvrste stijene, jamčiti svima neovisnost i jednakost prava.” Ako Liga naroda može učiniti sve to, ona bi zaista stvorila ‘novi svjetski poredak’.
Zašto je zatajila
Na papiru su ciljevi i metode Lige naroda zvučali tako divno, tako praktično, tako djelotvorno. Pakt Lige naroda naveo je da je njena namjera “promicati međunarodnu suradnju i postići međunarodni mir i sigurnost”. Postizanje mira i sigurnosti ovisilo je o suradnji naroda jednih s drugima i o njihovom “prihvaćanju obaveza da ne pribjegavaju ratu”.
Ako bi izbio kritični sukob, uključene članice naroda trebale su, time što su se obavezale za održanje mira, svoj slučaj podvrći “arbitraži ili sudskom rješavanju ili istrazi Vijeća” Lige. Nadalje, Liga naroda uključivala je Stalni arbitražni sud u Hagu u svoj sustav za održavanje mira. Smatralo se da će sve to zaista otkloniti opasnost od još jednog velikog rata. No, to se nije dogodilo.
Prema nekim povjesničarima, jedan od razloga zašto Liga nije uspjela kao očuvatelj mira bio je propust mnogih njenih “članica da uvide cijenu koju je trebalo platiti za mir”. Ograničavanje naoružanja bio je jedan važan dio te cijene. Ali narodi neće platili tu cijenu. Tako se povijest ponovila — osvetom. Narodi su ponovo započeli trku u naoružanju. Liga nije mogla uvjeriti narode da sudjeluju u zaustavljanju toga. Svi apeli i argumenti naišli su na gluhe uši. Narodi su zaboravili veliku lekciju iz 1914: Ogromni arsenali lako mogu stvoriti samodopadni osjećaj vojne nadmoći.
Potreba za uviđanjem vrijednosti “zajedničke sigurnosti” bila je još jedan važan dio cijene za mir. Napad na jedan narod trebalo je gledati kao napad na sve. No, što se ustvari dogodilo kad je jedan od njih pribjegao agresiji a ne pregovoru? Umjesto da ujedinjeno rade na zaustavljanju sukoba, narodi su se podijelili u različite saveze, tražeći međusobnu zaštitu. Bila je to ista obmana koja ih je 1914. uvukla u vrtlog!
Liga je bila oslabljena i odbijanjem Sjedinjenih Država da joj se pridruže. Mnogi smatraju da je to bila “jedina velika sila koja je imala načina da je učini djelotvornom” i da je prisustvo Amerike u Ligi moglo pružiti mjeru sveobuhvatnosti tako neophodne za njen uspjeh.
No, postojali su i drugi razlozi zašto Liga nije uspjela. Razmotrimo ovu negativnu klauzulu na početku njenog Pakta: “Svaki član Lige može se, nakon što prođu dvije godine od obavijesti da to namjerava učiniti, povući iz Lige” (član 1(3)). Ta mogućnost, bez obzira na dobre namjere, nije pružila Ligi osjećaj stabilnosti, a to je, opet, narušilo odlučnost naroda da lojalno ostanu uz nju.
Ta otvorena vrata povlačenja ostavila su život Lige na milost njenim članicama, koje su je mogle napustiti kad god su željele. Dijelovi su postali važniji od cjeline. I tako, do svibnja 1941, 17 naroda više nije bilo u Ligi. Velike zvjerke drugog svjetskog rata raspršile su nadu u ‘novi svjetski poredak’ i dovele Ligu do sloma.
Morao je postojati bolji način!
[Istaknuta misao na stranici 7]
Liga naroda nije uspjela spriječiti drugi svjetski rat
[Slika na stranici 7]
Bombardiranje Cassina, Italija, 15. ožujka 1944.
[Zahvala]
U.S. Army