Ružičasto čudo

Plamena ptica! Tako su stari Grci označili feniksa, mitološku pticu, koja je sebe spalila, a kasnije se iznova uzdigla iz pepela. Prije mnogo stoljeća je ime fenikis dano pravoj ptici, naime flamingu (Phoenicopteridae). Njemu to ime bolje pristaje nego što je to ikad mogao biti slučaj u legendi. Jato flaminga u letu zadivljujuć je prizor — “vatrena oluja” lepeta krila i kliktaja u ružičastom, crno i žuto crvenom ispunjava nebo.

Flamingo je čudo stvaranja. Njegov duguljast kljun, sličan kutiji s poklopcem na vrhu je uvrnut prema dolje, tako da je paralelan dnu jezera kada glavom u plitkoj vodi prolazi amo-tamo u potrazi za hranom. Iznutra je kljun ispunjen čekinjama, koje ne propuštaju veće komade, a prihvaćaju naprimjer manje jestive dijelove algi, dok jezik vrši usisavanje i izbacivanje vode. Samo se kitovi hrane na sličan način, tako da kroz svoje usi cijede sitne morske račiće.

Flamingo u odnosu na druge ptice ima najduži vrat i najduže noge. One mogu narasti do preko dva metra. Noge poput štaka prikladne su za zadržavanje u plitkim, slanim jezerima. Flamingo se čak odmara stojeći u vodi, jer je u sigurnosti od grabežljivaca, i to u najnepovoljnijem položaju — na jednoj nozi. Stručnjaci kažu da stoji na jednoj nozi da bi drugu odmarao. Posebna tetiva omogućava ptici da učvrsti nogu kao stup. Također joj je od pomoći posebno izraženo osjetilo za ravnotežu.

Evolucionistima teško pada da odrede porijeklo flaminga. Prema njihovom mišljenju, sličan je u nekom pogledu guskama, u drugom rodama, a opet u drugom čapljama. Moglo bi se dodati da se hrani kao kit i da spava kao stajaća svjetiljka. Ali mi ne moramo nagađati o njegovom porijeklu. Samo razuman Stvoritelj mogao je smisliti takvo čudo.