Priključite nam se na putovanju rijekom Chobe
OD DOPISNIKA PROBUDITE SE! IZ JUŽNE AFRIKE
SJEDIMO na brodu na rijeci Chobe u srcu južne Afrike. Došao je vrhunac našeg godišnjeg odmora. Slušamo kako voda lagano zapljuskuje lađu dok daljnji putnici ulaze. Na obali ugodan povjetarac ljuljuška trsku. Zahvalni smo za oblake koji nas štite od vrućeg afričkog sunca.
“Nadam se da će slonovi kao obično poslijepodne doći da piju”, kaže Jill, nadležna referentica za javnost hotela koji je organizirao putovanje. I mi se tome nadamo. Rijeka Chobe poznata je zbog svojih slonova. Na sjeveru Bocvane, čija je granica rijeka Chobe, živi prema procjenama 45 000 slonova — najveća koncentracija u južnoj Africi. “Ali zbog kiše u zadnje vrijeme”, upozorava Jill, “tri dana nismo vidjeli slonove.”
No, rijeka Chobe ima i mnogo drugih draži. Na jednoj dasci na brodu vidimo četiri mrtve ribe. “Orlovi-ribari uvijek čekaju da im bacimo u vodu ribe”, kaže naš bocvanski kapetan Rainford. Hoće li nam uspjeti fotografirati jednu od tih ptica kako se spušta da ulovi obrok? Naše uzbuđenje raste dok pored nas prolazi drugi turistički brod koji se zove Orao-ribar. Naš brod se zove Mosi-Oa-Tunya, što je afričko ime Victoria slapova. Rijeka Chobe se ulijeva u moćnu rijeku Zambezi koja pada niz čuveni vodopad koji je otprilike sat vremena vožnje odavde.
Vjerovali ili ne, ali samo što je Mosi krenuo ugledali smo dvogledima slonove. No, nažalost, vraćaju se u grmlje dok smo još daleko. “Još prije tri tjedna”, sjeća se naša voditeljica Sandy, “viđali smo krda sa stotinama životinja.” Tada našu pozornost privlači šest kudua koji nas ukočeno gledaju s obale. Ove antilope obično pobjegnu kad im se približi motorizirano vozilo. “Očito se lađe na rijeci toliko ne boje”, kaže Sandy.
Tiho gukanje golubova uskoro prekida prodorni krik. Koja je to ptica? “Izraziti glasni zov afričkog orla-ribara stalna je pojava na rijeci Chobe”, objašnjava dr. Anthony Hall-Martin u knjizi Elephants of Africa. Četiri ove divne ptice promatraju nas s drveća na obali rijeke. Brzo namještamo fotoaparate, jer Sandy baca ribu. Prva ptica odmah napušta granu i leti prema nama. Zatim čujemo kako pljusne u vodu dok hvata ribu pandžama. Tada se zamahom svojih veličanstvenih krila podiže od vode s pobjedničkim krikom — vau-kaju-kvau. Sa strahopoštovanjem se divimo usklađenosti očiju, pandži, glasa i krila kojima upravlja malen orlov mozak. Na palubi vlada tišina, samo se čuje škljocanje fotoaparata dok se taj dojmljivi prizor još tri puta ponavlja.
Dok brod plovi dalje, ugledamo stado s 26 velikih i malih slonova koji se igraju u vodi. Njihova igra podsjeća na opis Brucea Aikena u njegovoj knjizi The Lions and Elephants of the Chobe: “Čim su ugasili početnu žeđ, upotrebljavaju odrasli svoju surlu da bi se udobno prskali hladnom vodom. Neki, posebno mladi slonovi i mužjaci, usuđuju se ući dalje u rijeku, gdje veselo plivaju i jure, tako da često nad površinom viri samo vrh surle kao cijev za disanje. No, nitko ne uživa toliko kao mladunčad. To je za njih početak vremena igranja i tako neumorno trče i love se. (...) Kad je žeđ ugašena, vrijeme je za daljnju i bez sumnje najmiliju djelatnost — blatnu kupelj. (...) Prebrzo im stare slonice, čija je riječ zakon, pokvare veselje, jer odluče da je vrijeme za odlazak.”
Naš veliki brod s dvije palube nažalost uznemiri slonice tako da “pokvare veselje” i odvedu stado, no ne prije nego što smo ih uspjeli fotografirati.
Dan još nije završio, a rijeka Chobe ima još i druga iznenađenja. Prašina nedaleke pustinje Kalahari uzrokuje divne zalaske sunca nad rijekom. Večer je također doba kada se lijeni vodeni konji počinju kretati, jer se spremaju izaći iz vode na svoju noćnu pašu. Tu je naš velik, siguran brod bez sumnje koristan. “Možemo se bez straha približiti vodenim konjima”, kaže Rainford.
Glasno, duboko oglašavanje javlja da smo stigli do jezerca vodenih konja koje se nalazi duž jednog otoka na rijeci. Velike glave vodenih konja izranjaju jedna za drugom s obje strane broda. Iznenada pojure dva vodena konja sa široko otvorenim ustima jedan prema drugome — s čeljustima, tako velikim da bi u njih mogao sjesti čovjek. Tada iz plićine kod otoka dolazi jedan vodeni konj pravo prema nama — tako blizu da njegovo glomazno tijelo ispuni objektiv fotoaparata. Kako voda postaje dublja, tone njegova glava, samo njegova široka leđa vire van. Tada ispusti zrak iz svojih pluća i ogromno tijelo zaranja.
Na svoje iznenađenje saznajemo da je vodeni konj, iako može biti skoro do četiri tone težak, vrlo pokretan u vodi. “Usprkos svom nespretnom tijelu, može plivati brže nego mnoge ribe a često ga se može vidjeti kako u čistoj vodi brzo pliva odmah ispod površine”, piše Bradley Smith u svojoj knjizi The Life of the Hippopotamus. Ili, ako želi, cupka svojim snažnim nogama po dnu duboke rijeke. Upravo kao što kaže Stvoritelj čovjeka:
“A sada, de promotri Behemota! [“vodenog konja”, Novi svijet prijevod s objašnjenjima, fusnota]. Travom se hrani poput govečeta, u bedrima je, gle, snaga njegova, a krepkost mu u mišičju trbušnom. Nabuja li rijeka, on ne strahuje: nimalo njega ne bi zabrinulo da mu u žvale i sav Jordan jurne” (Job 40:15, 16, 23, St). Okruženi ovim zastrašujućim primjerima ‘kreposti’, uviđamo još veću potrebu za pokazivanjem poštovanja prema Onome koji ih je stvorio. “Hoće li ga ko uhvatiti na oči njegove? zamku mu provući kroz nos?” pita Jehova Bog i podsjeća nas na našu ljudsku ograničenost (Job 40:19).
Kolebajući se promatranjem divnog zalaska sunca i vodenih konja, nerado napuštamo ovo mjesto kad bude vrijeme povratka. Kasnije zapanjeno promatramo iz naše slamom pokrivene kolibe kraj rijeke kako nebo postaje ružičasto i narančasto, te kako se boje divno odražavaju u vodi. Razmišljamo o svim uzbudljivim stvarima koje smo vidjeli i čuli. “Ako želite biti zaista blizu divljih životinja”, savjetuje nam Sandy, “trebali biste uzeti mali motorni čamac.” Odlučimo se slijediti njen savjet i za drugi dan poslijepodne iznajmimo čamac.
Ovog puta možemo zaista iz blizine promatrati životinje — osim opasnog vodenog konja — i čak dodirnuti trstiku i lokvanj. Promatramo šarene vodomare kako nepomično lebde nad vodom i traže male ribice. I druge raznobojne ptice lete u našoj blizini — sivoglavi vodomari, bjeloprse pčelarice i manje prugaste lastavice. Zatim su tu i veće ptice koje uživaju u sigurnosti riječnih otoka — egipatske guske, jacanasi, kormorani i čaplje, da navedemo samo nekoliko njih. Prolazimo pored dopola potopljenog stabla koje ukrašuju neke od tih ptica.
Konačno stižemo na mjesto gdje smo jučer vidjeli stado slonova. Ovog puta vidimo osamljenog mužjaka koji se ne osvrće na nas i dalje pije i jede. Upravo kad se želimo vratiti, pojavi se iznenada iz grmlja slonica sa mladuncima. Ugleda nas i oklijeva. Puni očekivanja zaustavljamo dah. Hoće li izići ili neće? Srećom, odlučila je pustiti svoju mladunčad u našu blizinu. Kakav je to samo prizor, promatrati kako majka s mladim i malim slončićem trči prema nama.
U svojoj knjizi o lavovima i slonovima, Aiken dalje komentira: “Lako možemo predstaviti koliko žedne moraju biti ove velike životinje (...) kad nakon dugačkog, vrućeg puta stignu do rijeke. Stado izlazi iznenada iz grmlja i trči što je moguće brže pravo prema napajalištu. Zadnjih 50 do 100 metara trče često kao bez glave jer nanjuše životodajnu vodu.” Zaista gledamo s čuđenjem kako svo troje, najmlađe zaštićeno u sredini, stoje u redu i piju. No, već je kasno, a prije mraka se moramo vratiti kući.
Pored slonova vidimo bivole, krokodile, pukue, kudue, bubale, impale, pavijane i bradavičaste svinje. Divimo se Onome koji je stvorio ovu zapanjujuću raznovrsnost divljih životinja i koji ih je smjestio u tako divnu okolinu. Za vrijeme suše okupljaju se kod rijeke ptice i životinje u velikom broju, čak se može vidjeti lavove, leoparde i nosoroge.
Iako možda živite daleko od ovog zabačenog područja Afrike, nadamo se da ste našim opisivanjem putovanja dobili bolju predodžbu o veličanstvenim prizorima koji očekuju one koji putuju rijekom Chobe.
[Zahvala na stranici 18]
Svi drvorezi: Animals: 1419 Copyright-Free Illustrations of Mammals, Birds, Fish, Insects, etc. od Jima Hartera