Održali su se u pustinji Namib
Od dopisnika Probudite se! iz Južnoafričke Republike
KAOKOLAND i Damaraland su ogromne regije koje se preklapaju u sjevernom dijelu afričke pustinje Namib. “Izgubljeni svjetovi u koje je sve do nedavna malo njih imalo prednost osmjeliti se doći”, tako ih opisuje Clive Walker u svojoj knjizi Twilight of the Giants. To je dom jedinih pravih pustinjskih slonova na svijetu.
Vjerojatno je u tim regijama ostalo manje od stotinu tih gorostasa. Godišnje padne manje od 15 centimetara kiše, a katkad godinama ne padne ništa. Kako slonovi utažuju žeđ i svoj ogroman apetit?
Prilagodba pustinji
Prvi put se o slonovima u zapadnom Namibu izvijestilo 1895, a postoje dokazi da su generacijama živjeli u toj pustinji. Tokom nedavnog sušnog razdoblja, kad kiša nije pala pet godina, slonovi su ostali u pustinji i, koliko se može utvrditi, nijedan odrasli slon nije uginuo izravno od suše, iako je nestalo prilično mnogo kudua, gemsboka (oriksa) i planinskih zebri, kao i nekoliko mladunaca slonova. “Slonovi su”, zaključuje Mitch Reardon u svojoj knjizi The Besieged Desert, “među najprilagodljivijim stvorenjima na Zemlji.”
Iako su riječna korita u Kaokolandu obično suha, voda sa istočnih padina prodire pod pijesak, pa može poslužiti slonovima. Oni u pijesku riječnog korita prokopaju i ostave rupe za pojenje. Voda se nacijedi u te rupe, i kad slonovi utaže žeđ, doslovno mirijade drugih životinja, ptica i insekata koriste te iste bunare i tako preživljavaju.
Budući da su slonovi ogromni potrošači vegetacije, kojima je potrebno više od 100 kilograma hrane na dan, neki možda pomišljaju da oni kvare ekologiju te regije. No, zapazimo sljedeću primjedbu dobro poznatog autoriteta, dr. Anthonyja Hall-Martina, u knjizi Elephants of Africa: “Slonovi u bujnim tropima uništit će cijela stabla bez boljeg razloga osim da pojedu nekoliko listova, no njihovi pustinjski istovrsnici rijetko krše ili čupaju drveće. Kad bi to činili, ubrzo im ništa ne bi preostalo za jelo. Umjesto toga, pojede se svaki komadić zelenoga koji se otkine i jedva da možemo pronaći nekoliko izgaženih i propalih listova.”
Pustinjski slon zapravo pospješuje rast drveća. Omiljena hrana im je, među ostalim, stablo akacije, i u sezoni pojedu veliku količinu mahuna sa sjemenjem. Kad to sjemenje prođe kroz probavni sustav, tvrde mahune se smekšaju, a zatim izlučuju i ostavljaju kao hrpa tople, hranjive balege, spremne da proklijaju kad konačno padne kiša. Tako akacije, zahvaljujući slonovima, bivaju djelotvorno nadomještane u ekološkom ciklusu koji nikad ne prestaje.
Sjetiti se znači preživjeti
Vjerojatno ste čuli izreku: “Slon nikad ne zaboravlja.” Pogledajmo kako se to odnosi na način života pustinjskih slonova. Oni posjeduju visoko razvijeni osjećaj za obiteljski život, zajedništvo, tako da će mladunac ostati uz svoju majku i do deset godina, što je prilično dugo djetinjstvo u usporedbi s drugim sisavcima i drugo odmah iza ljudskog.
Tokom te adolescencije mladunac se druži sa slonovima različitog uzrasta, učeći od njih tajne preživljavanja u neumoljivoj okolini. Pokazuju mu gdje će i kako pronaći vodu, koje će bilje jesti i kad ono raste. I uče ga kako da izbjegne čovjeka. Ovu zalihu pouke i saznanja mladi slon ne smije kad odraste nikad zaboraviti. “U vrijeme suše”, objašnjava Reardon, “pamćenje i iskustvo slona može biti ključ za preživljavanje.”
Način života slonova bazira se na matrijarhalnom društvu, i ključna figura za preživljavanje krda nesumnjivo je stara slonica. Ona predvodi svoju obitelj, i krdo, u stalnoj potrazi za vodom i hranom. Za možda 50 godina života, u njoj se nagomilava znanje potrebno za preživljavanje. Ona to, svojim vodstvom i primjerom, prenosi na mlađe u krdu. Stoga, kad zvjerokradice ubiju jednu takvu stariju slonicu, to znači uništenje jedne priručne knjižnice pune podataka o tome kako pronaći hranu.
Garth Owen-Smith, iz Namibijskog povjereništva za životinjski svijet, kaže o tim pustinjskim slonovima Namiba sljedeće: “Ne zaboravimo (...) mi ne govorimo o bilo kojoj divljoj životinji. To su pustinjski slonovi (...) Ta se kombinacija (...) ne može naći nigdje drugdje na svijetu. (...) Kakva šteta, kakav gubitak za znanost i svijet ako se dopusti da oni nestanu sa scene.” Međutim, ti gorostasi neće lako nestati sa scene svog doma koga su sami izabrali. Ne samo da su izvanredno prilagodljivi nego su i divno opremljeni da prežive.
Druge tajne preživljavanja
Da ste blizu krda — niz vjetar, naravno — mogli biste iz prve ruke promatrati neke od njihovih tajni preživljavanja. Zapazili biste da se okupljaju oko plitke uleknine u sitnom pijesku, kopkaju prednjim nogama po tlu, podižu meku prašinu svojim surlama i otpuhuju je preko sebe, sve dok ne postanu nalik sivim sablastima. Mislite li da je to zato što vole prljavštinu? Daleko od toga. Pokrivač od prašine, poput finog talka, hladi kožu i štiti je od žarkog sunca.
Ako ostanete vrlo tihi, vidjet ćete krdo kako se odmara nakon posipanja. Da, odmara se, osim velikih ušiju. Pogledajte kako se ona neprestano pomiču u laganim pokretima hlađenja. Pored toga što stvaraju lagani povjetarac, što je uvijek dobrodošlo, krv koja kola kroz mrežu izbočenih vena na ušima hladi se do 6 stupnjeva Celzija. Ta ohlađena krv zatim cirkulira po ogromnom tijelu i zatim natrag do ušiju. Poželite li katkad da i vi imate ugrađeni rashladni uređaj?
Možda su vam se noge već zamorile od čučanja? Pogledajte kako ona velika slonica tamo opušta svoje noge. Pogledajte kako elegantno svija svoje prednje koljeno, uravnotežujući stopalo na nožnim prstima. Odmara jastučić na stopalu. Ponekad slonovi na smiješan način prekriže svoje stražnje noge, poput nekoga tko se naslonio na štap za hodanje.
Još jedna neobična navika prikazana je na suprotnoj stranici. Pogledajte kako slonica pod svojim stopalima kotrlja okrugli kamen. Smatra se da time opušta jastučiće na umornim stopalima, na isti način kao što bi pediker možda masirao taban na pacijentovom umornom stopalu. Sigurno se sjećate da je krdo možda hodalo mnogo kilometara, a ovo je, čini se, jedan od načina na koji ublažavaju pritisak na svojim jastučićima.
Koliko će dugo preživljavati?
Iako su u stanju preživjeti prirodne opasnosti svoje okoline, mogu li ti pustinjski gorostasi preživjeti i nasrtaje svog jedinog grabežljivca, čovjeka? Čini se da mogu. Pripadnici mjesnih plemena sada se uključuju u sačuvanje prirodnih resursa.
Prema časopisu African Wildlife, obrazovna kampanja za sačuvanje koju je započelo Namibijsko povjereništvo za životinjski svijet “dovela je do toga da su plemenske vlasti i Damara i Herero plemena potpuno zabranile lov u toj regiji”. Povjereništvo za životinjski svijet također je dobilo podršku poglavarâ plemena Himba u Kaokolandu, koji su imenovali pripadnike svog plemena kao lovočuvare.
Ova pozitivna podrška tradicionalnih vođa dovela je do plemenskih osjećaja ponosa u vezi sa svojim prirodnim životinjskim svijetom. “Po prvi puta u petnaest godina”, izvještava African Wildlife, “broj slonova i crnih nosoroga u toj osobitoj i zadivljujućoj regiji [se] povećao.” Treba se samo nadati da će zanimanje za njihovo kraljevstvo divljih životinja trajati i dalje.
Tako će uistinu te lutalice po bezvodnoj pustoši još dugo tumarati stjenovitim prostranstvima doma kojeg su izabrali. Oni su se, sa svojim prirodnim instinktom i ugrađenom opremom za preživljavanje, zaista održali u pustinji Namib.
[Slika na stranici 25]
Slonovi prave rupe za vodu tako što kopaju u pijesku riječnog korita
[Slika na stranici 26]
Slonovi kotrljaju okrugli kamen pod svojim nogama, očito da bi opustili jastučiće na stopalima
[Zahvala]
Ljubaznošću Clivea Kihna