Kenijski jedinstveni stanovnici pećina
Od dopisnika Probudite se! iz Kenije
HODALI smo dobro ugaženom stazom. Zvuk vodopada koji je odzvanjao kroz grane šume borovice označavao je da se bliži kraj našeg puta. Gore je zijevao otvor pećine, u kojoj se često skrivaju stvorenja zbog kojih smo iz tolike udaljenosti došli da ih vidimo — slonovi Elgona.
Ulaz u pećinu bio je oko 8 metara visok i oko 8 metara širok. Dok smo ulazili, srca su nam lupala od iščekivanja. Međutim, pucketav zvuk šišmišâ brzo je potvrdio žalosnu sumnju. Došli smo ili prekasno ili prerano. Izgažena, prašnjava površina pećinskog tla svjedočila je da su slonovi već bili ovdje i da su otišli.
No, zbog čega smo se nadali da ćemo vidjeti slonove na ovom mjestu na planini, na visini od približno 2 000 metara, i u pećini? Radi se o uzbudljivoj priči.
Pećinski domovi planine
Na granici između Kenije i Ugande uzdiže se visoka vulkanska čunjasta formacija planine Elgon. Sa visinom od 4 320 metara, to je jedna od najviših usamljenih planina istočne Afrike. Neki pretpostavljaju da je, prije nego je erozija uzela svoj danak, njegov vrh mogao nadvisivati čak i snijegom prekriveni vrh Kilimandžara. Planina se uzdiže iznad egzotičnih šuma, vrućih izvora i hladnih jezera. Ipak, Elgonova atrakcija koja možda najviše zadivljuje njegove su brojne pećine. One pružaju sklonište slonovima koje smo tako žarko željeli vidjeti.
Nekoć su te pećine bile dom naroda Kony, ili elgonskih Masaija. Neki smatraju da je planina nazvana po njima. Kony su prvi put došli ovdje pred više od 300 godina. Kad je 1883. došao prvi bijelac koji je istraživao to područje, Joseph Thomson, nesumnjivo je bio zadivljen pronalaskom kompleksa sela sagrađenih u nekima od pećina.
Masai su najvećim dijelom napustili svoje pećinske stanove, iako neki Masai još uvijek stanuju u nekim nižim pećinama duž podnožja planine Elgon. S vremenom su životinje koje su resile te šume ispunile prazna mjesta u napuštenim pećinama. Bivolu je bilo teško oduprijeti se izazovnim blatnim kaljužama koje se nalaze u njima. Čiope i lastavice su ulazile i hvatale sve sočne kukce koji su bili privučeni vlažnim mlakama pećina.
No, začudo, pećine su se pokazale neodoljivima i za najmanje vjerojatne stanovnike pećina od svih njih — slonove. Do današnjeg dana ti glomazni divovi vuku svoja četiri do šest tona teška tijela po strmim i uskim stazama da bi došli do pećina. Što ih dovodi ovamo?
Kopači soli
U pećinama se nalazi prehrambeni dodatak za kojim njihova glomazna tijela žude. Vegetacija obično daje dovoljno soli za njihovu prehranu, no na ovoj velikoj visini kiša je isprala sol iz tla. Slonovi zato putuju ovamo da bi izvukli natrijev sulfat (Glauberovu sol) koji se nalazi u mekoj nakupini koja prekriva unutrašnjost spilje.
Da bi došli do soli, slonovi primjenjuju jedinstvenu tehniku. Stave svoje kljove na neravninu ili u pukotinu u zidu pećine. Zatim snažnim udarcem svojim tijelom nalik buldožeru odvaljuju komade stijene. Nakon što komad kamena stave u usta svojom savitljivom surlom, slonovi ga melju jakim kutnjacima i progutaju šljunak i sol zajedno. To se ponavlja sve dok slonovi ne namire svoju potrebu. Izdašno dremuckanje u tamnom, hladnom rudniku koje slijedi, izgleda da pomaže probavi.
Zanimljivo je da je slonova bjelokost, iako nastavlja rasti cijelog života, sklona da se istroši do škrbe — što je cijena koja se plaća za obroke soli.
Nakon što se slonovi nekoliko tjedana zadržavaju u pećinama i oko njih, ponovno se javlja žudnja za lutanjem. Možda dostojanstveno odu do šume bambusa na grickanje njegovih nježnih izdanaka ili na žvakanje kore. Slonovi potroše oko 18 sati dnevno na jelo, i pojedu gotovo 180 kilograma lišća. Kasnije ih zbog žudnje za solju ponovo privlače pećine Elgona.
Obzirom na nomadske sklonosti i oskudan broj (sto je slobodna procjena), nije nikakvo čudo što nismo uspjeli vidjeti te putujuće kljovaše.
Konačno slonovi!
Kad smo sljedećeg jutra krenuli iz logora, polako smo se vozili kroz rosom okupanu šumu, koja je vrvjela od dugorepih majmuna i ptica pjevica. Iznenada se začuo glasan prasak, nakon čega se obližnje grmlje naglo zatreslo! Dovezli smo se na nekoliko metara od te gužve.
Dok smo tiho čekali, iza visoke ograde gustiša koja je paralelna sa našom cestom čuli smo slab šum tijela u pokretu. Konačno se jedna od tih plahih životinja, mladi mužjak, umorila od naše igre skrivača i izjurila van na 3 metra od našeg automobila. Bio je pristao i snažan, a njegova oker crvena pigmetacija sjajila je na blistavom jutarnjem suncu. Usprkos svom niskom rastu, njegov prijeteći pogled zaslužio je poštovanje.
Uspio sam staviti svoju kameru u položaj za odličnu fotografiju. Ali okidač se ne oslobađa; nemam više filma! Tada je izašla majka slonica i otpratila svog mališana ispred našeg automobila. Dok sam stavio film u aparat, slonovi su već bili predaleko za sjajan snimak iz blizine, no ipak sam načinio snimak koji će barem dokazati da sam vidio te neuhvatljive divove.
Kakva zadivljujuća stvorenja! Sposobna da budu tiha kao miševi, a ipak teža od automobila. Veća su od nekih kamiona, a ipak ih se rijetko vidi. No, neka vas to ne spriječi od posjeta domu kenijskih jedinstvenih stanovnika pećina.