Žrtve suočene s prestupnicima
SCENA: Država New York, oblast Genesee, Odbor žrtava alkohola i vožnje. Prizor: Šest osoba povezanih žalošću, držeći slike svojih voljenih, sudjeluju u mučnom pokušaju da utječu na prestupnike koji su optuženi za vožnju u pripitom stanju.
Slijede izvaci njihovih primjedbi, koje Probudite se! prenosi u sažetom obliku.
Žrtve
Jedan otac: “Ovo je naš sin Eric. Bio je uzoran sin, pun humora i stalno veseo. Sada sam tužan otac koji žali za svojim poginulim 17-godišnjim sinom. U jednom su trenutku uništeni naši snovi, naše nade za budućnost, naša ljubav — sve je to ubio pijani vozač.
Sa svojom ženom idem na groblje. To je zadnja nit koje se moramo čvrsto držati. Tamo čitamo Ericove riječi ugravirane na spomen-ploči: ‘Koliko ćete mi nedostajati, nadam se da se nećemo zadugo odvojiti; i ako bude tako, plakat ću, jer se nikad nisam htio s vama oprostiti.’ Ni mi se nismo htjeli oprostiti s njim.”
Mlada udovica: “Ovo je moja obitelj. Jedan čovjek, star 22 godine, napustio je svadbenu svečanost tvrdeći da nije pijan. Svojim je kamionetom vozio kroz noć velikom brzinom nepoznatom cestom. Stigao je do znaka upozorenja, ali se nije obazirao. Prošao je znak zaustavljanja i naletio na nas. Sljedeće čega se sjećam je da sam se probudila s bolnim pritiskom na grudima. Nakon što sam jedva otvorila oči, vidjela sam kako moj muž visi preko volana. Čula sam kako moja beba plače. Sjećam se da sam pitala: ‘Što se dogodilo?’
Nitko nije odgovorio. Bill, moj suprug, star 31 godinu; naš najstariji sin, star 6 godina; naši blizanci stari 4 godine, svi su bili mrtvi. Jedina nada koja mi je ostala bila je moja mala, devetomjesečna djevojčica koju su s teškom ozljedom glave odvezli u bolnicu.
Jedne tužne, kišovite srijede ujutro, dok sam ležala u bolnici, bili su sahranjeni moj muž i moja tri sina. Mislila sam na četiri mrtvačka sanduka, četiri slomljena tijela, četiri osobe koje nikad više neću vidjeti, čuti ili dodirnuti. Kako sam mogla i dalje živjeti?
Moja mala kćerka i ja bile smo prinuđene početi novi život. Prodala sam kuću jer nisam mogla živjeti sa uspomenama. Ne mogu se pomiriti s činjenicom da su moj muž i tri divna sina u grobu. Sav trud, sva briga i ljubav nisu bili dovoljni da ih zaštite. Ne mogu riječima izraziti svu bol, očaj i prazninu. Njihov je život bio tako kratak!
Čovjek koji je oduzeo život članovima moje obitelji nije bio neki okorjeli zločinac, alkoholičar ili prestupnik, nego običan čovjek koji je proveo zabavnu večer. Sada moram plaćati strašnu cijenu zato što je netko odlučio piti i voziti. Neka se ovo nikad ne dogodi vama ili nekome koga volite.”
Jedna majka: “Moja se kćerka zvala Rhonda Lynn. Ona bi 21. lipnja završila srednju školu. Posljednji je sat vožnje u autoškoli imala 10. lipnja. Tog su dana dvije osobe, koje su se zabavljale i pile, donijele neodgovornu odluku da voze. Za tren oka ubili su Rhondu, instruktora autoškole i dvoje njenih školskih drugova.
Poslijepodne su me nazvali i rekli da je Rhonda imala prometnu nesreću. Moja jedina pomisao je bila da moram biti kod nje. Kad sam stigla u bolnicu, nisu mi dali da uđem i da vidim Rhondu. Ali htjela sam biti sigurna. Tražila sam da podignu plahtu. Njeno je lice bilo jako natečeno i izgrebeno. Ukočeno sam gledala njene lijepe oči i dodirnula njenu ruku ali nisam mogla iscijeliti njeno ozlijeđeno tjelo. Sve što sam mogla učiniti bilo je da gladim njenu divnu kosu. Nije bilo nikakve reakcije. Bila je mrtva.
Imala sam nesretan zadatak da javim njenom ocu i braći da je više nema. Sve se promijenilo zbog te strašne praznine. Kad bismo je barem još jednom mogli zagrliti. Život neće nikad više biti kao prije. Sve što nam je ostalo su sjećanja.”
Prestupnik
Jedan mladić: “Moja je priča drugačija od onih do sada ispričanih. Počinje prije 23 mjeseca. Sjećam se toga kao da je bilo jučer. Moja je prijateljica te večeri kuglala u sportskoj ligi, a ja sam odlučio popiti nešto i promatrati njeno kuglanje. Popio sam pet ili šest čaša piva u sljedeća dva i pol sata. Shvatio sam da moram biti razuman i sačekati jedan sat prije nego vozim kući.
Nakon otprilike 30 minuta vožnje kući, naišao sam na cesti na vozilo hitne pomoći, a u sredini ceste je bio čovjek koji je usmjeravao promet. Tog sam čovjeka primijetio tek kad je već bilo prekasno. Pokušao sam ga zaobići i nagazio na kočnicu. Kad je prednje staklo puklo, pomislio sam: ‘Da je to bar samo srna ili pas!’ Ali znao sam da nije. Izišao sam iz automobila, pošao k njemu i vikao: ‘Jeste li dobro? Jeste li dobro?’ On nije odgovorio. Sjećam se kako sam, stojeći nad njim, gledao u njegovo lice. Bilo je grozno.
Došli su policajci i postavljali mi pitanja. Tada su rekli: ‘Jako ste spremni na suradnju, ali hodate smiješno i govorite smiješno. Jeste li nešto popili?’ Poveli su me na policijsku stanicu i izvršili alkotest. Imao sam 0,8 promila [sadržaj alkohola u krvi s kojim je u mnogim zemljama zabranjeno voziti automobil]. Nisam mogao povjerovati da mi se to dogodilo. Mislio sam da mi se takvo što nikad ne može dogoditi. Pa ipak, sad sam optužen za umorstvo iz nehata zbog vožnje u stanju smanjene sposobnosti.
Mjesec dana kasnije trebao sam položiti ispit za učitelja. Pomislite samo kako društvo gleda učitelje s poštovanjem. Od njih se očekuje da su moralno čisti. Na tome sam radio, no sada sam morao računati s tim da izgubim sve.
Dobio sam uvjetnu kaznu od godinu dana, izgubio vozačku dozvolu na 19 mjeseci, platio globu od 250 dolara, proveo vikend u zatvoru, odradio 600 sati službe zajednici i prisustvovao devetotjednom tečaju za alkoholičare. Ali više od toga sjećam se noći u kojima se dršćući budim sa slikom lica onog čovjeka u mislima. A sjećam se koliko je teško bilo susresti sve moje prijatelje i rođake. Daljnji mi se život činio borbom. Nisam bio siguran da li se isplati. Morao sam se opet vratiti poučavanju i gledati svu tu djecu. Uvijek iznova sam se pitao koliko njih zna što sam učinio. Osjećao sam se krivim i imao sam grižnju savjesti prema obitelji tog čovjeka.
U noći sudara morao sam učiniti nešto što je bilo najteže u mom životu — nazvati majku i reći joj: ‘Mama, ubio sam čovjeka u prometnoj nesreći. Trebam nekoga da me odveze kući.’ Kad je došla, zagrlili smo se i plakali. Najvećem neprijatelju ne želim da se dogodi takvo što. Sada želim pripomoći u suzbijanju problema alkohola i vožnje. Sjećajte nas se kad napustite ovaj sastanak. Nikad nas nemojte zaboraviti.”
Zaključak razgovora
Patricia Johnston, koordinator ovog odbora žrtava, završila je razgovor svojim tragičnim iskustvom o sudaru koji je prouzročio njen otac pod utjecajem alkohola. Rekla je: “Kad bih mogla žalost koju uzrokuje alkohol staviti u bocu i napraviti iz toga ‘jednu za put’, tada ne bismo nikad trebali ovaj program!”
Na kraju je predsjedavajući pružio priliku za daljnja pitanja. Nitko se nije javio. Ali mnogi su imali suze u očima i rekli su: “Nikad više neću voziti nakon što sam nešto popio.”
Samo će vrijeme pokazati hoće li takvi odbori moći utjecati na udio u kojem se uhapšeni prekršioci vraćaju na cestu da opet voze u pijanom stanju. No, kad pomislimo na ogroman broj — naime milijune — alkoholiziranih vozača koji nisu uhvaćeni, problem dobiva zastrašajuće dimenzije.
Novi izvještaji Ureda pravosuđa za statistike u Američkom ministarstvu pravosuđa pokazuju da je u jednoj od prošlih godina zbog vožnje u pripitom stanju uhapšeno skoro dva milijuna vozača. No, statistike pokazuju i to da na svakog uhapšenog vozača zbog vožnje u pripitom stanju dolazi 2 000 neuhvaćenih vozača, jer voze u područjima u kojima nema policijskih kontrola, i koji svaki čas mogu prouzročiti nesreće — smrtonosna opasnost!
Što je stvorilo sredinu koja unapređuje takvo smrtonosno i neodgovorno postupanje? Zašto se rat protiv alkohola i vožnje i dalje vodi tako neuspješno? Pozabavimo se nekim odgovorima na ta pitanja.
[Slika na stranici 7]
Insceniranje razgovora između počinitelja i žrtava