Bio sam profesionalni provalnik
TRES! Sučev čekić odjekivao je sudnicom. Njegove sljedeće riječi, iako izgovorene lagano, izgledale su mi kao rika. “Ovim vas osuđujem na 15 godina zatvora.” Nikad neću zaboraviti te riječi i događaje koji su uslijedili. Policajac me brzo sproveo iz sudnice u ćeliju za pritvor koja je bila moj dom prethodna tri mjeseca.
Rano sljedećeg jutra, izveden sam iz svoje ćelije i odveden niz hodnik u malu sobu, gdje sam bio svezan kožnim remenom širokim oko 13 centimetara koji je bio prikopčan na leđima. Naprijed su se nalazila dva velika metalna obruča u koje su bile stavljene moje ruke. Po završetku tog postupka, dva policajca odvela su me do još jednog hodnika, gdje sam se pridružio grupi ljudi kojima su na isti način bile stavljene lisičine. Ljudi su stajali u dvije kolone, rame uz rame. Doveli su me na moje mjesto u koloni, a lanac koji se protezao između dvije kolone podignut je i prikopčan za treći obruč, sa strane kožnog remena.
Nakon toga, šest policajaca odvelo nas je do dizala koje će nas prebaciti do posebno izrađenog autobusa. Tu sam sjedio do ubojice, a preko puta su bili preprodavači droge, silovatelji i kradljivci. Svi smo išli na isto mjesto — u zatvor!
Možda se pitate, što me dovelo u tu situaciju? Dopustite mi da vam ispričam nešto o svojoj prošlosti i događajima koji su me doveli u zatvor.
Nisam rođen kao kriminalac
Moji roditelji su se vjenčali odmah nakon drugog svjetskog rata, a 1947. rođen je moj stariji brat. Ja sam mu se pridružio dvije godine kasnije, a slijedio me još jedan brat 18 mjeseci kasnije. Tako su moji roditelji sa tri bebe poduzeli dugo putovanje na zapad iz Richmonda, Virginija, SAD, u državu Oregon na pacifičkoj obali. Zatim smo otputovali na sjever u državu Washington i smjestili se u gradu Bellevueu. Tada mi je život izgledao normalnim. Iako nismo bili tijesno povezana obitelj, imali smo redovite izlete i posjećivali smo mjesnu luteransku crkvu. Poštovanje prema Bogu, Isusu i Bibliji bilo je uobičajeno u obitelji iz Virginije. U siječnju 1960. dobio sam sestru. Kako je moja majka bila samo uzbuđena što je konačno dobila kćerku koju je uvijek tako željela!
Međutim, nakon približno šest mjeseci dogodilo se nešto što je promijenilo naš način života. Ponovo smo se preselili, ovaj put u veoma šumoviti grad Maple Valley. Prestali smo ići u crkvu, više nije bilo obiteljskih izleta, a otac je počeo veoma mnogo piti. Još uvijek se rastužim kad se sjetim tog preseljenja. Dugo nakon toga bili smo utučeni. Vjerujem da je to doprinijelo mom svojeglavom načinu života kao tinejdžera.
Zašto sam izabrao život zločina
Maple Valley, kao što možete zamisliti kad čujete samo ime (Dolina javora), nije bio uzbudljivo mjesto za raspuštenog tinejdžera u 1960-im. Stoga sam sâm pronalazio uzbuđenja. To mi nije bilo teško, jer sam se u školi družio sa lošim društvom. Događaji nakon škole pretvorili bi se u pijane zabave, nakon čega bi uslijedile tuče i droge. U mnogim takvim prilikama, doteturao bih kući u tri ili četiri ujutro — pijan. Ili ne bih dolazio kući mnogo dana, ostajući kod prijatelja. Prilično je čudno to što sam znao da postupam neispravno, a ipak moji roditelji kao da to nikad nisu primjećivali.
Ponekad bismo krali samo zato da vidimo možemo li pobjeći sa time. Jednom sam ukrao automobil i vozio se iz zabave. No, bio sam uhvaćen i proveo sam više od godine dana u mjesnom domu za maloljetnike, Green Hillu.
Kad sam pušten iz Green Hilla, bio sam u srednjoj školi. Tu sam razmišljao da bih mogao upotrijebiti ono što sam “naučio” u svojoj maloljetničkoj ‘školi za kriminal’. Nisam bio svjestan da je biblijska izreka: “Loša društva kvare korisne navike”, donosila svoje posljedice (1. Korinćanima 15:33, New World Translation).
Imao sam 16 godina kad sam upoznao nekog tko se razlikovao, mladića imenom Jim Carley. On i njegova obitelj nedavno su preselili u moj grad iz Idaha. Veoma malo njih znalo ga je kao Jima; bio je bolje poznati kao Spud, nadimak po poznatom krumpiru iz Idaha. On je bio jedan od Jehovinih svjedoka.
Jim i ja išli smo u istu školu. Promatrajući ga, mogao sam reći da se razlikovao od mojih ostalih prijatelja. Slagao se sa svima, ali nije sudjelovao u njihovom pogrešnom postupanju. To me se dojmilo. Dobro se sjećam kako mi je govorio da će ovom zlom sustavu uskoro doći kraj i da će biti zamijenjen novim svijetom mira pod vladavinom Božjeg nebeskog Kraljevstva.
Želio sam čuti više, pa sam nekoliko puta otišao u njegovu “crkvu”, nazvanu Kraljevska dvorana. To je bilo 1967. Ono što sam tamo čuo bilo je zanimljivo, no smatrao sam da je taj novi svijet nešto što je daleko u budućnosti. Osim toga, ja sam se zabavljao sada. Radio sam na ispunjavanju “narudžbi” za bilo što što je netko želio — alati, automobilski dijelovi, stereo uređaji, televizori. Naravno, takve “narudžbe” isporučivane su putem krađe i varki. Zašto bih išao u crkvu koja je osuđivala moj veseli “posao”?
Kad sam imao 19 godina, napustio sam školu i vjenčao se sa svojom dragom iz srednje škole. Godinu dana kasnije postao sam otac djevojčice, Rhonde Jean. Uz tu dodatnu odgovornost, osjetio sam potrebu da se brinem za njih, ali samo na nepoštene načine.
Pronašao sam istinu!
Još uvijek sam se bavio “poslom” upotrebe i prodaje droga, krađom automobila i provalama u kuće, no taj me “posao” konačno dostigao. Bio sam uhapšen i uskoro sam se našao sa lisičinama na rukama u položaju opisanom ranije i na putu u zatvor. Imao sam 20 godina, suprugu i šestomjesečnu kćerku. A sada sam išao u zatvor da tamo provedem narednih 15 godina! Shvatio sam da moram nešto učiniti kako bih svoj život doveo u kontrolu. Počeo sam razmišljati o onome što mi je Spud rekao o Bibliji.
Dok sam bio u zatvoru, počeo sam čitati Bibliju i svjetovne knjige ‘pomogni si sam’. ‘Čitanje tih knjiga pomoći će mi da odrastem’, mislio sam. Nisu mi pomogle. Ništa mi nije pomoglo sve dok još jedan zatvorenik iz Popravnog centra u Sheltonu, Washington, nije zapitao da li bih želio prisustvovati biblijskom razgovoru sa nekim od Jehovinih svjedoka iz mjesne skupštine. Rekao mi je da svakog tjedna dolaze u zatvor. Pristao sam. Od prvog susreta sa dvojicom Svjedoka, znao sam da je ono što sam učio iz Biblije i knjige za proučavanje Istina koja vodi do vječnog života bilo istina. Pronašao sam istinu!
Svjedočenje u zatvoru
Povremeno bi mi se pridružilo i do 15 zatvorenika u mojim tjednim proučavanjima Biblije sa Svjedocima. U to vrijeme moja supruga došla je do zaključka da sam u zatvoru poludio, pa je pokrenula postupak za razvod. To je predstavljalo veliki ispit za moju novootkrivenu vjeru.
Odlučio sam ojačati svoju vjeru uzimanjem još više duhovne hrane. Počeo sam čitati cijelu Bibliju, zajedno sa biblijskim publikacijama, uključujući stara izdanja časopisa Kula stražara i Probudite se! Razvijao sam jaku vjeru. Osim toga, počeo sam propovijedati svakome tko bi slušao. Uskoro su me izbjegavali mnogi zatvorenici. Kad se sada osvrnem na to, vidim da je to za mene bila prava zaštita.
Međutim, vodio sam mnoge zanimljive razgovore sa drugima u zatvoru. Jednom sam razgovarao sa katoličkim svećenikom, koji je rekao da su me učili iskrivljenim stvarima i da ljudi mogu učiniti da Biblija kaže što god oni žele. Da bi dokazao svoju tvrdnju, rekao je da će mi pokazati da Biblija navodi kako ne postoji Bog. Prihvatio sam njegov prijedlog. Otvorio je svoju Bibliju na knjizi Psalama i položio ruku tako da je njegov kažiprst pokrivao dio retka. Rekao sam: “Molim vas da maknete prst, tako da mogu pročitati cijeli redak.” Odgovorio je: “Pročitajte samo ono niže mog prsta.” Učinio sam to, i na svoje čuđenje pročitao: “Nema Boga.” “Dakle”, rekao je, “ovo je dokaz. Nema Boga!” Ponovo sam zatražio da vidim cijeli redak. Ovaj put maknuo je ruku. A tamo je pisalo: “Reče bezumnik u srcu svojem: nema Boga” (Psalam 14:1).
Uvjetno otpušten i odlučan
Zbog svog promijenjenog stava i ponašanja, bio sam uvjetno otpušten samo dvije godine nakon zatvaranja. Bilo je to krajem 1971. Možda je netko mislio da sam ‘postao pobožan’ samo da zavaram komisiju za uvjetni otpust. No, sada sam bio vani i odlučniji nego ikad da ponovo ne upadnem u loše društvo. Svojevoljno sam izabrao da živim u području za koje sam znao da u njemu neće biti moji bivši drugovi. Znao sam da ne bi bilo mudro stupiti u kontakt sa bilo kim od mojih starih drugara. I oni su mene izbjegavali, jer su čuli da sam postao neka vrsta “svećenika” i da svakome propovijedam.
Nastavio sam proučavati Bibliju i počeo redovito prisustvovati sastancima skupštine Covington u Kentu, Washington. Djelo propovijedanja igralo je sve veću ulogu u mom životu, a u lipnju 1972. sam se krstio. Pokušavao sam održati ravnotežu u svjetovnim stvarima, dok sam istovremeno služio Bogu i poučavao svoju kćerku Bibliji. Ona je tada imala gotovo tri godine i živjela je sa svojom majkom, mojom bivšom suprugom. To se pokazalo pravim izazovom koji je trajao 16 dugih i teških godina. Priznat ću da je bilo trenutaka kad sam osjećao da se stvari ne odvijaju dovoljno brzo da bi me zadovoljile. Tada bih se prisjetio biblijskog savjeta: “Koliko o vama ovisi, budite miroljubivi sa svim ljudima. (...) ‘Osveta je moja; ja ću platiti; kaže Jehova’ ” (Rimljanima 12:18, 19, NW).
Mnoge noći proveo sam jecajući i moleći se. Moj svijet u to vrijeme bio je veoma sličan tipičnom vremenu područja Puget Sound, tmurno i turobno sa povremenim suncem. Moje “sunce” došlo je u obliku teokratskih aktivnosti, kao što su sastanci i kongresi gdje se mogu sklopiti nova prijateljstva i obnoviti stara. Na jednom takvom kongresu sreo sam nekoga tko će na mene trajno utjecati, i nakon što smo se dvije godine poznavali, Mary Hughes i ja smo se vjenčali u kolovozu 1974.
U srpnju sljedeće godine dobili smo sina kojeg smo nazvali Trey (od Tom III). Znao sam da će u tom braku Bog uvijek biti na prvom mjestu, posebno otkako sam nedugo prije imenovan za slugu pomoćnika u kršćanskoj skupštini. Zbog te prednosti, uvidio sam da su mi otvorena nova vrata mogućnosti u Jehovinoj službi. Bio sam odlučan u potpunosti iskoristiti tu mogućnost i nastaviti služiti mu. Posvetio sam se tome, uvijek se oslanjajući na Boga da me pouči kako duhovno napredovati. Kad god sam bio zamoljen da preuzmem neki zadatak, prihvatio bih ga, uzdajući se u Boga da će mi dati potrebnu mudrost. Zatim sam, 1987, imenovan za starješinu.
Tijekom godina naučio sam da je obavljanje stvari na Jehovin način uvijek najmudriji put. Ne postati nestrpljiv. To mi se još više urezalo u misli kad je, u proljeće 1990, moja kćerka Rhonda, tada stara 20 godina, došla kući da bi živjela s nama i postala kršteni Svjedok. Još jednom sam se prisjetio kako je snažna istina. Zbog zakonskih razloga u vezi nadzora, u prethodnih osam godina nisam imao nikakvog kontakta s njom. Jehova je blagoslovio moja nastojanja koja sam poduzeo godinama ranije kad sam u svoju kćer posijao sjemena biblijske istine za vrijeme kratkih posjeta koje mi je odobrio sud.
Izgledalo je da se Rhonda sjeća gotovo svega čemu smo je ja i Mary poučavali o Bibliji. A kakav je samo dojam na nju ostavio naš obiteljski život! Od tog proljetnog dana, Rhonda je brzo napredovala u biblijskoj spoznaji.
Kad se osvrnem na svoj prijašnji život i zatim pogledam na svoj sadašnji život, mogu reći da je zaposlenost u službi Bogu zaista najbolja zaštita od Sotoninih zamki. Umjesto sputavajućeg kožnog remena kojeg sam tako prezirao, sada doživljavam veliko oslobođenje, oslobođenje iz zatvora u slobodu Božjeg sluge koji promiče mir. (Ispričao Tom McDaniel)
[Slika na stranici 12]
Kad sam bio zatvorenik 626023 u popravnom centru države Washington
[Slika na stranici 13]
Obitelj McDaniel — Mary, Tom, kćerka Rhonda i sin Trey