Moj bijeg u istinu
Kada sam počeo studirati Bibliju s Jehovinim svjedocima, bio sam odbjegli zatvorenik. Uskoro sam se suočio s izazovom kako prestati lagati i početi govoriti istinu
BIO je studeni 1974, i ja sam se nalazio pred višim sudom pokrajine Pender, u Sjevernoj Carolini, SAD. Optužnica je obuhvaćala oružanu pljačku, napad smrtonosnim oružjem i vožnju brzinom od 145 kilometara na sat u području gdje je dozvoljena brzina od 55 kilometara na sat. Sljedećeg mjeseca, kada mi je bilo samo 22 godine, proglašen sam krivim za sve optužbe i osuđen na 30 godina u popravnom zatvoru Sjeverne Caroline.
Odrastao sam u Newarku, u New Jerseyju. Premda je moj otac bio policajac, uvijek sam stvarao probleme svojim roditeljima. Proveo sam vrijeme u zatvorima za maloljetnike i popravnim domovima, a jednom sam čak bio pritvoren upravo u policijskoj stanici gdje je radio moj otac. Nikada neću zaboraviti batine koje sam od njega dobio te noći! Bilo je to dovoljno da natjera gotovo svakog drugog tinejdžera da promijeni svoje postupanje — ali ne i mene.
Pobjegao sam od kuće, provodeći noći s prijateljem ili ostajući vani na ulici. Naposljetku sam ponovo završio u zatvoru. Protivno volji mog oca, majka me je izbavila. Moji roditelji, koji su imali još petoro druge djece, došli su do zaključka da je vojska možda ono što mi treba.
Otišao sam u vojsku i razni programi vježbi doista su za neko vrijeme promijenili moje ponašanje. Ali, tada sam se odao drogama, postavši ovisnik o heroinu. Bio sam stacioniran u Fort Braggu, u Sjevernoj Carolini, i nije dugo trebalo da moji prijatelji i ja krenemo od grada do grada kradući ono što nam je bilo potrebno da bismo podržavali svoje navike. Izvještaji o našim pljačkama našli su se u novinama i na televiziji.
Ubrzo su me uhvatile vlasti, te mi je izrečena kazna od trideset godina, spomenuta u uvodu. U zatvoru sam se godinama borio protiv propisa i naredbi, ali sam konačno uvidio da štetim samome sebi. Stoga sam nastojao poštivati propise u nadi da ću dobiti minimalni nadzor i postići prijevremeno uvjetno otpuštanje.
Sljedećih deset godina u zatvoru dobio sam minimalni nadzor, i nedugo poslije toga postavljen sam na program rada izvan zatvora. To je značilo da sam bez pratnje mogao ujutro izići iz zatvora i vratiti se navečer. Jednog se dana nisam vratio odmah nakon posla, pa su me skinuli s programa. Međutim, još uvijek mi je bilo dopušteno uživati minimalni nadzor.
Nakon što sam gotovo 11 godina proveo u zatvoru, moji izgledi za uvjetno otpuštanje nisu pružali puno nade. Jednog toplog jutra u kolovozu 1985, dok sam bio izvan zatvora, pružila mi se prilika za bijeg — umaći neopažen. Stigao sam do kuće jednog prijatelja koji je sa mnom boravio u zatvoru. Nakon što sam se odmorio jednu noć i promijenio odjeću, odvezao me je u Washington, D.C., udaljen oko 400 kilometara.
Odlučio sam da se nikada ne vratim u zatvor, što je značilo da trebam izbjegavati svaku daljnju kažnjivu djelatnost. Najprije sam se privremeno zaposlio, bilo što sam mogao dobiti. Nakon toga sam pronašao posao u jednoj električnoj kompaniji. S vremenom sam uspio dobiti osobne isprave pod drugim imenom — Derek Majette. Moje ime, mjesto rođenja, porijeklo, obitelj — sve o meni sada je bilo laž. Mislio sam da sam siguran sve dotle dok nitko ne sazna. Živio sam tako tri godine u Washingtonu, D.C. i okolici.
Susret s Jehovinim svjedocima
Jedne večeri, dvojica uredno odjevenih muškaraca došla su u moj stan. Razgovarali su sa mnom o Bibliji, ostavili knjigu, i obećali da će ponovo navratiti. Međutim, ja sam se preselio u drugi stan i nikad ih više nisam vidio. A onda, jednog jutra prije posla, zaustavio sam se u kafeteriji i susreo dvije mlade žene, koje su me upitale da li bi me zanimao časopis Kula stražara. Prihvatio sam jedan, i otad bi me svako jutro te žene susretale i razgovarale sa mnom o Bibliji.
Mada su naši razgovori uvijek bili kratki, moje zanimanje za ono što su mi govorile naraslo je dotle da sam se svakog jutra unaprijed radovao susretu s tim ženama, Cynthiom i Jeanette. S vremenom sam upoznao i druge Jehovine svjedoke koji propovijedaju rano ujutro. Pozvali su me da prisustvujem sastanku u Kraljevskoj dvorani. Bio sam pomalo u strahu, ali sam prihvatio poziv.
Dok sam sjedio slušajući predavanje tog popodneva, bilo je to prvi puta da slušam tumačenje Pisama na tako razumljiv način. Ostao sam na biblijskom studiju koristeći se Kulom stražarom i otkrio da mogu sudjelovati odgovarajući na pitanja. Dao sam svoj prvi komentar, a nakon sastanka pristao sam na biblijski studij s jednim od skupštinskih starješina.
Ubrzo sam napredovao u poznavanju Biblije. A što je još važnije, cijenio sam istine koje sam upoznavao. Nisam više bio zadovoljan svojim životom. Počeo sam osjećati krivnju zbog laži koje sam rekao ovim ljudima, koji su sada bili moji prijatelji. Nastavio sam studirati, misleći da ću se moći provlačiti toliko dugo dok nitko ne sazna istinu o meni. Ali, tada je moj učitelj Biblije počeo govoriti o sudjelovanju u propovijedanju od kuće do kuće.
U to vrijeme, dogodilo se nešto što mi je dalo do znanja da sudjelovanje u propovijedanju ili bilo kojoj takvoj aktivnosti ne dolazi u obzir ukoliko ne učinim nešto u vezi sa svojim okolnostima. Točio sam benzin u svoj automobil, kada mi je netko prišao odostraga i čvrsto mi pritisnuo ruke na leđa. Preplavio me strah! Pomislio sam da su me vlasti konačno sustigle. Kakvo olakšanje kad se pokazalo da je to bivši zatvorski prijatelj! Ne znajući da sam pobjegao, neprestano me je oslovljavao mojim pravim imenom i postavljao svakojaka pitanja.
Nisam bio toliko uplašen još od dana kada sam pobjegao. Ali, to me nagnalo na razmišljanje. Što bi bilo kad bih bio u službi propovijedanja od kuće do kuće i kad bi na vrata došao netko tko zna moj pravi identitet? Kako bih mogao otići u Jehovinu službu i govoriti istinu, kad provodim život u laži? Što sam trebao učiniti? Nastaviti studirati i provoditi život u laži, ili prestati studirati i odseliti se? Bilo je to toliko zamršeno da sam morao otići na neko vrijeme i razmisliti.
Donošenje odluke
Krenuo sam na put. Duga mirna vožnja bila je upravo ono što mi je bilo potrebno da se opustim, razmišljam i molim Jehovu da mi pomogne odlučiti što da učinim. Nisam donio odluku sve dok se nisam našao na putu natrag prema Washingtonu, D.C. — prestati lagati i samo govoriti istinu. Ali to nije bilo tako jednostavno učiniti. Budući da sam prilično dobro upoznao Cynthiu, povjerio sam joj se. Jasno mi je dala na znanje da trebam ispravno postaviti stvari pred Jehovom. Predložila je da razgovaram sa skupštinskim starješinama.
Znao sam da je u pravu i složio sam se. Budući da nisam bio siguran što ću trebati učiniti u skladu sa zakonom, nazvao sam mjesnog odvjetnika i izložio svoju situaciju. On me je savjetovao da stupim u vezu sa odvjetnikom iz Sjeverne Caroline, jer će on znati kakva je procedura za tu državu. Tako sam otputovao na jug kako bih dobio informacije o odvjetniku.
Stigavši u Raleigh, u Sjevernoj Carolini, odvezao sam se do zatvora, koji se nalazi u jednoj od glavnih ulica. Zaustavio sam se te samo sjedio i promatrao visoku ogradu od bodljikave žice, naoružane čuvare na stražarskim tornjevima i zatvorenike koji su šetali unutar ograde. Ja sam bio takav zatvorenik 11 dugih godina! Nije to bila laka odluka.
Usprkos tome, uzeo sam telefonski imenik i odabrao odvjetnika. Nazvao sam ga i pružio mu iste informacije koje sam dao i prvom odvjetniku s kojim sam razgovarao. Nije postavljao mnoga pitanja. Samo mi je rekao koliki je njegov honorar, te da ga, kada budem spreman, trebam nazvati a on će ugovoriti sastanak. Kada sam se vratio u Washington, D.C., odmah sam otišao do svog učitelja Biblije.
On, njegova supruga i njihova kćerka bili su mi poput obitelji. Zbog toga mi je, te večeri kad sam otišao do njihove kuće, trebalo vremena prije nego što sam mogao izustiti riječi. Ali, kada sam rekao, osjetio sam olakšanje. Oni su, najblaže rečeno, bili zaprepašteni. Ipak, kad su se oporavili od šoka, bili su suosjećajni i puni podrške.
Sljedeća stvar koju sam trebao učiniti bila je pribaviti novac da platim odvjetnika i odlučiti kada da se prijavim. Odredio sam 1. ožujak 1989, što je bilo za samo nekoliko tjedana. Želio sam napustiti posao i uživati u zadnjim danima slobode, ali nisam mogao, jer mi je trebao novac da platim odvjetnika.
Činilo mi se ironičnim da sam pobjegao iz zatvora, a sada sam štedio novac da se vratim. Ponekad sam pomišljao da zaboravim sve i pobjegnem. Ali, prije nego što sam se snašao, došao je 1. ožujak. Moj učitelj Biblije i još jedan njegov učenik pratili su me do Raleigha. Otišli smo do odvjetnikovog ureda i razmotrili optužbe zbog kojih sam bio poslan u zatvor, dužinu kazne i zašto sam se bio voljan predati vlastima. Tada je odvjetnik nazvao ured suca za prekršaje radi obavještenja kamo trebam ići. Doznao je da me sudac za prekršaje može smjesta vratiti natrag u zatvor.
Nisam se namjeravao tako brzo vratiti. Mislio sam da ćemo samo razgovarati s odvjetnikom i da ću se prijaviti sljedeći dan. Ali sada smo se nas četvorica, nakon donesene odluke, mirno odvezli u zatvor. Sjećam se da sam mislio u sebi: ‘Da li se ovo stvarno dešava?’ Sljedeća stvar koje se sjećam jest da smo stajali na ulaznim vratima i slušali odvjetnika kako objašnjava stražaru tko sam ja.
Povratak u zatvor
Kada su se otvorila ulazna vrata, znao sam da je vrijeme da se pozdravimo. Moj odvjetnik i ja smo se rukovali. Tada smo se moj učitelj, moj suučenik i ja zagrlili. Čim sam se našao s druge strane ulaznih vrata, stavljene su mi lisice i sproveden sam do mjesta gdje su moju civilnu odjeću uzeli u zamjenu za zatvoreničku uniformu. Dobio sam zatvorenički broj 21052-OS, isti onaj koji sam imao prije.
Zatvor je bio odjel sa minimalnim osiguranjem, tako da sam kroz jedan sat bio odveden u odjel sa maksimalnim osiguranjem. Dopustili su mi zadržati samo svoju Bibliju i knjigu I ti možeš vječno živjeti u raju na Zemlji. Bio sam smješten u grupu zatvorenika u kojoj sam prepoznao ljude koje sam poznavao sve one godine. Pretpostavljali su da su me uhvatili, ali kada sam im objasnio da sam se svojevoljno vratio jer želim biti Jehovin svjedok, svi su rekli da je to najgluplja stvar koju su ikada čuli.
Jedna od posljednjih stvari koju mi je učitelj rekao bila je: “Nikada nemoj prestati studirati.” Tako sam većinu svog vremena provodio čitajući Bibliju, svoju knjigu Vječno živjeti i pišući kući prijateljima koji su znali što mi se dogodilo. Među Svjedocima kojima sam pisao bili su Jerome i njegova supruga Arlene. Moje pismo bilo je kratko, samo nekoliko riječi zahvalnosti i izraza kako sam gledao na vrijeme koje sam proveo dok sam bio u društvu Jehovinih svjedoka.
Uskoro mi se javio Jerome, koji je zatražio dopuštenje da upotrijebi moje pismo u govoru koji će održati na pokrajinskom sastanku Jehovinih svjedoka. Složio sam se, ali nisam ni slutio kakve će biti posljedice. Samo je nekoliko Svjedoka znalo za moje porijeklo. Kako su samo mnogi bili iznenađeni kada je Jerome, nakon što je pročitao pismo i objavio moje pravo ime, Brian E. Garner, rekao: “Inače poznat pod imenom Derek Majette!” Tada je bio na meni red da se iznenadim. Pisma ohrabrenja počela su pristizati od braće i sestara — ne samo od onih iz skupštine Petworth, gdje sam pohađao sastanke, već i od osoba iz drugih skupština.
Uskoro su me premjestili iz Centralnog zatvora u odjel sa smanjenim nadzorom u Lillingtonu, u Sjevernoj Carolini. Čim sam se smjestio, raspitao sam se o vjerskim službama. Na svoje oduševljenje, doznao sam da Jehovini svjedoci održavaju sastanke svake srijede navečer u zatvorskim učionicama. Nikada neću zaboraviti iskazanu ljubav, podršku koju su mi pružili i napore koje su učinili, ne samo za mene, već i za svakoga tko je želio upoznati biblijske istine u tom zatvoru. Kad je saznao da sam već prije studirao, jedan od starješina koji je vodio sastanke u zatvoru odmah je nastavio studirati sa mnom tamo gdje sam prekinuo.
Razmatranje za uvjetno otpuštanje
Prošlo je nekoliko mjeseci, a onda je došla obavijest da se trebam sastati sa komisijom za uvjetno otpuštanje. Mada sam pobjegao i tek se nedavno vratio, zakon je zahtijevao da budem izveden pred komisiju radi ponovne istrage ili da barem primim obavijest da su razmotrili moj slučaj. Obavijestio sam prijatelje da će moj slučaj biti razmatran za uvjetno otpuštanje. Ponovo su počela pristizati pisma, ne za mene, već za komisiju.
U listopadu 1989. komisija za uvjetno otpuštanje me izvijestila da će moj slučaj biti ponovo razmotren. Bio sam uzbuđen. Ali, na dan kada su članovi odbora trebali doći, nitko se nije pojavio. Nije bilo niti obavještenja kada će doći. Bio sam veoma razočaran, ali nisam posustajao u svojim molitvama Jehovi. Nekoliko tjedana kasnije, 8. studenog, obavijestili su mene i još dvojicu da se članovi komisije za uvjetno otpuštanje nalaze u zatvoru i da ću ja biti prvi pozvan.
Kad sam ušao u kancelariju, zapazio sam dva fascikla puna dokumenata. Jedan je bio moj dosje, koji je sezao unatrag do 1974. Nisam bio siguran što se nalazi u drugom. Nakon razgovora sa mnom o nekim stvarima u vezi s mojim slučajem, jedan je član odbora otvorio drugi fascikl. U njemu je bilo na desetke pisama napisanih u moju korist. Odbor je želio znati kako sam upoznao tako mnogo ljudi nakon što sam pobjegao iz zatvora. Tako sam ukratko ispričao iskustvo s Jehovinim svjedocima. Tada sam zamoljen da iziđem.
Sloboda i novi život
Kada sam ponovo pozvan unutra, obavijestili su me da je komisija glasala u korist “trenutnog uvjetnog otpuštanja”. Bio sam izvan sebe od radosti. Nakon samo devet mjeseci provedenih u zatvoru, trebao sam biti pušten na slobodu! Bilo je potrebno neko vrijeme da se obavi administrativni posao, tako da sam 22. studenog 1989. odšetao — ovoga puta nisam trebao bježati — iz zatvora.
Na dan 27. listopada 1990, manje od godinu dana nakon mog otpuštanja iz zatvora, simbolizirao sam svoje predanje Jehovi krštenjem u vodi. Sada radosno služim Jehovi u Washingtonu, D.C., kao sluga pomoćnik. A 27. lipnja 1992. Cynthia Adams i ja smo se vjenčali.
Zahvaljujem Jehovi, mojoj supruzi i njenoj obitelji, te svoj braći i sestrama koji su mi pomogli postati dijelom takve svijetom raširene organizacije pune ljubavi. (Ispričao Brian E. Garner.)
[Slika na stranici 13]
Zatvor u kojem sam proveo 11 dugih godina
[Slika na stranici 15]
Sa suprugom Cynthiom