Stekao sam slobodu u zatvoru!
DUBOKO sam udahnuo svježi zrak koji mi je izgledao toliko drugačijim od onoga u zatvoru, kojeg sam upravo ostavio iza sebe. Skoro nisam mogao povjerovati ... bio sam konačno slobodan! Slobodan da napustim francuski zatvor Villeneuve-sur-Lot. Slobodan da se vratim u svoju zemlju, u Španjolsku.
U zatvor sam dospio kad sam imao 23 godine, a izašao sa 28, 1976.
Kako sam se udaljavao od zatvora tako je u meni bio sve jači osjećaj ponovo zadobivene slobode. Još jedanput sam se okrenuo i bacio dugačak pogled na te odurne zidine. Jedna misao mi je stalno bila na pameti – dok sam još bio u zatvoru, postigao sam slobodu!
Tokom izdržavanja kazne bio sam u pet različitih kaznenih institucija. Ali, kako sam se našao u francuskim zatvorima? To sigurno nije bilo iz nikakvih dobrih razloga. Bio sam delikvent. Nesretno djetinstvo u razdijeljenom domu i kontradiktorno vjersko obrazovanje pomoglo je da se oblikujem u buntovnika i ratobornu ličnost. Nikako nisam mogao dovesti u sklad Boga ljubavi s onim koji muči svoja stvorenja u neugasivom ognju. Postao sam problematično dijete. Istjerali su me iz pet različitih osnovnih škola.
Rođen sam u Barceloni. Odrastao u neprijateljskoj okolini. Kad sam imao šest godina roditelji su se rastali i ja sam povjeren ocu. Međutim, on mi nije pružio čvrsto vodstvo koje mi je bilo potrebno, tako da me konačno, zbog moje buntovne i nestabilne prirode, dao u popravilište.
Nisam mogao izbjeći ogorčenje i srdžbu koju sam osjećao prema svom ocu. Osjećao sam se napuštenim. Nije potrebno reći da sam iz popravilišta izašao nepopravljen.
Francuska legija ili španjolski zatvor?
Dvaput sam uhapšen zbog običnih kriminalnih radnji. Nakon toga sam se upleo u krijumčarenje i morao sam pobjeći u Francusku. Tada sam imao 20 godina. Uhvatila me francuska žandarmerija (policija) i dali su mi izbor – ili se pridružiti francuskoj Legiji stranaca ili da budem predan španjolskoj policiji. Odabrao sam Legiju.
Tri godine služenja u Legiji nisu unijele ništa pozitivno u moju ličnost. Kad sam završio svoju prvu vojnu obuku bio sam nagrađen s tri mjeseca dopusta. To sam vrijeme provodio s jednom grupom drugih legionara zabavljajući se. Da bi mogli ostvariti svoje ciljeve i provoditi boemski i raspojasani život, morali smo pljačkati. Dobro sam poznavao tu “struku”. Nekoliko mjeseci kasnije uhapsila nas je policija.
Optužen sam za nekoliko krivičnih djela, između ostalog za falsificiranje dokumenata i, što je najozbiljnije od svega, za oružanu pljačku i otmicu. Ovog puta me moja želja za slobodom i neovisnošću mnogo koštala – osam godina zatvora! Odveden sam u vojni dio zatvora Les Baumettes u Marseillesu, na jugu Francuske. Tu mi je dodijeljen posao da služim jelo osuđenima od ćelije do ćelije, sveukupno 63 ćelije. Isto tako, morao sam čistiti ćelije i hodnike.
Čudan susret
Dok sam jednog dana dijelio hranu po nekim ćelijama, jedan stražar koji me pratio rekao je: “Ovo su Svjedoci”. U tom trenutku ih nisam mogao vidjeti jer se jelo dijelilo brzo kroz otvor na vratima svake ćelije. Međutim, moja prva pomisao bila je: ‘Ako su svjedoci nekog zločina, zašto su u zatvoru?’ Naravno, to su bili Jehovini svjedoci koji su tu bili zbog prigovora savjesti.
Nekoliko dana kasnije, tokom čišćenja njihovih ćelija, zatvorenik koji je sa mnom radio pronašao je jednu knjigu s plavim koricama na francuskom. Svjedoci su bili premješteni u druge ćelije i nekome je to sigurno ostalo. Dao mi je tu knjigu i ja sam je stavio među svoje stvari. Kasnije sam, jednog od onih dosadnih i monotonih dana, počeo čitati. Bila je to knjiga Istina koja vodi do vječnog života. Na polovici drugog poglavlja sam se umorio. No, prije nego što sam je odložio prelistao sam još nekoliko stranica. Slika na stranici 95 privukla mi je pažnju: “1914”, “Naraštaj”, “Kraj”. To me zaintrigiralo i pročitao sam cijelo poglavlje.
Kasnije sam otišao u knjižnicu gdje sam znao da ću naći Svjedoke. Obratio sam se jednom od njih i zatražio: “Pokaži mi u svojoj Bibliji to o 1914.” Taj mi je Svjedok, malo iznenađen, rekao: “Kao prvo, pročitaj ovu knjigu i odgovor ćeš sam naći”. Dao mi je knjigu “Neka se tvoja volja vrši na Zemlji”.
Slijedećeg dana za vrijeme tjelovježbe postavljao sam im još pitanja. Započet je biblijski studij – i održavao se svakodnevno! Nije bilo kraja mojim pitanjima! “Kako je s kockanjem?” “Tu je uključena pohlepa i gramzljivost, a to nisu kršćanske osobine”, glasio je odgovor (Kološanima 3:5). I tako je to išlo, pitanje za pitanjem u vezi navika, morala, nauke. Nije bilo odgovora koji nije bio potkrepljen Biblijom.
Imao sam osjećaj da se oslobađam užadi i lanaca, kao da sam izlazio iz kalupa koji me pritiskao cijelog života. Izgledalo je kao da zatvorske zidine više nisu oko mene. Te biblijske istine otvorile su mi nove vidike. Saznao sam da će ljudsko društvo, “sustav stvari” koji danas postoji, biti zamijenjen novim društvom osoba koje ljube Božji zakon i pravdu. Moja ličnost se mijenjala. U zatvoru sam se počeo osjećati slobodnim! (Matej 24:3; 2. Petrova 3:13).
Propovjednička kampanja od ćelije do ćelije
Prikupljanje istomišljenika bilo je zabranjeno u zatvoru. Ali, naravno, ja sam bio zadužen da dijelim hranu po ćelijama. Osjetio sam poriv da s drugima podijelim isti osjećaj slobode kojeg sam doživljavao (Ivan 8:32). Tako sam, dok sam brisao pod ili dijelio hranu, gurnuo po časopis ispod teških metalnih vrata. Čak sam pravio i bilješke kako bih se mogao sjetiti koje sam izdanje časopisa gdje ostavio. Počeli su radosni dani.
Iz tog zatvora sam premješten u nekoliko drugih, uključujući i onaj u Parizu. Ondje su me neko vrijeme promatrali da bi odredili do koje mjere sam opasan. Budući da sam opet očekivao promjenu zatvora, zamolio sam da me pošalju u Eysses na jugozapadu Francuske. Čuo sam da tamo ima Svjedoka.
Doista, tamo je bio jedan brat, ali u toku tri godine mog boravka u tom zatvoru naši putevi se nisu ukrstili. On je bio na odjelu gdje ja nisam imao pristupa. Međutim, ja sam organizirao svoju aktivnost najbolje što sam mogao. Počeo sam dijeliti časopise u zatvoru i započeo sam nekoliko biblijskih studija. Čak sam bio u mogućnosti svake subote voditi studij Kule stražare sa dva zatvorenika. Konačno sam imao tri biblijska studija – s jednim Francuzom, s jednim Španjolcem i s jednim Marokancem.
Kušnje neutralnosti u zatvoru
U svakom zatvoru je duh solidarnosti dio osuđeničke etike. Postoje trenuci u kojima tvoja prošlost, rasna pripadnost i nacionalnost nestaju i svaki zatvorenik osjeća da je vezan zajedničkom ‘pupčanom vrpcom’ za ‘posteljicu’ – tj. zatvor. To je kao da je netko svojim prvim zločinom postao član ‘Reda osuđenika’. Zbog tog zajedničkog interesa dužan si učestvovati u zatvorskim bunama – paliti vatru u ćeliji, vršiti agresiju, štrajkati – kad god tako odluči narodna volja. Međutim, ja sam sad prekinuo s tim ‘redom’. Morao sam ostati neutralnim i ne uplitati se u aktivnosti drugih osuđenika.
Zbog svoje neutralnosti sam pretrpio neke represalije. Tri puta su me pretukli, jednom prilikom su na moj krevet ispraznili kantu vode, prijetili mi smrću. Međutim, to me iznenadilo, jer je to bilo najmanje što sam mogao očekivati. Drugi su bili izbodeni nožem ili teško isprebijani ako su odbili sudjelovati u pobunama. Kako to da sam ja onda tako dobro prošao? Kako je vrijeme prolazilo, shvatio sam da imam zaštitnika. Kako to?
Tokom mog premještanja iz Pariza u zatvor Eysses svjedočio sam jednom drugom osuđeniku u grupi. On je bio zatvorenik s velikim utjecajem, jedan mafijaš. Započeli smo s biblijskim studijem. Vijest o Kraljevstvu ga je impresionirala, ali ne u toj mjeri da bi izmijenio svoj život. Prekinuo je studij. Međutim, pokazalo se da je on postao moj zaštitnik! Kad god su osuđenici odlučili organizirati neku demonstraciju on je intervenirao u moju korist i upozorio ih da me ostave na miru. Ali, tada je premješten u drugi zatvor.
U to vrijeme isplanirana je još jedna pobuna. Namjeravali su zapaliti zatvor. Zahtijevao sam da me se zatvori u samicu kako bih izbjegao moguću odmazdu. Devet dana proveo sam u izolaciji. Desetog dana su izbili opći nemiri koji su kulminirali u plamenu. Razaranje je bilo potpuno i morale su intervenirati snage sigurnosti. Na sreću, prošao sam bez ikakvih tjelesnih ozljeda.
Najbolje je bilo što sam unatoč svemu mogao organizirati propovjedničke kampanje u zatvoru. Iako je prikupljanje istomišljenika bilo zabranjeno, direktor zatvora me podupro, rekavši: “Te ideje ne mogu nikome štetiti”. Također sam razgovarao sa povjerljivim zatvorenicima svakog odijela kako bi oni raspačali traktate koje sam otipkao. Oni su imali pristup tamo gdje meni nije bilo dozvoljeno. Za njihovu pomoć platio sam im instant kavom.
Krštenje i pravo oslobođenje
Posjetila su me braća iz mjesne francuske skupštine. Konačno sam izrazio braći svoju želju da budem kršten. Međutim, kako ćemo to obaviti? U zatvoru nije postojala mogućnost za to. Hoće li me zbog toga pustiti van? Ta je zamisao izgledala poput sna. Jedan pokrajinski sastanak trebao se održati u gradiću Rodezu, koji je vrlo blizu zatvora. Uhvatio sam bika za rogove i zatražio dozvolu da prisustvujem tom pokrajinskom sastanku.
Suprotno svim očekivanjima, dobio sam tri dana dopusta, a trebala su me pratiti samo braća iz mjesne skupštine. Neki zatvorski službenici su se protivili toj odluci. Bili su uvjereni da se neću vratiti. No, dozvola je već izdana.
Dana 18. maja 1975. simbolizirao sam svoje predanje Bogu krštenjem u vodi. Dobio sam pravu slobodu! Naravno, vratio sam se u zatvor – na veliko iznenađenje onih koji su se protivili mojoj dozvoli. Nakon toga sam dobio još dvije dozvole po šest dana. Iskoristio sam te dane za propovijedanje i sastajanje s braćom. Kakav osjećaj prave slobode!
U januaru 1976. konačno sam bio pušten iz zatvora uz trogodišnje skraćenje zbog dobrog ponašanja. Napokon sam prešao francusko-španjolsku granicu. Iza mene je ostalo pet vrlo intenzivnih godina mog života. Kad sam stigao u Barcelonu odmah sam stupio u vezu sa skupštinom Jehovinih svjedoka. Kako sam samo žudio za normalnim životom!
Put ka pravom popravljanju
Sada sam oženjen. Imamo dva sina i jednu kćerku, i sada uživam u onome što nisam mogao osjetiti u djetinstvu – ujedinjenu i sretnu obitelj. Uviđam da je Jehova bio vrlo milostiv prema meni. Kad sam u Psalmu 103, od 8. do 14 retka pročitao da on ‘ne postupa s nama po grijesima našim, jer je milostiv i dobar i veoma blag’, tada sam shvatio da samo Bog ljubavi može ukloniti ovaj iskvareni sustav stvari.
Iz mog iskustva je očito da zatvor nema moć promijeniti nekoga i nikad je neće ni imati. Ta moć mora doći iz unutrašnje sile i poticaja koji pokreće um (Efežanima 4:23). Mnogi se u zatvoru još više iskvare i po izlasku su skoro nepopravljivo uništeni, kako moralno tako i emocionalno.
Na sreću u mom slučaju su se ti nepremostivi zatvorski zidovi srušili mnogo prije nego što sam iz njih izašao. Božju riječ ništa ne može ograničiti, i nju se ne može zatvoriti. Ja to znam, jer sam stekao slobodu dok sam još bio u zatvoru (Ispričao Enrique Barber González.)