Bio sam odmetnik

BIO je 1. svibnja 1947, na Siciliji. Oko 3 000 ljudi, uključujući i žene s malom djecom, okupilo se na jednom brdskom prijevoju povodom godišnje proslave Praznika rada. Nisu bili svjesni opasnosti koja se skrivala u obližnjim brdima. Možda ste čitali o tragediji koja je uslijedila ili čak gledali filmove o njoj. Taj masakr, u kojem je poginulo 11 a ranjeno 56 osoba, nazvan je pokolj kod Portelle della Ginestre.

Mada sâm nisam sudjelovao u toj tragediji, pripadao sam grupi separatista koji su bili odgovorni za nju. Njen vođa bio je Salvatore Giuliano, s kojim sam odrastao u selu Montelepri. Bio je samo godinu dana stariji od mene. Godine 1942, kada mi je bilo 19 godina, dobio sam poziv za služenje vojske u drugom svjetskom ratu. Ranije te godine zaljubio sam se u Vitu Motisi i vjenčao se njome. Kasnije smo dobili tri sina; prvi se rodio 1943.

Zašto sam postao odmetnik

Godine 1945, kada je završio drugi svjetski rat, priključio sam se zapadnoj diviziji Armije dobrovoljaca za nezavisnost Sicilije (EVIS). To je bila paravojna sekcija separatističke političke stranke poznate pod imenom Pokret za nezavisnost Sicilije (MIS). Viši krugovi EVIS-a i MIS-a imenovali su Salvatora Giuliana, koji je već bio bjegunac, zapovjednikom naše divizije.

Sjedinila nas je zajednička ljubav prema našem otoku Siciliji i našem narodu. Ljutile su nas i nepravde koje smo doživjeli. Tako sam prihvatio ideju za koju se borila Giulianova grupa, a to je bilo ostvariti pripojenje Sicilije Sjedinjenim Američkim Državama kao njene 49. države. Je li bilo osnova za vjerovanje da je to ostvarivo? Itekako, jer su nam dužnosnici MIS-a jamčili da su blisko povezani s Washingtonom te da je predsjednik Sjedinjenih Država Harry S. Truman naklonjen takvom pripojenju.

Odmetnička aktivnost

Rad moje grupe uglavnom se sastojao od otmica uglednih osoba i traženja otkupnine za njih. Na taj smo način pribavljali novac za kupovinu potrebnih dobara. Nijednoj od otetih osoba, koje smo nazivali “svojim gostima”, nikada nismo naudili. Prilikom oslobađanja, dali bismo im priznanicu koju su trebali upotrijebiti za povrat plaćene otkupnine. Bilo im je rečeno da će priznanicu moći iskoristiti kako bi nakon što mi pobijedimo dobili svoj novac.

Sudjelovao sam u 20-ak otmica te u oružanim napadima na kasarne karabinjera, nacionalne vojne policije. No sretan sam što mogu reći da nikada nikog nisam ubio. Naši separatistički napadi kulminirali su nepromišljenom akcijom kod sela Portella della Ginestra. Organiziralo ju je desetak ljudi iz Giulianove grupe i bila je uperena protiv Komunističke partije.

Premda ubijanje civila — uključujući i ubijanje susjeda i naših pristalica — nije bilo planirano, ljudi koji su nas podržavali i smatrali da ih štitimo vjerovali su da smo ih izdali. Tada je nastupila nemilosrdna hajka na grupu Giulianovih odmetnika. Nakon što je policija dobila prijave, mnogi moji drugovi bili su uhapšeni. Ja sam upao u zasjedu 19. ožujka 1950. i bio sam uhapšen. Tog ljeta ubijen je i sam Giuliano.

Zatvor i osuda

U zatvoru u Palermu, gdje sam bio zatvoren u očekivanju suđenja, tugovao sam jer sam bio razdvojen od svoje mlade supruge i svoja tri sina. Međutim, želja da se borim za ono što sam smatrao ispravnim štitila me od krajnjeg očaja. Počeo sam čitati da mi prođe vrijeme. Jedna je knjiga pobudila u meni želju za čitanjem Biblije. Bila je to autobiografija Silvia Pellica, Talijana koji je u 19. stoljeću bio zatvoren iz političkih razloga.

Pellico je napisao da je u zatvoru uvijek imao uza se rječnik i Bibliju. Premda smo moja obitelj i ja bili rimokatolici, zapravo nisam ništa znao o Bibliji. Zato sam od nadležnih organa zatražio da mi nabave primjerak Biblije. Rekli su mi da to nije dozvoljeno, ali su mi dali primjerak s Evanđeljima Mateja, Marka, Luke i Ivana. Kasnije sam uspio nabaviti primjerak kompletne Biblije, koji još uvijek čuvam kao vrijednu uspomenu.

Godine 1951. konačno je u Viterbu, nedaleko od Rima, započelo moje suđenje. Trajalo je 13 mjeseci. Dosuđene su mi dvije doživotne robije i 302 godine zatvora! To je značilo da nikada neću živ izaći iz zatvora.

Učenje biblijskih istina

Nakon što su me vratili u zatvor u Palermu, smjestili su me u sekciju gdje je bio zatvoren i jedan član naše grupe koji je bio Giulianov rođak. Uhapsili su ga tri godine prije mene. Ranije je u zatvoru upoznao jednog Jehovinog svjedoka iz Švicarske koji mu je govorio o divnim biblijskim obećanjima. Taj je čovjek bio uhapšen zajedno s jednim drugim Svjedokom iz Palerma dok je propovijedao dobru vijest o Božjem Kraljevstvu (Matej 24:14). Kasnije sam saznao da su njegovo hapšenje inicirali pripadnici svećenstva.

Usprkos svojim protuzakonitim aktivnostima, vjerovao sam u Boga i u crkvena učenja. Zato sam se iznenadio saznavši da je štovanje tobožnjih svetaca nebiblijsko te da jedna od Deset zapovijedi zabranjuje upotrebu likova u obožavanju (2. Mojsijeva 20:3, 4). Pretplatio sam se na časopise Kula stražara i Probudite se!, koji su postali moje veliko blago. Nisam razumio sve što sam pročitao, no što sam više čitao to sam više osjećao potrebu da pobjegnem, ne iz zatvora već iz tamnice religiozne neistine i duhovnog sljepila.

S vremenom sam shvatio da, želim li se dopasti Bogu, moram skinuti svoju staru osobnost i obući novu — osobnost koja je krotka i slična osobnosti Krista Isusa (Efežanima 4:20-24). Moje mijenjanje išlo je postupno. No gotovo sam odmah počeo pomagati svojim suzatvorenicima i nastojao sam im govoriti o veličanstvenim stvarima o kojima sam učio. Tako je 1953. za mene nastupilo jedno radosno razdoblje. No bilo je izvjesnih prepreka.

Kapelanovo protivljenje

Šest mjeseci nakon što sam se pretplatio na Kulu stražaru i Probudite se! obustavljena je njihova isporuka. Otišao sam cenzoru za zatvoreničku poštu i obavijestio ga o tome. Rekao mi je da je njihovu isporuku dao obustaviti zatvorski kapelan.

Zatražio sam da se nađem s kapelanom. U toku našeg razgovora pokazao sam mu ono malo što sam bio naučio iz Biblije, uključujući i retke kao što su 2. Mojsijeva 20:3, 4 i Izaija 44:14-17 koji govore o upotrebi likova pri obožavanju. Također sam mu pročitao Isusove riječi zapisane u Mateju 23:8, 9 da ‘ocem ne zovemo nikoga na zemlji’. Budući da je bio uvrijeđen, odgovorio mi je da ne mogu razumjeti Bibliju jer sam neuk.

Sva sreća da sam već bio počeo mijenjati svoju osobnost — inače ne znam što bih mu učinio. Ostavši miran, odgovorio sam: “Da, to je točno; neuk sam. No vi ste učen a niste ništa poduzeli kako biste me poučili biblijskim istinama.” Kapelan je odgovorio da, želim li dobiti literaturu Jehovinih svjedoka, trebam podnijeti zahtjev ministarstvu pravosuđa kojim se odričem katoličke vjere. To sam smjesta i učinio, no zahtjev nije bio odobren. Međutim, kasnije sam se uspio registrirati kao Jehovin svjedok te sam mogao ponovno primati časopise. No morao sam biti veoma uporan.

Dvorana Kraljevstva u zatvoru

Jedno vrijeme molio sam zatvorskog upravitelja da mi dâ neki posao kako bih mogao zarađivati novac koji bih slao svojoj obitelji. Uvijek bi mi govorio da će, ukoliko meni da posao, morati dati i drugima, a to nije bilo moguće. No ujutro 5. kolovoza 1955. upravitelj mi je donio dobre vijesti — trebao sam početi raditi kao prodavač u krugu zatvora.

Posao mi je pomogao da steknem poštovanje zatvorskog upravitelja, pa mi je susretljivo dopustio da koristim skladište kako bih održavao sastanke za proučavanje Biblije. Tako sam 1956, upotrijebivši drvo bačenih ormarića za arhive, napravio klupe za ono što se moglo smatrati Dvoranom Kraljevstva, kako se nazivaju mjesta gdje se sastaju Jehovini svjedoci. Tamo sam se svake nedjelje sastajao s drugim zatvorenicima te smo na našim razmatranjima Biblije postigli najveći broj od 25 prisutnih.

Nakon nekog vremena kapelan je doznao za sastanke koje sam održavao i bio je izvan sebe od bijesa. Zbog toga sam u ljeto 1957. iz Palerma premješten u kaznionicu Porto Azzuro na otoku Elbi. To je mjesto imalo užasnu reputaciju.

Krštenje u zatvoru

Po dolasku su me 18 dana držali u samici. Tamo nisam smio imati čak niti svoju Bibliju. Kasnije sam ponovno pisao ministarstvu pravosuđa zatraživši da mi dozvole da se odreknem katoličke vjeroispovijedi. No ovaj put zatražio sam pomoć od podružnice Jehovinih svjedoka u Rimu. Deset mjeseci kasnije stigao je dugoočekivani odgovor. Ministarstvo je priznalo promjenu moje vjeroispovijedi! To nije značilo samo to da mogu posjedovati Bibliju, časopise i ostalu biblijsku literaturu već je ujedno značilo i to da mogu primati redovite posjete nekog propovjednika Jehovinih svjedoka.

Mojoj radosti nije bilo kraja kada me prvi put posjetio Giuseppe Romano, koji je radio u podružnici Jehovinih svjedoka u Italiji. Uz dozvolu zatvorskih službenika, učinjene su pripreme kako bih konačno mogao simbolizirati svoje predanje Jehovi krštenjem u vodi. Dana 4. listopada 1958, u prisustvu zatvorskog upravitelja, zapovjednika odgovornog za red i mir te drugih službenika, brat Romano krstio je mene i još jednog zatvorenika u ogromnom koritu koje se koristilo za zalijevanje zatvorskog vrta.

Premda sam Kulu stražaru gotovo uvijek mogao proučavati s ostalim zatvorenicima, godišnju Spomen-svečanost obilježavanja Kristove smrti morao sam slaviti sam u svojoj ćeliji pošto se ta svečanost održava nakon zalaska sunca. Zatvorio bih oči i molio se, zamišljajući da sam se sastao s drugim Svjedocima.

Činjenje učenika u zatvoru

Godine 1968. premješten sam u zatvor u Fossombroneu, u provinciji Pesaro. Tamo sam imao lijepog uspjeha na temelju razgovora s drugima o biblijskim istinama. Radio sam u ambulanti, gdje je bilo lako pronaći prilike za svjedočenje. Naročita radost bila mi je gledati napredak jednog zatvorenika, Emanuela Altaville. Nakon dva mjeseca proučavanja, uvidio je da treba primijeniti savjet iz Djela apostolskih 19:19 i uništiti svoju knjigu o magijskim umijećima. Kasnije je Emanuele postao Jehovin svjedok.

Sljedeće godine bio sam premješten u zatvor na otoku Procidi, odmah kod Napuljskog zaljeva. Zahvaljujući svom dobrom vladanju opet su me dodijelili u ambulantu. Tamo sam upoznao Maria Morena, zatvorenika koji je bio krizmani katolik. I on je bio na odgovornom položaju, radio je u računovodstvu.

Jedne večeri Mario me zamolio da mu dam nešto za čitanje, pa sam mu dao knjigu Istina koja vodi do vječnog života.a Odmah je shvatio važnost onog što je čitao te smo započeli biblijski studij. Mario je prestao pušiti tri kutije cigareta dnevno. Usto je uvidio da se mora pošteno vladati čak i u poslu računovođe koji obavlja u zatvoru. Počeo je svjedočiti svojoj zaručnici, te je i ona prihvatila biblijska učenja. Nedugo zatim vjenčali su se u tamošnjem zatvoru. Mariova supruga krstila se na kongresu održanom 1975. u Napulju. Bila je veoma radosna kada je saznala da se njen suprug istog dana krstio u zatvoru!

Smio sam svaki tjedan razgovarati sa Svjedocima koji su me posjećivali na Procidi. Također sam dobio dozvolu da pripremam obroke koje sam s njima jeo u dvorani za posjete. Istovremeno je moglo prisustvovati najviše deset osoba. Kada bi me posjetili putujući nadglednici Jehovinih svjedoka, dobio bih dozvolu da se održe njihove prezentacije s dijapozitivima. Jednom sam na svoje zadovoljstvo vodio studij Kule stražare za vrijeme posjete 14 Svjedoka. Po svemu sudeći, vlasti su imale potpuno povjerenje u mene. U određene bih dane predvečer odlazio u propovijedanje od ćelije do ćelije.

Godine 1974, nakon što sam 24 godine proveo u različitim zatvorima, posjetio me jedan sudac koji me ohrabrio da podnesem molbu za pomilovanje. Smatrao sam da to ne bi bilo u redu jer bih time priznao sudjelovanje u pokolju kod Portelle della Ginestre, a ja u njemu nisam sudjelovao.

Izuzetno radosne prilike

Godine 1975. novim je zakonom omogućeno da se zatvorenicima daju dozvole za izlaz iz zatvora. Tako mi se pružila prilika da u Napulju prisustvujem svom prvom kongresu Jehovinih svjedoka. Uživao sam u pet nezaboravnih dana, tijekom kojih sam upoznao više kršćanske braće i sestara nego što sam ikada prije vidio.

Naročito me obradovalo to što sam se konačno, nakon tolikih godina ponovno sjedinio sa svojom obitelji. Moja supruga Vita ostala mi je vjerna, a moji sinovi sada su bili mladi ljudi u svojim 20-ima i 30-ima.

Iduće godine — tijekom koje sam u nekoliko navrata uživao u dopustu iz zatvora — predloženo mi je da podnesem molbu za otpuštanje iz zatvora. Sudac koji je razmatrao moju molbu u izvještaju je preporučio njeno prihvaćanje. Napisao je: “Bez imalo bojazni može se reći — današnji Mannino, za razliku od krvožednog mladića koji je izvršavao Giulianove naredbe, drugi je čovjek; uopće ga se ne može prepoznati.”

Nakon nekog vremena zatvorske vlasti na Procidi zatražile su moje pomilovanje. Konačno sam dobio pomilovanje te sam 28. prosinca 1978. bio otpušten iz zatvora. Kakva je to bila radost, nakon više od 28 godina provedenih u zatvoru postati slobodan čovjek!

Jedina nada za postizanje pravde

Kao otmičar pod zapovjedništvom Salvatora Giuliana, borio sam se za ono što sam vjerovao da će donijeti pravu slobodu mojoj obitelji i mojim sunarodnjacima. Međutim, iz Biblije sam naučio da ljudi, ma koliko bili iskreni, nikada neće moći ostvariti pravdu za kojom sam kao mlad tako silno čeznuo. Zahvalan sam što mi je biblijska spoznaja pomogla shvatiti da jedino Božje Kraljevstvo pod njegovim Sinom, Isusom Kristom, može donijeti oslobođenje od nepravde koje je tako očajnički potrebno (Izaija 9:6, 7; Danijel 2:44; Matej 6:9, 10; Otkrivenje 21:3, 4).

Mnoge su novine pisale o promjeni moje osobnosti, koju mogu zahvaliti toj biblijskoj spoznaji. Naprimjer, Paese Sera je citirao zatvorskog čuvara na Procidi koji je rekao: “Kada bi svi zatvorenici bili poput Francka, ne bi više bilo zatvora; njegovo ponašanje bilo je besprijekorno, nikad se nije svađao i nikad nije dobio niti najblaži ukor.” Jedne druge novine, Avvenire, pisale su: “On je uzoran zatvorenik, nesvakidašnji. Njegova rehabilitacija premašila je sva očekivanja. On poštuje institucije i zatvorske službenike i izuzetno je duhovan.”

Ispunjen život

Od 1984. služim u skupštini Jehovinih svjedoka kao starješina i kao pionir, kako se nazivaju punovremeni propovjednici. Zatvorski čuvar kojem sam prije 15 godina govorio o biblijskoj spoznaji telefonirao mi je 1990. da mi kaže kako su on i čitava njegova obitelj postali Jehovini svjedoci.

No najradosnije iskustvo desilo mi se u srpnju 1995. Te sam godine na svoju veliku radost prisustvovao krštenju svoje voljene supruge, Vite. Nakon tolikih godina, prihvatila je biblijska učenja. Možda moja tri sina, koja zasada nisu prihvatila moju vjeru, jednog dana također prihvate ono što sam ja naučio iz Riječi Božje.

Moja iskustva u pomaganju drugima da nauče biblijske istine pružila su mi užitak koji se ni s čim ne da usporediti. Kako me samo obogatilo to što sam usvojio spoznaju koja vodi do vječnog života i što sam je mogao prenositi osobama iskrena srca! (Ivan 17:3). (Ispričao Franck Mannino.)

[Bilješka]

[Slika na stranici 18]

Brdski prijevoj na Siciliji gdje se odigrao pokolj

[Slika na stranici 19]

Kada smo se vjenčali, 1942.

[Slika na stranici 21]

Često sam zatvorskim čuvarima govorio o biblijskim istinama

[Slika na stranici 23]

Sa svojom suprugom