Snaga istine koja rehabilitira
“Jedan provalnik, nedavno oslobođen, počinio je 500 provala u sedam mjeseci. Silovatelj, oslobođen četiri godine prije isteka kazne od deset godina, spolno je zlostavljao i ubio jednu ženu. Uvjetno otpušteni ubojica provalio je u dvije kuće i ubio troje ljudi” (Reader’s Digest, studeni 1990).
“Gotovo 63 posto zatvorenika oslobođenih iz državnih zatvora bilo je u roku od tri godine uhapšeno zbog ozbiljnih zločina, izjavilo je Ministarstvo pravosuđa u jednoj danas objavljenoj studiji” (The New York Times, 3. travnja 1989).
“Idealni zatvor kao mjesta gdje kriminalci mogu biti rehabilitirani jednostavno ne postoji. Zatvori su kombinacija ‘skladišta’ i ‘škola za zločin’ ” (Sunday Star iz Toronta, 20. ožujka 1988).
Upravnik Rikers Islanda, gradskog zatvora u New Yorku, kaže: “Mladić koji dolazi ovamo sa devetnaest godina bio je stražar prilikom pljačke. Kad iziđe odavde, neće biti stražar. Sljedeći put bit će momak koji poteže obarač” (New York, 23. travnja 1990).
“Zatvorske kapije postale su više kao okretna vrata: gotovo dvije trećine svih kažnjenika ponovo je uhapšeno u roku od tri godine od svog oslobađanja” (Time, 29. svibnja 1989).
NIŠTA od gore navedenog nije za nas novo. To je stara priča: Zatvori ne rehabilitiraju. Istina rehabilitira. Slučaj koji razmatramo: Ron Pryor.
Ron svaki dan započinje s čitanjem jednog citata iz Biblije sa svojom obitelji. Njegov je brak miran i pun ljubavi. Dom je uredan i čist. Njihova dva sina bili su dobri učenici — ne koriste drogu, alkohol i ne stvaraju probleme. Sada žive sami i sudjeluju u kršćanskim aktivnostima. Ron i njegova supruga, Arlynn, zaposleni su u svojoj sredini vršeći dobrovoljno djelo kao kršćani. Žive smisaonim životom služeći drugima.
Međutim, 1970. Ron Pryor bio je u zatvoru čekajući suđenje zbog ubojstva. Proglašen je krivim i osuđen, a zatim je započeo odsluživati kaznu u državnoj kaznionici. Bio je to vrhunac duge karijere kriminalca koja ga je više puta dovodila u zatvor. No, dopustimo Ronu da ispriča svoju priču.
“Prvo ‘zatvaranje’ kojeg se sjećam bilo je onda kad su me pokušavali ukrotiti užetom za sušenje rublja. Kad sam imao tri ili četiri godine, činilo mi se da je u mene uprogramirana jaka želja za lutanjem. Lutao bih, izgubio bih se, pokupila bi me policija i vratila kući. Konačno mi je majka rekla da će, ako s time ne prestanem, nazvati sirotište i reći im da dođu po mene i zaključaju me. Sjedio sam u dvorištu i plakao, čekajući da dođu po mene. Nisu došli. Umjesto toga, majka me krotila užetom za sušenje rublja.
Kako sam odrastao, uvijek sam upadao u nevolje, a nasilje je postalo moj odgovor na svaki problem. Osjećao sam se zbunjeno, razočarano, odbačeno. Nisam imao osjećaj za ispravno i pogrešno. Dozvoljavao sam da me vode osjećaji, a ne savjest. U školi sam iz jednog razreda u drugi prolazio zato što su nastavnici jedva čekali da me se riješe. U sedmom razredu sam pao godinu i pobjegao od kuće. Upao sam u loša društva i, baš kao što Biblija upozorava, to me dovelo u dublje probleme (1. Korinćanima 15:33).
Popravni domovi uskoro su zamijenili uže za sušenje rublja. Ti domovi nisu me popravili. Bježao bih i vraćao se kad bi me ponovo uhvatili. Nakon što sam pobjegao iz jednog popravnog doma u Virginiji, ukrao sam kamionet za dostavu i bio sam uhapšen. Kad sam se zbog optužbe da sam ukrao automobil pojavio pred sucem imenom Jenkins, saznao sam da je kamionet koji sam ukrao bio njegov! Imao sam samo 16 godina, no proglasili su me nepopravljivim i osudili me kao i odrasle. Zatvoren sam na dvije godine.
Kad sam u svojoj dvadesetoj izišao iz zatvora, kupio sam motocikl. Bio sam oduševljen osjećajem moći koji mi je pružao, no to nije bilo dovoljno. Pridružio sam se Poganima — bandi na motociklima koja je uvijek bila u potrazi za nevoljama, uvijek nestrpljivi od želje za kavgom. Savršeno sam se uklopio.
Kasnije sam bio vozač kamiona i vozio sam proizvode iz Floride. Više nisam bio aktivan sa Poganima, ali sam prolazeći kroz Virginiju u to posebno vrijeme, 1969, sreo neke od svojih starih drugova iz bande. Započeli smo se zabavljati — uz vino i velike količine droge. Započelo je komešanje koje se povećavalo, i uslijed gužve potaknute pićem i drogama, zapucao sam i ubio čovjeka. Daljnji plod lošeg društva! Kasnije su me ispitivala dva detektiva i ja sam priznao ubojstvo. Bilo je to 1970.
U zatvoru sam čekao suđenje i još uvijek sam bio buntovni izazivač nereda. Naprimjer, jednog jutra zatvorenik kojem su bile povjerene neke odgovornosti došao je sa kavom. Obično vam daju posebnu šalicu za poslije. Tog jutra stavio sam svoju drugu šalicu pod lončić za kavu, ali on je rekao: ‘Nema više.’ Pomislio sam da je odlučio dati je nekome drugom. Zato sam rekao: ‘Zar jutros nemate dovoljno kave, ha?’ Rekao je: ‘Tako je.’ ‘Pa, možete uzeti moju kavu.’ Prolio sam mu je u lice. Završio sam u samici.
Tako sam hodao ukrug u toj ćeliji bez prozora koja je bila široka 2,5 i dugačka 3 metra. Po prvi put u životu, počeo sam zaista razmišljati. Navirala su mi mnoga pitanja. ‘Zašto je cijeli moj život tako nesređen? Zašto stalno upadam u zatvor? Zašto sam u ovoj ćeliji? Zašto živim? Zašto? Zašto? Zašto?’ Pitanja su navirala, ali odgovorâ nije bilo. Tada sam rekao sam sebi: ‘Ovo je kraj mog puta. Nemam kamo poći. Ukoliko — ukoliko ne postoji Bog — Bog koji me vidi, koji zna da postojim, koji me razumije — što ja sigurno ne mogu! Bože, ako postojiš, ako znaš da postojim, ako postoji bilo što što mogu učiniti — samo mi reci nešto, bilo što!’
Imao sam tamo Bibliju. Pomislio sam: ‘Ovo je početak.’ Počeo sam čitati. Ne sjećam se što sam čitao. Sjećam se da sam samo čitao i da ništa nisam razumio. Za tjedan dana ponovo sam bio u zatvorskom bloku. Jedna ćelija bila je otvorena, a oba kreveta bila su prazna. Stavili su me unutra, a dva dana kasnije stavili su sa mnom još jednog zatvorenika. Ja sam čitao Bibliju, mučeći se s njom. Vidio je kako čitam i pitao me: ‘Da li bi volio razumjeti Bibliju?’ ‘Da!’ ‘Nabavit ću ti knjigu koja će ti pomoći.’ Stupio je u vezu sa jednim od Jehovinih svjedoka — jednom je proučavao s njim — i uskoro mi je dao knjigu pod naslovom Istina koja vodi do vječnog života. Bilo je to u srpnju 1970.
Počeo sam je čitati i pročitao sam je od korica do korica. Nisam sve razumio, no zvučalo je razumno. Kad su Jehovini svjedoci došli i proučavali sa mnom, počeo sam nalaziti odgovore na sva pitanja koja sam si postavljao u samici. Po prvi put u životu, imao sam izvjesni uvid u to što je ispravno a što ne. Što sam više usvajao tu duhovnu hranu, postajao sam sve sličniji onima ‘koji su upotrebom uvježbali svoju moć zapažanja za razlikovanje ispravnog i pogrešnog’ (Hebrejima 5:14, NW). Moja se savjest pokrenula, počela je živjeti!
To iznenadno usvajanje biblijske istine izazvalo je pravi preokret u mom načinu razmišljanja. Pročitao bih knjigu za 24 sata. Preko noći sam otišao iz jedne krajnosti u drugu. Odlučio sam upoznati ostale zatvorenike sa istinama koje sam učio. Mislio sam da bi svatko trebao biti potaknut njima kao što sam ja bio. Oni to nisu bili. Ranije sam predstavljao problem za ostale zatvorenike; sada sam bio još veći izvor ljutnje — što nitko nije smatrao mogućim! No, kako su Jehovini svjedoci nastavili dolaziti u okružni zatvor da proučavaju sa mnom, postao sam sve taktičniji u propovijedanju.
Poduzeo sam mnoge promjene i za dva mjeseca povjerene su mi neke dužnosti. Čak su mi dozvolili izlaz, što je bilo nečuveno obzirom na moju prošlost i razlog zašto sam bio tamo. Načela koja sam učio iz Biblije imala su učinka. Vode istine iz Božje riječi vršile su djelo čišćenja, kao što su to činile u vrijeme apostola. Snaga istine koja rehabilitira vidljiva je iz sljedećih riječi iz 1. Korinćanima 6:9-11:
‘Što! Ne znate li da nepravednici neće naslijediti Božje kraljevstvo? Nemojte se zavaravati: ni bludnici, ni idolopoklonici, ni preljubnici, ni muškarci koji se drže u neprirodne svrhe, ni muškarci koji liježu s muškarcima, ni kradljivci, ni pohlepnici, ni otimači neće naslijediti Božje kraljevstvo. A takvi su neki od vas bili. Ali ste se oprali’ (NW).
Konačno sam došao na suđenje. Dali su mi 20 godina za ubojstvo. Godine 1971. poslan sam u zatvor uz najveće osiguranje. Tamo sam nastavio proučavati Bibliju sa Svjedocima. Moje ponašanje temeljito se promijenilo. Uskoro su mi u tom novom zatvoru povjerene neke dužnosti, a počeli su mi davati i dopuste. Na jednom od tih dopusta, zapitao sam Svjedoka kod koga sam odsjeo: ‘Što me sprečava da se krstim?’ Provjerio je kod mjesne skupštine i donio mi odgovor: ‘Ništa.’ Jednog kasnog poslijepodneva 1973, krstio sam se u pojilu za krave na obližnjoj farmi. Dok sam ulazio u vodu, molio sam, budući da je to činio i Isus kad ga je Ivan Krstitelj podronio u Jordan.
Nakon toga brzo sam duhovno napredovao. Uključio sam se u Teokratsku školu propovijedanja koja se vodila u mjesnoj skupštini — naravno, prisustvujući povremeno. Dobio sam zadatke u školi, a svoje govore snimao sam na trake koje su puštane u skupštini. Voditelj škole poslao bi mi savjet kako bi mi pomogao da se poboljšam. Imali smo tjedne sastanke u zatvoru na koje su bili pozvani drugi zatvorenici.
Cijelo vrijeme svojoj spoznaji Biblije dodavao sam mnoge retke. Oni su bili poput stepenica koje su me vodile iz moralne kaljuže u kojoj sam živio veći dio svog života, dok nisam počeo cijeniti promjenu o kojoj apostol Pavao govori u Kološanima 3:9, 10: ‘Svucite staru osobnost s njenim postupcima, i obucite se u novu osobnost, koja je obnovljena točnom spoznajom, prema slici svoga Stvoritelja’ (NW).
Godine 1978. došlo je vrijeme za treće saslušanje pred vijećem za uvjetni otpust. Dva puta bio sam odbijen zbog ozbiljne prirode mojih zločina. Ovaj put vijeće je primilo oko 300 pisama od Svjedoka i drugih koji su svjedočili za promjene koje sam poduzeo.
Kad je izgledalo vjerojatnim da budem oslobođen, počeo sam razmišljati o mogućnosti sklapanja braka. Arlynn, udovica sa dvoje djece, bila je Svjedokinja koja mi je pisala dok sam bio u zatvoru. Posjetila me sa svoja dva sina. Zaljubio sam se u nju i ona u mene. Bio sam oslobođen 1. veljače 1978. Vjenčali smo se 25. veljače 1978. Sada, 13 godina kasnije, još uvijek imamo sretan brak. Jedan od naših sinova oženjen je i aktivan je kao jedan od Jehovinih svjedoka. Drugi sin radi puno radno vrijeme u svjetskoj centrali Jehovinih svjedoka u Brooklynu u New Yorku.
Moje molitve bile su uslišene. Zahvalan sam za braću i sestre koji su mi toliko pomogli. Svu svoju sreću dugujem sretnom Bogu, Jehovi (1. Timoteju 1:11).
Međutim, još uvijek osjećam grižnju savjesti zbog prošlih grijeha. Sa prezirom gledam na svoje prijašnje ponižavajuće ponašanje. Mnogo puta molio sam Jehovu da mi oprosti, i osjećam da je to učinio. Također se nadam da će mi ljudi kojima sam nanio nepravdu u prošlosti biti u stanju oprostiti. A posebno se nadam da će Jehova vratiti u život čovjeka koga sam ubio i da će i on imati priliku vječno živjeti na Božjoj rajskoj Zemlji. Time će se moja radost upotpuniti!”
Ono što nisu mogle učiniti zatvorske rešetke i samice, učinila je biblijska istina. Ona je omogućila Ronu Pryoru da svuče staru zločinačku osobnost i obuče novu kršćansku osobnost. Zašto? Jer je “Božja riječ živa i snažno djeluje”, uključujući moć da rehabilitira (Hebrejima 4:12, NW).
[Istaknuta misao na stranici 15]
Kamionet koji sam ukrao bio je suca Jenkinsa!
[Istaknuta misao na stranici 16]
Dali su mi 20 godina za ubojstvo
[Istaknuta misao na stranici 16]
U samici je bila Biblija. Počeo sam je čitati
[Slika na stranici 17]
Ron Pryor i njegova supruga Arlynn danas