Ubojica koji se drži pod kontrolom
EGIPATSKI faraon Ramzes V umro je prije nekih tri tisuće godina. Nitko nije sa sigurnošću znao uzrok njegove smrti, ali danas, njegova mumija pokazuje odavajuće znakove neobičnog ubojice. Ova ista neman ostavila je također razarajući trag u drevnoj Indiji, Kini, Grčkoj i praktično u svakom drugom narodu.
To je bio tako snažan ubojica da je promijenio tok povijesti. Prema jednom izvoru, u nizini Inda zadao je žestok udarac čak i moćnoj vojsci Aleksandra Velikog. Zajedno sa istraživačem Cortésom u Meksiku desetkovano je primitivno stanovništvo u toj mjeri da je gotovo garantiralo osvajaču laku pobjedu. U 18. stoljeću je u Evropi bilo godina kad se događalo da je ubojica ščepao i do 600 000 mrtvih. Svi su oni bili žrtve nevidljivog neprijatelja — sićušnog virusa variole u obliku opeke.
Čak kad se i u naše vrijeme spomene variola uvuče se strah u mnoga srca. Primjerice, kad je 1947. u New Yorku bilo izviješteno 12 slučajeva, cijepljeno je preko šest milijuna ljudi. Procjenjuje se da je još 1967. virus variole odnio dva milijuna života. Zašto je ova bolest tako opaka? Prijeti li još i danas?
Ubojica kojeg se treba bojati
Za mnoge od nas je jedino upoznavanje s bolešću preko ružnog izgleda karakterističnih ožiljaka na strancu čije iznakaženo lice svjedoči da je preživjelo posjet ubojice. Mnogi, međutim, ne prežive. U nekim mjestima od svake dvije zaražene osobe jedna umre.
Za mnoge su ipak ružni simptomi bili isto tako zastrašujući kao i visoka stopa smrtnosti. Obično unutar dva tjedna otkako osoba dođe u kontakt sa virusom, on se može toliko umnožiti da počne stvarati stvarne probleme. Započinje vrlo visokim temperaturama, glavoboljama i zimicama, a ubrzo zatim uslijede grčevi i probadajući bolovi u kralježnici. Nekoliko dana kasnije sićušne crvene točkice postaju vidljive, prvo na licu, zatim na rukama, grudima, leđima i konačno nogama. One se brzo uvećavaju, postajući gnojem ispunjeni mjehurići ili prištići koji daju patniku zastrašujuć izgled. Mnogo ozbiljniji može biti napad na vitalne organe. Ako tjelesni imunološki sustav nije sposoban sakupiti dovoljnu zaštitu, jedan ili više vitalnih organa otkazuje, vodeći do sigurne smrti.
Iako se ne smatra visoko zaraznom, variola ima sposobnost preživjeti znatan vremenski period izvan čovjeka, a to znači da se može lako prenijeti na one koji su u posrednom doticaju sa patnikom ili dodirivanjem zaražene posteljine i odjeće. Smrtonosni virusi, oslobođeni iz probijenih mjehurića zadnje žrtve, lebde sa česticama prašine ili kapljicama vode i mogli bi lako ući u respiratorni sustav druge žrtve i početi svoj zarazni ciklus od početka.
Nije bio poznat kemijski preparat ili lijek — i još ga nema — koji bi mogao zaustaviti širenje variole. Liječnici i medicinske sestre će jednostavno pokušati omogućiti pacijentu koliko je moguće veću udobnost, pružiti mu liječenje i smanjiti rizik širenja zaraze. Jedina nada za ozdravljenje je bila u divno stvorenom imunološkom sustavu u samom ljudskom tijelu. Tako se došlo do jednog od najvećih otkrića koje je ostvarila moderna medicina, čime smo se opskrbili oružjem koje ukroćuje tog nemilosrdnog ubojicu.
Oružje koje ubija ubojicu
Predsjednik Sjedinjenih Država Thomas Jefferson je 1806. pisao: “Buduće nacije će iz povijesti znati da je postojala mrska variola.” On je pisao da bi čestitao Edwardu Jenneru, britanskom seoskom liječniku i prirodoznancu na njegovom otkriću sredstva koje istrebljuje variolu. Jennerovo liječenje, kasnije nazvano cijepljenje, u osnovi je isti proces s kojim su se upoznali putnici kroz ovo stoljeće.
Stoljećima prije Jennerovih ispitivanja, već je bio u upotrebi sličan oblik liječenja variole. Primjerice, u Bengalu u Indiji bio je običaj da svećenici Shitale Mate (boginje variole) sakupljaju zaraženi materijal sa blažih slučajeva variole i da ga na kontroliran način unose u zdrave osobe. Iz ovog primitivnog oblika cijepljenja često je uslijedio manje ozbiljan oblik bolesti. Ali kad je primaočev imunološki sustav jednom nadjačao bolest, osoba bi ostala potpuno imuna na daljnje napade.
I pored toga što je bio tijesno povezan s opasnostima, ovaj oblik liječenja je uveden u Evropu u razdoblju prije Jennera. Godine 1757, kao osmogodišnji dječak, i sam Jenner je postao veoma svjestan tih opasnosti kad su ga njegovi staratelji, koji su se brinuli da ga zaštite od tada uobičajene pošasti, uveli u jednu od “staja gdje je vršeno cijepljenje” uobičajeno u tim danima. Vezan debelim užetom, ležao je nepomično na nekoj primitivnoj slamarici kao i svi drugi. Tamo je podnosio bolne posljedice variole izazvane cijepljenjem pod vrlo primitivnim oblikom bolničke njege.
Iako je Jenner preživio, nije se mogao mnogo godina oporaviti od toga. Ovo iskustvo donekle objašnjava njegovu revnost u kasnijem životu da pronađe bolji sistem imunizacije. Za to mu se pružila mogućnost kad je počeo sa liječničkom praksom u poljoprivrednom Sodburyju u Engleskoj. Pogodila ga je istinitost jednog starog narodnog kazivanja da mljekarice koje su bile zaražene bolešću poznatom kao kravlje boginje nikada neće biti zaražene variolom. Godine 1796, nakon godina istraživanja slučajeva, on je podvrgao ispitivanju svoja otkrića time što je namjerno zarazio mladića Jamesa Phippsa vrlo blagim virusom kravljih boginja. Njegova teorija je bila da će se James oporaviti uz vrlo malo neugodnosti i da će biti imun na smrtonosnu variolu.
Nisu svi dijelili Jennerovo uvjerenje. Mjesni seljaci su prigovarali da će on početi sa strašnim novim pomorom ili da će djeca koju liječi razvijati goveđe osobine. Jenner je oluju prepustio vremenu, i kad je James ozdravio bez problema i, što je najvažnije od svega, bio potpuno imun na variolu, mjesno protivljenje je nestalo. Istraživanje je nastavljeno do 1789, kad je Jenner objavio svijetu svoja otkrića. Njegova teorija je bila konačno opravdana. Konačno je oružje za pogubljenje ubojice bilo na dohvat ruke.
Napad za uništenje
Slijedeći Jennerov pionirski rad, drugi znanstvenici su nastavili s istraživanjem. Bile su razvijene bolje metode proizvodnje i primjene cjepiva, poboljšavana je efikasnost ovog novog oružja za uništenje. Međutim, usprkos napretku, virus variole je nastavio tražiti svoje žrtve. Čak 1966, slučajevi variole su još uvijek izviješteni u 44 zemlje, a zastrašujuće epidemije su bile uobičajene u zemljama u razvoju.
Kasnije te iste godine, na devetnaestom Svjetskom zdravstvenom skupu, narodi su konačno odlučili ujediniti se u odlučnoj akciji da uhvate i unište ubojicu. Uspjeh je ovisio o činjenici da virus variole umire kad se jednom nađe izvan ljudskog tijela. Drugim riječima, ljudi su bili njegovi jedini nosioci. Ako bi se spriječilo prenošenje sa čovjeka na čovjeka, virus bi izumro. Tako je pokrenut desetogodišnji plan iskorjenjivanja variole. On se sastojao od nadzora da se pazi na svaki početak, uključujući poticanje javnosti da izvijesti sve slučajeve, i masovno cijepljenje da se zločinac zadrži pod kontrolom, da se ne bi širio.
Ohrabrujući rezultati su bili skoro odmah ostvareni čak i u zemljama sa ograničenim mogućnostima zdravstvenih usluga. U zapadnoj i centralnoj Africi, primjerice, kad je omogućeno da su oprema, savjetnici i cjepiva bili dostupni, 20 država je moglo iskorijeniti bolest za samo tri i pol godine. Potaknuta uspjehom u Africi, Azija je pojačala svoje napore iskorjenjivanja. Dana 16. listopada 1975, posljednji prirodni slučaj koji se pojavio izoliran je u Bangladešu.
To ipak nije bio kraj, jer je 1976. jedna od dvije blaže forme virusa izviješten u Somaliji. Slijedila je trinaestomjesečna borba, zdravstveni službenici su gonili i zaustavili nitkova sve dok ga listopada 1977. nisu konačno natjerali u škripac. Posljednja žrtva bio je urođenik po imenu Ali Maow Maalin. Kad se Ali oporavio, posljednji slučaj variole koji se prirodno pojavio bio je okončan. Konačno, skoro 200 godina kasnije Jennerov san je bio ostvaren. “Uništenje variole — najstrašnije pošasti ljudske vrste” — postignuto je.
Može li udariti ponovo?
1980. godine svijet je objavio službeno oslobođenje od variole. Obavezno cijepljenje je obustavljeno i nove generacije odrastaju bez potrebe za zaštitom od virusa. Ipak, što bi se dogodilo ako bi se ubojica vratio na takvo necijepljeno stanovništvo? Strahovanje da bi se time mogli desetkovati cijeli kontinenti navodi nas da se pitamo da li je takav povratak moguć.
“Postoje dvije mogućnosti”, objašnjava virolog sa Škole za tropsku medicinu u Calcutti. “Jedna je kroz laboratorijsko ispuštanje, a druga je ljudska zloupotreba.”
Realnost prve od ovih opasnosti pokazana je 1978, kad je kratko oživljavanje variole bila tema novinskih naslova, ovaj put u Birminghamu u Engleskoj. Fotograf koji je radio u stanu ispod laboratorija gdje je virus čuvan za istraživanje, dobio je virus i kasnije je umro, ali ne prije nego što je zarazio svoju stariju majku. Nasreću, brza akcija britanskih vlasti još jednom je postavila zamku virusu i spriječila daljnje žrtve. Da bi se smanjila vjerojatnost od daljnjih slučajeva sličnih ovome, variola se sada drži zatvorena na samo dva istraživačka instituta visoke sigurnosti, jedan je u Atlanti, Georgia, SAD, a drugi u Moskvi, SSSR.
‘Ali’, možda pitate, ‘zašto se ne izvrši smrtna kazna nad ovim ubojicom da bi se spriječili takvi rizici?’ Odgovor je strah od ljudske zloupotrebe. Ma koliko god izgledalo užasnim, još uvijek postoji mogućnost da se variola može upotrijebiti u biološkom ratovanju. Povijest je pokazala da je čovjek sposoban za takvo nešto. Tijekom 17. stoljeća, neki engleski vladini predstavnici, da bi ostvarili svoje namjere da se nasele u sjevernoj Americi, namjerno su širili bolest među domaćim Indijancima. Mnogi su optimisti i smatraju da ne postoji nikakva mogućnost takvog ‘variola ratovanja’. Možemo se samo nadati da je tako. Možemo se također samo nadati da je variola doista iskorijenjena i da iz nekog za sada nepoznatog razloga ona neće ponovno oživjeti u budućnosti.
Zbog otkrića dr. Jennera, po prvi put u povijesti, čovjek je pouzdano uspio ukloniti jednog od svojih smrtonosnih virusnih neprijatelja. Medicinska znanost, sada opskrbljena visoko razvijenim spravama i razumijevanjem koje je daleko iznad Jennerovog, teži pobijediti i druge infektivne bolesti. Hoće li nadvladati? Znanstvenici se slažu da i pored ogromnog napretka, krajnji cilj izgleda dalji nego ikada. Očito da će biti potrebna mudrost koja je iznad čovječje da stvori svijet gdje “nijedan građanin neće reći: ‘Bolestan sam!’” (Izaija 33:24, St).
[Slike na stranici 28]
Imunizacija protiv variole počinje radom dr. Edwarda Jennera
[Zahvala]
Fotografija J. Abcedea za WHO
[Zahvala na stranici 26]
Fotografija WHO