Bitka protiv bolesti i smrti — dobivamo li je?
NEMA više bolesti, nema više smrti! Većini ljudi ovo možda zvuči samo kao čeznutljivo maštanje. Pa konačno, i Wade W. Oliver, doktor medicine i profesor bakteriologije, je napisao: “Još od najranije pisane povijesti, bolest je neizmjerno oblikovala sudbinu čovječanstva (...) Velike epidemije su se na čovjeka sručile zastrašujućom brzinom (...) Bolest je uvijek slijedila njegove stope.”
Postoji li razlog za vjerovanje da predstoji drastična promjena? Je li medicinska znanost nadomak uklanjanju svih bolesti, a možda čak i same smrti?
Doktori i istraživači nesumnjivo su u borbi protiv bolesti učinili velik posao. Koja bi obaviještena osoba mogla biti nezahvalna za uspješno liječenje kolere, što je konačno ostvareno krajem 19. stoljeća, ili za pronalaženje cjepiva protiv strašne variole? To cjepivo je 1796. razvio Edward Jenner iz čira manje smrtonosnih kravljih boginja. Thomas Jefferson, predsjednik Sjedinjenih Država, izrazio je osjećaje mnogih kad je 1801. pisao Jenneru: “Za vas je ugodno saznanje da čovječanstvo nikada ne može zaboraviti da ste živjeli; buduće nacije će samo iz povijesti znati da je jednom postojala mrska variola.”
Nadalje, sa zahvalnošću i blagonaklonošću se također moraju spomenuti uspjesi medicinskih istraživanja u vezi bolesti poput difterije i dječje paralize. Malo tko danas ne cijeni najnovija dostignuća u liječenju srčanih oboljenja i raka. Međutim, ljudi i dalje umiru i od srčanih oboljenja i od raka. Pokazalo se da cilj koji se želi dostići, a to je uklanjanje svih bolesti i slabosti, stalno izmiče.
“Nove” bolesti
Paradoksalno je da današnja era u kojoj su se pojavili CT skeneri i rekonstruktivna kirurgija također svjedoči o rođenju gomile “novih” bolesti, kao što su Legionarska bolest, sindrom toksičnog šoka i općepoznati ubojica po imenu AIDS.
Svakako da se mnogi pitaju koliko su te bolesti uistinu nove. U jednom članku iz U.S.News & World Reporta komentira se da je, u nekim slučajevima, za bolesti koje su već dugo prisutne, sada jednostavno postavljena točnija dijagnoza i dano im je novo ime. Naprimjer, Legionarska bolest je prvi puta prepoznata 1976, ali prije toga su je možda krivo dijagnosticirali kao virusnu upalu pluća. Slično tome, možda je raniji sindrom toksičnog šoka pogrešno smatran šarlahom.
Ipak, brojne bolesti izgledaju nesumnjivo nove. AIDS je, nema sumnje, najpoznatija među njima. Ova onesposobljavajuća i fatalna bolest prvi puta je prepoznata i imenovana 1981. godine. Još jedna manje poznata “nova” bolest je brazilska purpurna groznica. Bila je otkrivena 1984. u Brazilu, a smrtnost joj se procjenjuje na 50 posto.
Lijek se ne nazire
Dakle, usprkos najboljim ljudskim nastojanjima, potpuni i trajni lijek za ljudske bolesti se nigdje ne nazire. Istina je da se od 1900. godine prosječni ljudski životni vijek povećao za otprilike 25 posto. No, za tu promjenu možemo uglavnom biti zahvalni medicinskim tehnikama koje su smanjile rizik umiranja u toku ranog ili kasnijeg djetinjstva. Životni vijek čovjeka u osnovi ostaje blizu biblijskih “sedamdeset godina” (Psalam 90:10).
Zato se i pročula vijest o Anni Williams koja je umrla 1987. u dobi od 114 godina. Dajući komentar o smrti gospođe Villiams, jedan je novinar napisao: “Znanstvenici smatraju da je 115 ili 120 godina vjerojatno gornja granica duljine ljudskog vijeka. No, zašto to treba biti tako? Zašto se ljudsko tijelo mora istrošiti nakon 70, 80, ili čak 115 godina?”
Znanstvenici s područja medicine su 1960-ih godina otkrili da su ljudske stanice izgleda sposobne samo za oko 50 dioba. Kad se ta granica jednom dostigne, izgleda da se ništa ne može uraditi kako bi se stanice održale na životu. Ovo je u suprotnosti sa ranijom znanstvenom teorijom da bi ljudske stanice mogle preživjeti neograničeno dugo ako bi imale povoljne uvjete.
Spojimo to sa spoznajom da je za mnoge svoje patnje čovjek sam kriv. Jedna je žena istraživač zapažajući zaključila: “Bolesti se ne pobjeđuje samo biomedicinskim postupcima. Povijest bolesti je usko povezana sa socijalnim i moralnim faktorima.”
Svjetska zdravstvena organizacija je iznijela primjedbu: “Sami sebi smo zadali rane, vjerujući da će znanost, doktori i bolnice naći lijek, umjesto da u prvom redu spriječimo same uzroke bolesti. Naravno da ne možemo bez medicinske njege koja ustvari spašava život, no budimo jasni i kažimo da ona našem ‘zdravlju’ ne dodaje ništa — ona sprečava da umremo (...) Samouništavajući poriv pušača i pijanica, duševne i tjelesne posljedice nezaposlenosti — neke su od ‘novih bolesti’. Zašto dopuštamo ‘epidemiju prometnih nesreća’, koja odnosi živote i crpi naše financijske izvore?”
Bolest, nemoć, patnje i smrt su tako i dalje vrlo blizu nas. Ipak, mi imamo razloga s pouzdanjem gledati na vrijeme kad više neće biti ni bolesti ni smrti. Najbolje od svega je to što imamo sve razloge vjerovati da je to vrijeme sasvim blizu.
[Okvir na stranici 4]
‘ZLA EGIPATSKA’
Čak je i Biblija zabilježila uzaludnu borbu čovjeka protiv bolesti koja traje još od najranijeg doba. Naše zanimanje pobuđuje Mojsijev zapis o ‘strašnim zlima egipatskim’ (Ponovljeni zakon 7:15, Stvarnost).
Tu su očito bile uključene elefantijaza, dizenterija, variola, kuga i upala oka. Mojsijev je narod izbjegao takve bolesti uglavnom zahvaljujući naprednim higijenskim postupcima koje im je propisivao savez Zakona.
Pažljivo ispitivanje egipatskih mumija, međutim, dovelo je do prepoznavanja mnoštva ostalih ‘zala egipatskih’. Tu su spadali artritis, spondiloza, bolesti zuba i čeljusti, upala slijepog crijeva i giht. U jednom ranom medicinskom spisu, poznatom kao Ebers Papyrus, čak se spominju bolesti poput tumora, bolesti želuca i jetre, dijabetes, guba, konjunktivitis i gluhoća.
Drevni egipatski liječnici su dali sve od sebe u borbi sa tim bolestima, a neki su se u svojim medicinskim oblastima i prilično specijalizirali. Grčki povjesničar Herodot je napisao: “Zemlja [Egipat] je puna liječnika; jedan je samo za bolesti oka; drugi za bolesti glave, zuba, abdomena, ili unutarnjih organa.” Međutim, veliki dio egipatske “medicine” je zapravo bio religijsko nadrilječništvo i daleko je od znanosti.
Suvremeni liječnici su u borbi protiv bolesti požnjeli mnogo više uspjeha. No, istraživač na polju medicine Jessie Dobson iznosi sljedeći zaključak koji navodi na razmišljanje: “Što se može naučiti iz proučavanja bolesti prošlih vremena? Iz pregleda dokaznog materijala opći je zaključak da se bolesti i patnje daleke prošlosti izgleda ne razlikuju izrazito od današnjih (...) Očito je da ni sve vještine ni napori strpljivog istraživanja nisu mnogo učinili na iskorjenjivanju bolesti” (Disease in Ancient Man).