Koloseum — “zabavno” središte antičkog Rima
Od našeg dopisnika iz Italije
“KOLOSEUM, jedan od najčuvenijih antičkih spomenika Rima; simbol nekadašnje moći i slave, i svjedok velike okrutnosti”, kaže Luca, vršeći ulogu turističkog vodiča za svoje prijatelje Marca i Paola.
Možda biste i vi željeli znati nešto više o Koloseumu — kada je sagrađen i kakvi su spektakli tamo priređivani. Je li ikoji od ranih kršćana ikada išao ondje? Jesu li oni tamo umirali, raskomadani od divljih zvijeri, kao što neki vjeruju? Pa, poslušajte što ima za reći Luca svojim prijateljima.
Luca: “Koloseum je prvobitno zvan Flavijev amfiteatar jer je bio zajednički rad imperatora iz obitelji Flavia: Vespazijana, Tita i Domicijana. Vespazijan je započeo s izgradnjom 72. do 75. n. e., njegov sin Tit ponovo je počeo sa gradnjom 80. n. e., a njegov brat Domicijan kasnije ju je dovršio.”
Paolo: “Ali zašto je onda nazvan Koloseum?”
Luca: “To je zanimljivo pitanje, ali na njega nema pouzdanog odgovora. Čini se da tog imena nije bilo sve do 8. stoljeća n. e., kad je arena nazvana Koloseum. Neki su mišljenja da ime potječe od njezine kolosalne veličine. Drugi kažu da je to zbog obližnjeg Neronovog kolosa, golemog kipa visokog oko 35 metara, koji prikazuje Nerona kao boga sunca.
Jednostavna tvrdnja da je to najveći od svih rimskih amfiteatara ne znači mnogo bez izvjesnih pojedinosti. Naprimjer, građen je u obliku elipse, sa dužom osi od 188 metara i kraćom dužine 156 metara. Opsega je 527 metara i 57 metara je visok. Gradnja je zahtijevala desetke tisuća tona travertina, vrste mramora vađene u obližnjem gradu Tivoliu, i 300 tona željeza da poveže mramorne ploče jedne sa drugom. Graditelji su također koristili mnogo onog što bi mi danas nazvali montažni materijal. Kameni blokovi i stupovi pravili su se negdje drugdje i tada transportirali do gradilišta. To objašnjava brzinu kojom je Koloseum bio građen. Pomislimo samo, oko pet do osam godina bilo je dovoljno za podizanje ove goleme građevine.”
Marco: “Upravo sam razmišljao, Luca, koliko je robova moralo raditi na Koloseumu!”
Luca: “Možda su ratne zarobljenike koristili za teške poslove, ali to je sve. Brzina kojom je gradnja privođena kraju i raznolikost korištenog materijala pokazuju da su korišteni profesionalni radnici i majstori.”
Paolo: “Koliko katova ima Koloseum?”
Luca: “Izvana se može vidjeti tri kata sa potpuno simetričnim lukovima. Prvobitno je svaki luk bio ukrašen kipom, a svaki je kat imao 80 lukova. Iznad trećega kata, vidi se i četvrti sa velikim pravokutnim prozorima u zidu.”
Marco: “Koliko je promatrača mogao primiti?”
Luca: “Većina izvještaja ukazuje na oko 45 000 sjedećih i 5 000 stajaćih mjesta. Neki izvori tvrde da može primiti preko 70 000 promatrača. U svakom slučaju, imao je znatan kapacitet. Publika je bila zaštićena ogromnim platnenim krovom, ili velariumom, koji je prekrivao prostor za sjedenje u areni.
Amfiteatar je bio izgrađen na betonskoj platformi debljine 13 metara, koja je pridonijela njegovoj trajnosti kroz stoljeća. Ovo što sada vidite odoljelo je mnogim požarima i potresima tijekom svoje povijesti. Ipak, najveći neprijatelji Koloseuma bili su graditelji iz razdoblja renesanse i baroka, koji su ga koristili kao prikladan i jeftin izvor travertina i mramora. Neke od važnih građevina Rima izgrađene su ili obnovljene materijalom uzetim odavde. Ali uđimo sada unutra.”
Paolo: “Kakva impresivna ruševina! Reci mi, Luca, što je nekoć bilo tamo dolje u središtu?”
Luca: “To je bio podzemni prostor za pribor korišten u spektaklima. Scenske kulise čuvane su ovdje, zajedno sa kavezima za divlje životinje, oružjem, i dizalicama sa protutežom za podizanje divljih zvijeri i gladijatora na razinu arene. Pod arene, koji je prekrivao podzemni prostor, bio je napravljen od drva. To objašnjava zašto od njega nije preostao ni trag. Opseg same arene bio je okružen visokom mrežom ili zaštitnom metalnom ogradom. Na tu mrežu, koja je bila poduprta drvenim stupovima, umotani su čavli i slonova kost kako bi spriječili penjanje divljih zvijeri. Kao daljnja mjera opreza, izgleda da su mnogobrojni strijelci postavljeni uokolo arene.”
Paolo: “Da li su gledaoci morali platiti ulaznicu?”
Luca: “Ne, ulaženje u Koloseum bilo je slobodno. To je bio dio careve politike, koji je nudio besplatnu zabavu da bi zadržao ljude pod kontrolom. Ustvari, ovi spektakli bili su poput droge koja izopači ljudsku savjest. Rimski pjesnik Juvenal upotrijebio je čuvenu frazu ‘panem et circenses’ (‘kruha i igara’), u neodobravanju ponašanja rimskog naroda, koji je živio uglavnom za jelo i užitke.
Rimsko je društvo bilo podijeljeno na klase, što pokazuje i raspodjela sjedećeg dijela arene. Prednja su sjedala bila rezervirana za senatore. Iza njih su bila sjedala za gospodu, a ostatak, više gore, bila su za žene i robove.”
Marco: “Jesu li se ovdje borili gladijatori?”
Luca: “Da. Uglavnom su postojale dvije vrste spektakla, munera, ili borba između dva gladijatora, i venationes, lov divljih životinja. Također su ovdje ubijani i zločinci, tako što su nenaoružani predavani gladijatorima ili bacani divljim zvijerima. Njihova smrt nudila je jeziv spektakl za ‘zadovoljstvo’ publike.”
Paolo: “Ako se dobro sjećam, gladijatori su bili robovi, zar ne?”
Luca: “Da, robovi su uglavnom odabirani između ratnih zarobljenika, koji su prihvaćali bilo kakav posao da sačuvaju svoju kožu. Neki su bili zločinci koji su, da bi izbjegli smrtnu kaznu, tražili bolju priliku u gladijatorskoj borbi. Drugi su se dobrovoljno javljali za gladijatore. Postojale su i škole gdje su vježbali prije nego su započeli svoju karijeru. Dopušteno im je da koriste različite sprave za borbu, primjerice, mač, ili koplje i štit, ili mrežu i trozubac (trozubo koplje). Iako su ti događaji zvani ludi gladiatorii, gladijatorske igre, takvi okršaji bili su tragični spektakli koji su često završavali smrću jednog borca.”
Marco: “Ustvari, sjećam se da su gladijatori, kad su ulazili u arenu, pozdravljali imperatora riječima ‘Ave, Caesar, morituri te salutant’, što znači ‘Zdravo, cezare, pozdravljaju te oni koji će umrijeti’.”
Paolo: “Što je s onom scenom u filmu kad car ispruži svoju ruku sa palcem okrenutim prema dolje da naredi smrt poraženog gladijatora — je li se to zaista događalo?”
Luca: “Da, događalo se. U ranijem periodu, pobjednik je bio taj koji je odlučio o smrti poraženog. Kasnije je ovo pravo dano osobno imperatoru, koji je donosio odluku nakon što je saslušao mišljenje svjetine. Ako su gledaoci smatrali da se poraženi hrabro borio, podigli su svoje palce i vikali: ‘Mitte!’ (Pusti ga!), tražeći da mu se poštedi život, i ako je i car također pokazao podignuti palac, poraženom je dopušteno živjeti. Ako su, umjesto toga, gledaoci smatrali da je poraženi postupao na kukavički način, spustili su svoje palčeve i vikali, ‘Iugula!’ (Ubij ga!). Ako je car ponovio istu kretnju, smrtna kazna za poraženog gladijatora bila je određena. Sve što je mogao učiniti bilo je da namjesti svoj vrat pobjedniku za smrtni udarac. Sve se to događalo usred aplauza i ovacija svjetine. Pobjednik je tada bio darivan skupocjenim darovima i zlatnicima.”
Marco: “Kakav okrutan spektakl!”
Luca: “O, da! Ljudska krv doslovno je tekla, da ne spominjem krv divljih životinja koje su bile ubijene. Spektakli koji su uključivali i životinje bili su često jednostavne egzibicije uvježbanih divljih životinja koje su se pokoravale zapovijedima svojih dresera, dosta slično onome što vidimo u današnjim cirkusima. Ali mnogo češće, divlje životinje su se borile jedna s drugom ili su bile gonjene i ubijane. To je bio pravi pokolj. Zamisli samo, kad je Koloseum bio otvaran, 5 000 divljih zvijeri ubijeno je u jednom danu!”
Paolo: “Čudim se kako su ljudi mogli uživati u takvim stvarima.”
Luca: “Pa, razmisli o današnjim boks mečevima. Publika izvikuje svoje odobravanje videći pobijeđenog oborenog bez svijesti na pod, lica prošarana krvlju. Ili što je s onima koji su privučeni filmovima koji pokušavaju uzbuditi gledaoce prikazivanjem krvi i smrti posvuda? Ljudi su danas možda isto tako bezosjećajni.
Dakle, arene su bile mjesta nasilja i izopačenosti. Radi toga su prvi kršćani izbjegavali posjećivati ih. Ustvari, pisac iz trećeg stoljeća Tertulijan, u svom djelu De spectaculis, opisuje ono što se događalo u arenama kao ‘smeće’ i ističe da je arena bila ‘potpuno strana’ kršćanima.”
Marco: “Je li moguće da su neki kršćani umrli mučeničkom smrću u Koloseumu?”
Luca: “Kršćani su bez sumnje umirali u rimskim arenama, raskomadani od divljih životinja. Povijesni izvori to potvrđuju. Možda je baš u 1. Korinćanima 15:32 apostol Pavao govorio kako je bio izložen opasnim divljim zvijerima u efeškoj areni.
Sigurno je da su negdje u Rimu kršćani podnosili mučeničku smrt, ali nemoguće je reći da li su bili mučeni u Koloseumu. Enciclopedia Universale, svezak 4, kaže: ‘Još nije povijesno potvrđeno da je Koloseum bio mjesto kršćanskog mučeništva.’ No ipak, nekolicina katoličkih autora tvrdi da je bio. Oni očito temelje svoje tvrdnje na legendama koje potječu iz kasnijih razdoblja i koje su prihvaćene od katoličke hijerarhije.
Bilo kako bilo, ono što je izgrađujuće za današnje kršćane je činjenica da su nekadašnji sljedbenici Krista bili vjerni do same smrti zbog svoje neutralnosti u svijetu nasilja. Nije važno znati gdje se nalazi mjesto njihovog mučenja, nego znati da su u potpunosti dokazali svoju besprijekornost.
Jeste li uživali u svom posjetu ovom kolosu rimske arhitekture?”
“Svakako”, odgovaraju Paolo i Marco, “i zahvaljujemo ti na tvojim lijepim objašnjenjima.”
Kamen koji nam govori kroz povijest može otkriti mnoge interesantne stvari. Koloseum ističe izuzetan talent drevnih Rimljana na polju arhitekture i izgradnje. Bili su graditelji mostova, puteva, vodovoda, teatara, arena, hramova i palača. Međutim, Koloseum je bio poprište zastrašujućih spektakala u kojima su kršćani u povijesti, kao i danas, odbijali učestvovati bilo kao gledaoci ili kao dobrovoljni učesnici.
[Slika na stranici 23]
Unutrašnjost Koloseuma danas
[Slika na stranici 24]
Koloseum u svojoj izblijedjeloj slavi