Svjetski nogometni kup — sport ili rat?

Od dopisnika Probudite se! iz Italije

SVIJET je svoju pažnju usmjerio na nogomet. Oči stotina milijuna ljudi su od 8. lipnja do 8. srpnja 1990. bile prilijepljene za ekrane televizora kako bi pratili događaj godine — prvenstvo za Svjetski nogometni kup održano u Italiji. Ukupan broj televizijskih gledalaca od 30 000 000 000 ljudi širom svijeta promatralo je 52 utakmice — što je šest puta više od svjetskog stanovništva!

Taj televizijski spektakl bio je omogućen visoko tehnološkom organizacijom bez presedana — centar za televizijske prijenose služio je za 147 mreža koje su predstavljale 118 država, sa 180 televizijskih kamera, 38 uređaja za prijenos i 1 500 tehničara. Osim toga, na utakmicama održanim na 12 talijanskih nogometnih stadiona bilo je prisutno 2 515 000 gledalaca i 6 000 novinara koji su došli sa svih strana svijeta. Međutim, brojke ne govore cijelu priču. Da bi se opisao divovski “bijeg iz stvarnosti”, kako su ga neki nazvali, događaj su komentirali pisci, sociolozi, psiholozi, umjetnici, čak i teolozi.

Međutim, je li Svjetski nogometni kup doprinio međunarodnom jedinstvu i fer ponašanju? Jesu li milijuni ljudi koji su gledali utakmice preko satelita, ujedinjeni svojim oduševljenjem za taj sport, uspjeli za tih 30 dana prevladati svoja nacionalistička suparništva? Djeluje li nogomet kao ujedinjujuća snaga?

Sport ili rat?

Razmotrimo samo jedno obilježje tipično za tako mnogo današnjih sportskih događaja — nasilje. Ta pojava je česta na nogometnim utakmicama — na terenu, na tribinama i izvan stadiona. Psiholozi, sociolozi i novinari se slažu da u svijetu koji je jako nasilan, sport nije izuzetak. Temeljne moralne vrijednosti duboko su potkopane. U nastojanju da se potisne nasilna stvarnost današnjeg sporta, nije djelovala upotreba fraza kao što su “sport je pošten okršaj”, “duh prijateljstva” ili “bratstvo”.

Prvenstvo za Svjetski kup nije bilo izuzetak. Nešto prije nego je počelo, čuli su se uzbunjujući izvještaji. “Nasilni nogometni fanatizam plaši, a turisti napuštaju Italiju”, glasio je naslov u La Repubblici, 18 dana prije prve utakmice. Najviše se bojalo zloglasnih huligana, dijela engleskih nogometnih navijača poznatih diljem Evrope po svom divljaštvu prije, za vrijeme i nakon svake utakmice.a

Izdanje torinskog dnevnika La Stampa od 1. lipnja 1990. analiziralo je uzroke nasilja na stadionima i neotesanog ponašanja huligana, komentirajući: “U nogometnom plemenu više nema polovičnih mjerila. Suparnici više nisu suparnici već ‘neprijatelji’; sukob više nije izuzetak već pravilo, i mora biti težak, što teži može biti.” No, zašto? “ ‘Jer mrzimo jedni druge’, odgovaraju neki nogometni huligani iz Bologne.” Pokušavajući objasniti logiku iza te mržnje, sociolog Antonio Roversi je rekao: “Stadionski momci pate od ‘beduinskog sindroma’. Oni koji pate od tog sindroma smatraju da su neprijatelji njihovih prijatelja njihovi neprijatelji, prijatelji njihovih neprijatelja njihovi neprijatelji i, obratno, prijatelj prijatelja je prijatelj i neprijatelj neprijatelja je prijatelj.”

Mržnja, nasilje, rivalstvo, divljaštvo, “beduinski sindrom” — prvenstvo za Svjetski kup još nije ni započelo, a atmosfera je već bila poput one prilikom objave rata. Unatoč tome, Italija se u prazničnom raspoloženju pripremila za taj događaj.

Papinski blagoslov

Čak je i papa, koji ne propušta prilike da se pojavi pred masovnom publikom, posjetio “hram“ Svjetskog kupa, obnovljeni Olimpijski stadion u Rimu, i blagoslovio ga. Rekao je: “Osim što je praznik sporta, prvenstvo za Svjetski kup može postati praznik sloge među narodima.” Dodao je kako današnji sport mora izbjeći strašne opasnosti, kao što su pomamna težnja za materijalnom dobiti, prekomjerno isticanje spektakularnosti, doping, prevara i nasilje. On je izrazio nadu da će “napori i učinjene žrtve učiniti ‘Italiju ‘90‘ trenutkom porasta bratstva prema vašim sunarodnjacima i svim ljudima”. Jezuit Paride Di Luca, bivši nogometni igrač, ponovio je papine osjećaje u svojoj ‘molitvi nogometnih navijača’ kad je rekao: “Dođi, o moj Bože, i vidi Svjetski kup.”

No, je li Svjetski kup zaista bio veliki praznik? Hoće li Bog svemira biti zainteresiran za to? Pogledajmo sport kakav on uistinu jest i vrijednosti koje ističe.

Sportski huligani

Gradovi poput Cagliaria i Torina su zbog huligana živjeli pod stanjem opsade tijekom cijelog prvog dijela prvenstva. Slijede neki novinski naslovi: “Rimini potresen ratnim stanjem”; “Cagliari, početak rata”; “Nasilje u Torinu: borba noževima između Nijemaca i Britanaca”; “Dan nereda između engleskih, njemačkih i talijanskih navijača”; “Spasite nas od engleskih navijača — gradonačelnik Torina upućuje poziv za pomoć”; “Noći sukoba između ekstremista. Gradonačelnik: Oni iz Torina su pravi huligani”. Tu je još jedan obeshrabrujući primjer: “ ‘Kako povrijediti protivničkog navijača’ — Objavljeno u Engleskoj, priručnik savršenog huligana.” Ovi su naslovi dovoljni da oslikaju situaciju. No, takve stvari su samo prirodni produkt društva koje pothranjuje nasilje.

Veliki sportski događaj nije završio u sretnom tonu. Prezirno zviždanje talijanskih navijača upućeno argentinskom timu i njihovom najboljem igraču, Maradoni, zbog eliminiranja talijanskog tima, zasjenilo je radost finala i pokvarilo završnu utakmicu. Te srpanjske večeri na Olimpijskom stadionu nije bilo ‘velikog sportskog bratstva’; “hram” Svjetskog kupa je oskvrnjen. Il Tempo od 10. srpnja 1990. je komentirao: “Na terenu su uvrijedili igru — na tribinama su zamračili sport.”

Žalostan zaključak događaja za koji su se neki nadali da će bar 30 dana svijet učiniti “globalnim selom” bez barijera. No, ako nogomet ne može uspostaviti mir i skladnost na terenu ili izvan njega, je li razumno misliti da može utjecati na svjetski mir?

Uravnoteženo gledište o nogometu

La Stampa je uzdizala sport, opisujući ga kao “sveti ostatak pradjedovskih borbi, nogomet kao simbol nepredvidivosti, bit svih sportskih natjecanja”. Obzirom na ovakvo razmišljanje, kako bi iskreni kršćanin trebao gledati na nogomet? Zaista, kako bi kršćanin trebao gledati na cjelokupni profesionalni sport?

‘Oni koji ne vole nogomet propuštaju nešto u svom životu’, navodno je rekao Bertrand Russell. Naravno, igranje nogometa ili bilo koje druge igre može biti i radosno i zdravo, posebno kad mnogi ljudi veći dio života provode sjedeći. No, znači li to da nisu uključene opasnosti?

Biblija navodi: “Ne budimo sebični, izazivajući međusobno natjecanje i zavideći jedni drugima” (Galaćanima 5:26, NW). Prvenstva za Svjetski kup su obilno pokazala kako nasilje i stanovište ‘pobijediti pod svaku cijenu’ često idu ruku pod ruku. To je negativna strana profesionalnog sporta. Da bi se izbjegla “tjelesna djela”, kršćani, kako sudionici tako i promatrači, moraju obuzdavati svoj duh, posebno obzirom na želju da se bude najbolji (Galaćanima 5:19-21). Sjetimo se pjesničkog izraza: “Jer kad Veliki Sudac bude protiv tvog imena pisao, neće bilježiti jesi li pobijedio ili izgubio, nego kako si igrao.”

Još jedan činilac koji ne bi trebalo zanemariti je vremenski faktor. Jesi li među milijunima ustrajnih televizijskih gledalaca koji provode bezbrojne sate promatrajući sportske događaje? Nasuprot tome, koliko svog vremena provodiš u tjelesnom vježbanju? Ravnoteža — to je ključna riječ. To znači pronaći vrijeme za tjelesno vježbanje i rekreaciju, bez zanemarivanja važnijih duhovnih aktivnosti. Apostol Pavao je mladom Timoteju dao savjet koji još više vrijedi danas: “Tjelesno je vježbanje malo korisno; a odanost Bogu je korisna za sve, jer sadrži obećanje sadašnjeg života i onoga koji treba doći” (1. Timoteju 4:8, NW).

[Bilješke]

[Zahvala na stranici 10]

Fotografija: Agenzia Giuliani