Na nogometnom stadionu najprije cvijeće, zatim kamenje

POPUT većine brazilskih mladića i ja sam na svakoj slobodnoj poljani ili ulici igrao nogomet. Nogometne zvijezde bili su nam idoli, a najveća želja je bila, postati profesionalac. Stoga sam bio neopisivo sretan kad smo, bilo mi je tada 13 godina, preselili u Rio de Janeiro, u blizinu stadiona Sao-Cristovao.

Nakon nekoliko godina postao sam vrlo perspektivan navalni igrač u našoj momčadi. 1958. godine, neposredno pred jednu važnu utakmicu, izgubili smo vratara. Tada mi je trener rekao: “Heitor Amorin, ti si najveći, ići ćeš na gol”. Tako je započela moja karijera igrača između vratnica — igrača, koji ne smije nikada zakazati.

I dok sam bio tako podijeljen između škole i treninga, vrijeme kao da je letjelo. Kada sam 1963. godine bio izabran u brazilsku olimpijsku momčad, bio sam izvan sebe od radosti. Iste smo godine pobijedili na panameričkom turniru u Sao Paolu. To je otvorilo put pozivu čuvenog kluba Corinthians iz Sao Paola. Ne oklijevajući ni trenutka, prihvatio sam ponudu. Stoga sam napustio radno mjesto, prekinuo pohađanje škole za inženjere i preselio se u Sao Paolo, kako bi se posvetio karijeri profesionalca.

Visoko postavljeni ciljevi

Uskoro se moja nova karijera pokazala uspješnom. Već nakon nekoliko mjeseci izabran sam za vratara godine, a nedugo potom dobio sam dva pokala. Jednog kao najbolji vratar, a drugog kao vratar koji je u 1964. godini primio najmanje golova. Primao sam poklone, dobio nekoliko poziva da sudjelujem na televiziji u sklopu sportskog programa. Moj dom je postao sastajalištem strastvenih navijača i reportera, u čijem sam društvu provodio ugodne večeri. No, i bankovni konto bivao mi je sve veći.

Novi idol

Nikada neću zaboraviti utakmicu protiv Santosa na stadionu Pacaembu u Sao Paolu. Bilo je već drugo poluvrijeme, a rezultat neriješen. Naše mjesto u finalu turnira ovisilo je upravo o ishodu te igre. Kad gle, neprilike! Kažnjeni smo jedanaestercem. Taj će udarac, takoreći, odlučiti igru. Tko će ga izvesti? Slavni Pele, “kralj nogometa”. I dok smo stajali jedan nasuprot drugome, zastao je dah 60 000 gledalaca i milijuna slušalaca radio aparata.

Dok sam promatrao Pelea, sjetio sam se da on uvijek prije udarca učini skoro neprimjetnu pauzu, kako bi se vratar bacio na pogrešnu stranu. Ja sam, naprotiv, ostao nepomičan, bacio sam se tek nakon što je on pristupio lopti i zadržao sam je. Uslijedilo je burno odobravanje. Tisuće slušalaca u cijelom gradu izašlo je na ulice, paleći vatromet. Utakmica je završila neriješenim rezultatom, a mene su strastveni navijači na ramenima iznijeli iz stadiona. Tako je rođena nova zvijezda.

Usred te euforije (velikog veselja) sjetio sam se mudrih riječi iskusnog vratara Towartsa Gilmara, koji mi je u jednoj radio emisiji rekao: “Heitore, ne daj se prevariti. Današnje cvijeće, sutra se može pretvoriti u kamenje.”

Vrijeme razmišljanja

Naočigled takve slave bilo je teško razmišljati o “sutrašnjem kamenju”. Brak s Dilmom, sklopljen 1965. godine, pomogao mi je sačuvati ravnotežu i ozbiljno razmišljati o budućnosti. Moja karijera nam je mnogo značila, ne samo sjaj i slavu, nego daleko više, materijalnu sigurnost. Posjedovali smo mir i spokojstvo, toliko potrebno za odgoj djece, kako bismo mogli učiniti nešto i za druge.

Često sam se sjetio svog oca koji je pošteno i naporno radio, koji se zaista trošio, da bi mi kao djetetu mogao kupovati poklone. S druge strane, naučio nas je brinuti se iskreno za druge. Postupam li i ja tako? Uz sve to promatrao sam kako se pogoršavaju prilike u svijetu. Dilma se pitala: “Da li će ikada zavladati stvarni mir?” Bio sam odgojen kao katolik i bio sam svjestan da bi morao više učiniti za svoju religiju.

Niti međunarodna turneja 1965/66. godine nije me zadovoljila. Igrali smo u Engleskoj, Španjolskoj, Italiji, Švicarskoj i u SAD — sve protiv najboljih svjetskih momčadi. U Londonu smo od princa Filipa dobili srebrni pokal, u znak sjećanja na igru protiv Arsenala na Wembley stadionu. Moje se ime, kao neka atrakcija, našlo u novinama pored drugih zvijezda — tik uz Rivelina i Garincha. Sve je to bilo jako zanosno, a i uznemirujuće.

Misticizam u nogometu

Naročito me uznemirila pojava, koju bi jedva tko mogao povezati s nogometom: U Brazilu je iza kulisa nogometa sve vrvjelo od praznovjernih predodžbi, čak od spiritističkih običaja. Tako su na primjer za vrijeme predzadnjeg svjetskog prvenstva (Argentina — 1978.) na nogometnim igralištima u Brazilu postavljene svijeće kao i drugi predmeti crne magije, samo da bi brazilska momčad pobijedila. No, dogodilo se suprotno — izgubila je. Stoga je počela kružiti šala: “Kad bi Macumba (rituali crne magije) doista mogli pomoći, tada bi nogometni turniri u saveznoj državi Bahia uvijek završavali neriješeno”. Tamo se naime za svaku momčad izvode brojni rituali.

Sjećam se da je Corinthians u tu svrhu namjestio pai de santo (svećenika crne magije). Ponekad smo mi igrači bili usred noći pozvani u zgradu kluba, da bismo se okupali u posebno pripremljenoj biljnoj kupki, koju je on propisao.

Jednom je naš klub loše prošao na nekom turniru, pa je pai de santo zaključio da nas je netko začarao. Stoga je morao poduzeti nešto da bi spriječio daljnje djelovanje toga. Tako nas je — sve igrače i nekoliko novinara — jednog petka u ponoć odveo na stadion. Počeo je kopati i na naše veliko iznenađenje iskopao je sedam bodeža. Po jednog na svakom uglu igrališta, zatim jednog iza svakog gola i jedan na sredini igrališta. Svi su bodeži bili jednaki, svaki je na dršci imao sedam udubljenja. To je očito bio razlog našeg poraza. Neki su igrači bili duboko potreseni, drugi su sumnjali.

Uza sve to mi smo izgubili turnir, i pai de santo je bio otpušten! Kasnije je dobio namještenje u nekom drugom klubu i sjećam se da nas je jednom prilikom, kad smo ulazili u stadion, prokleo. Ali, mi smo pobijedili. A bodeži? Kasnije sam saznao da je čuvar pričao pai de santu kako je jedan drugi pai de santo tamo zakopao bodeže, da bi naša momčad “pobijedila”. Dakle, znao je odakle ih treba iskopati.

Razočaranje, čak i “kamenje”

Nakon povratka s međunarodne turneje slijedila su daljnja razočaranja. Priređen je turnir između klubova iz Rio de Janeira i Sao Paola. Obično se nakon takvih utakmica sastavljala nadregionalna momčad od najboljih igrača. Iako sam u novinama označen najboljim vratarom, ipak nisam ušao u sastav najboljih, očito radi nekih problema u koje je bila upletena naša jedanaestorica. To me je prilično pogodilo.

Osim toga, bio sam umiješan u neka tumačenja o pravima nogometaša, što je dovelo do razmirica s upravom kluba. Konačno, situacija se zaoštrila. Moja je supruga morala u bolnicu, pod liječničku kontrolu, a ja sam trebao odigrati utakmicu. Budući da sam bio duboko potrošen, igrao sam loše i tako nas je pobijedila tehnički slabija momčad. Krivica je pala na mene, bio sam čak optužen da sam se dao podmititi. Iako su novine pisale da sam pao “žrtvom ljudske pakosti”, više se nisam smio pojaviti u nekim zgradama kluba. Prijatelji i susjedi sumnjičavo su me gledali.

Kakvog li obrata! U nedjelju još idol u ponedjeljak već nepoželjan. Glimar je imao pravo: Danas cvijeće, sutra kamenje.

Bio sam toliko potresen da nekoliko dana nisam izlazio iz kuće. Nedugo nakon toga pristupio sam na godinu dana jednoj momčadi iz Parane.

Posjet u pravo vrijeme

Jednog nedjeljnog jutra, dok sam se nalazio u klubu, posjetio nas je kod kuće stariji čovjek i nakon nekoliko uvodnih primjedbi, upitao je moju suprugu: “Jeste li znali da Biblija kaže da uskoro neće više biti rata? Zar ne biste i vi rado zauvijek živjeli u miru na ovoj našoj zemlji?”

Da bi potkrijepio svoje misli, zamolio ju je da pročita biblijske stavke iz Psalma 46:8, 9, gdje stoji napisano: “Hodite i vidite djela Jahvina koji učini čudesa na Zemlji, luk prebi, koplje slomi, i kola sažeže ognjem.” Bila je to zaista dobra vijest za moju suprugu. Otada nas je svaki tjedan posjećivao jedan Jehovin svjedok.

Iako ja osobno nisam bio naročito zainteresiran za studij Biblije, nisam prigovarao tim posjetima. Ponekada sam postavljao neka pitanja, na koja sam dobivao odgovor izravno iz Biblije. Nešto je ipak pobudilo moje zanimanje. Budući da je moja supruga znala, kako sam od djetinjstva bio poučavan da se brinem za starije ljude i da ih poštujem, vješto mi je ponudila pročitati članak pod naslovom: “Radost je slušati djeda i baku”, izašao u časopisu Probudi se! 22. novembra 1968. godine. Taj me je odlični članak potaknuo na daljnje čitanje i uskoro sam prisustvovao svakom studiju, zajedno sa svojom suprugom.

Novo stajalište prema životu

Nekoliko mjeseci kasnije pozvani smo da posjetimo kongres Jehovinih svjedoka, koji se održavao na stadionu Pacaembu. To je stadion iz kojeg su me jednom strastveni navijači iznijeli na svojim ramenima. Dok sam se pokušavao koncentrirati na odlične biblijske savjete, koji su tu iznašani, munjevito su mi kroz misli prolazile nezaboravne scene.

I dok su prolazili kongresni dani, uviđao sam različite suprotnosti. Nije bilo guranja niti galame, ni traga mahanju zastavama ili obožavanju heroja. Mir i red među slušaocima, njihova međusobna ljubazna obazrivost, posebno prema nama novima, zatim srdačni zagrljaji i pozdravljanje sa “brate” ili “sestro”, — sve se to duboko dojmilo moje supruge i mene.

Nakon posjeta kongresu uslijedio je poziv da pratimo Jehovine svjedoke u njihovoj službi propovijedanja od vrata do vrata. U mnogim slučajevima stanari su me prepoznali, interesantno je bilo promatrati njihovo otvoreno čuđenje. Oni nisu bili navikli da ih posjećuju nogometne zvijezde, da bi s njima razgovarali o Bibliji.

Tijekom vremena postupno smo razvijali novo stajalište prema životu s novima predodžbama o vrijednosti, a prije svega o novoj nadi u budućnost. Naučili smo da pravu sigurnost može jamčiti samo stavljanje interesa Božjeg Kraljevstva na prvo mjesto, a ne visoka primanja ili lijepa kuća. Isus je u propovijedi na gori rekao: “Nego ištite najprije carstva Božjega i pravde njegove i ovo će vam se sve dodati” (Matej 6:33). Savjest, mi je govorila da su ogorčeni duh natjecanja, suparništvo, osjećaj mržnje i spiritistički običaji u nogometu, pojave suprotne naukama Biblije.

Pa iako sam toliko volio nogomet, konačno sam odlučio ostaviti karijeru profesionalca i u Rio de Janeiru prihvatiti mnogo manje plaćeni posao. Zatim, bilo je to 18. decembra 1970. godine, bili smo moja supruga i ja kršteni podronjavanjem pod vodu, čime smo potvrdili svoje predanje Jehovi.

Od tog vremena uživamo divne prednosti. Tako smo većem broju naših rođaka pomogli upoznati biblijsko obećanje o postizanju vječnog života na rajskoj zemlji. Prožeti smo osjećajem sigurnosti, koji proizlazi iz te spoznaje.

Ja se još uvijek radujem dobroj nogometnoj utakmici, ali “cvijeće” i “kamenje” pripadaju prošlosti. Naš život je sada mnogo smisaoniji, jer je obogaćen spoznajom “dobre vijesti”.